Dragi ređenici, braćo i sestre u Kristu!

Danas stojimo pred otajstvom dara Kristova svećeništva. Ova katedrala ispunjena je molitvom Crkve, zahvalnošću vaših obitelji, radošću Božjega naroda i tihim strahopoštovanjem pred tim darom koji nadilazi čovjeka. U ovoj ranjenoj, ali molitvom ispunjenoj katedrali odjekuje isti onaj poziv koji je nekoć, u tišini svetišta u Šilu, probudio dječaka Samuela: „Samuele! Samuele!“ Tri je puta Gospodin ponavljao te riječi prije nego što je mladi Samuel, uz mudru pomoć starca Elija, prepoznao tko ga zove. Samuel je trčao k Eliju, misleći da ga zove čovjek, jer još nije poznavao glasa Gospodnjega (usp. 1 Sam 3, 4-7).

Taj Božji poziv u Šilu nije odjeknuo u lagodnim vremenima. Došao je u času duhovne iscrpljenosti, u vrijeme kada je Gospodin „rijetko govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta“ (1 Sam 3, 1). Eli je bio star i slab, a njegovi sinovi, premda svećenici, nisu živjeli dostojno službe koja im je bila povjerena. Ipak, upravo ondje gdje se ljudska slabost pokazala bolnom, a grijeh razornim, Bog je otvorio novi početak. Kada se činilo da se svjetlo gasi, On je već pripravljao novo srce, novo ime i novu nadu.

Dragi ređenici, i vi danas primate sveti red prezbiterata u vremenu koje nije jednostavno. Mnogi više ne slušaju Božji glas, svetinje se često promatraju površno, a svećenička služba trpi udare izvana i iznutra. No upravo zato, danas vaš poziv zvuči još dragocjenije. Bog vas ne zove jer je vrijeme lako, nego zato što ostaje vjeran svome narodu. Stoga, razmišljajući danas o Šilu, ne želimo prepoznati samo opomenu, nego i naučiti kako Bog od mjesta zahvaćena grijehom može načiniti mjesto milosti, a od vjernosti jednoga srca put obnove za mnoge.

Istina o Eliju i njegovim sinovima nije zapisana kako bi nas gurnula u beznađe, nego kako bi nas otrijeznila i vratila bitnome. Bog i u najvećoj tami čuva plamen svoje vjernosti: nakon ljudske nevjere podiže vjerne službenike, a opomena postaje poziv na nadu. Ta je nada u punini vremena zasjala u Kristu, vječnome Velikom Svećeniku i Dobrome Pastiru, u kojemu se ispunja svako obećanje o vjernome svećeniku.

1. Tragedija u Šilu
Šilo je bilo mjesto gdje je prebivalo ime Božje. Ondje je stajao Šator sastanka, ondje je bio Kovčeg Saveza – znak stvarne Božje nazočnosti usred svoga naroda. U Šilo je dolazio sav Izrael kako bi se poklonio Gospodinu, prinio mu žrtve i susreo živoga Boga (usp. 1 Sam 1, 3). A na tome svetome mjestu služila su dva svećenika čija su imena zauvijek zapisana za opomenu svim generacijama: Hofni i Pinhas, sinovi velikoga svećenika Elija.

Sveto pismo o njima govori bez uljepšavanja: „Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi jer nisu marili za Gospodina“ (1 Sam 2, 12). Hebrejski izvornik donosi još strašniju tvrdnju. Kaže da su bili: „sinovi Belijala“, sinovi bezvrijednosti, sinovi ništavila. To znači da njihov nemar prema Gospodinu nije bio u pojedinim prijestupima iz slabosti, nego se rađao iz srca koje je izgubilo odnos s Bogom.

Hofni i Pinhas živjeli su uz svetište, ali bez istinske pobožnosti; služili su Svetomu, ali bez poslušnosti srca. Moguće je, dakle, stajati vrlo blizu svetim stvarima, a biti daleko od Boga. Moguće je poznavati obrede, a ne dopustiti da Bog zahvati nutrinu. Kada se izgubi živi odnos s Bogom, služba lako postaje samo uloga, a obred prazna forma. I upravo tada nastaje prostor u kojemu se nevjernost širi, a zlo zauzima mjesto.

Biblijski tekst govori (usp. 1 Sam 2, 13-16) da su Elijevi sinovi prisvajali ono što im ne pripada. Uzimali su najbolje dijelove žrtve koja se prinosila Bogu i prijetnjama dolazili do vlastite koristi. Kada srce postane zarobljeno sebičnošću, svetinja se počinje promatrati kao sredstvo, a ne kao otajstvo.

To je urodilo i sljedećom teškom biblijskom prosudbom: „Grijeh je mladićâ bio vrlo velik pred Gospodinom, jer su ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Gospodinu“ (1 Sam 2, 17). Uočimo koliko je to ozbiljno. Grijeh Elijevih sinova nije mogao ostati privatna stvar. Proširio se te su i vjernici počeli prezirati žrtvu. Sablazan uvijek ranjava cijelu zajednicu. Zbog njihova ponašanja i drugi su počeli gubiti poštovanje prema bogoslužju, povjerenje prema svećeništvu i osjetljivost za Božju prisutnost. Udaljavali su se od Boga jer su oni koji su trebali biti mostovi prema Bogu postali zapreke. I mi u našoj Crkvi i u našemu hrvatskom društvu osjećamo kako svaka sablazan ranjava povjerenje, razara zajedništvo i ostavlja trag na licu čitavoga naroda.

Grijesi Elijevih sinova nisu stali na pohlepi. Nevjernost je u potpunosti zahvatila njihov moralni život te je svetište u Šilu bilo teško oskvrnuto ljudskim grijehom. Ondje gdje se narod trebao učvršćivati u povjerenju, pojavila se sablazan; ondje gdje je trebalo rasti poštovanje, nastupila je rana koja je boljela cijelu zajednicu.

Dragi ređenici, možda upravo strahota grijeha najjasnije otkriva veličinu dara i odgovornost službe koju danas primate. Kada svećenik izgubi nutarnju vjernost, ne ranjava samo sebe: ranjava povjerenje naroda, baca sjenu na lice Crkve i otežava drugima put prema Bogu. Zato je svetost svećenikova života mnogo više od osobne pobožnosti; ona postaje svjedočanstvo koje drugima olakšava povjerovati da je Bog doista blizu.

2. Elijeva slabost
S pravom se nameće pitanje: gdje je bio Eli u svemu tome? Sveto pismo kazuje da nije šutio ni bio ravnodušan. Govorio je sinovima: „Zašto radite takvo što da o tome moram slušati od svega ovog naroda? Nemojte tako, sinovi moji! Nisu dobri glasovi što ih čujem… Sablažnjujete narod Gospodnji. Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog će prosuditi. Ali ako čovjek zgriješi Gospodinu, tko će se zauzeti za njega?“ (1 Sam 2, 23-25).

Eli je bio otac koji trpi i svećenik koji zna da je svetinja ranjena. Ljubav prema Bogu i prema povjerenome narodu ponekad traži i odlučnost koja će zaštititi svetinju od daljnje povrede jer: „Ako čovjek zgriješi Gospodinu, tko će se zauzeti za njega?“

Budući da Elijevi sinovi nisu poslušali svoga oca, Gospodin je dopustio da ih sustigne posljedica njihove nevjernosti (usp. 1 Sam 2, 25). Eli je govorio, ali nije djelovao. Upozoravao ih je, ali nije obuzdavao. Bog koji prosuđuje srca vidio je da Eli voli svoje sinove više nego Boga. Preko Božjega čovjeka došla mu je teška dijagnoza: „Zašto gledaš zavidnim okom žrtvu i prinos što sam ih odredio za svoj dom? I zašto paziš sinove svoje više nego mene, toveći ih najboljim dijelovima svih žrtvenih prinosa naroda moga Izraela?“ (1 Sam 2, 29). Ove riječi dotiču samu srž tragedije koja nastaje kada se ljudske veze, ugled ili lažni mir stave ispred svetosti Božje kuće. Eli nije prestao vjerovati, ali je popustljivost učinila da više nije bio dovoljno budan čuvar svetoga.

Zato nad domom Elijevim odjekuje teška riječ suda: krivicu njegova doma neće oprati nikakve žrtve ni prinosi dovijeka (usp. 1 Sam 3, 14). Bog daje zadatak Samuelu prenijeti tu osudu Eliju jer je on „znao da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao“ (1 Sam 3, 13).

Eli je znao. To je presudna rečenica. Nije bio neupućen niti posve nemoćan. On je „čuo sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu“ (1 Sam 2, 22). Zato nas ovaj tekst poučava o ozbiljnosti pastirske odgovornosti. Bog nikada ne uživa u kazni, ali ozbiljno shvaća i svoju svetost i čovjekovo dostojanstvo. Ondje gdje se dugo pušta da zlo raste, rane postaju duboke, a posljedice teške.

Draga braćo ređenici, ova je pouka dragocjena za vas koji danas primate svećenički red. Nećete imati biološke djece, ali imat ćete duhovnu djecu – vjernike koji će vam biti povjereni, možda mlađe svećenike koje ćete usmjeravati, možda đakone ili bogoslove koje ćete formirati. I uvijek će postojati iskušenje da budete „nerazborito blagi“ kao Eli. Uvijek će biti lakše govoriti nego djelovati, lakše upozoriti nego kazniti, lakše odobriti nego zabraniti. Uvijek ćete biti iskušavani čuvati mir umjesto svetosti, štititi odnose umjesto istine.

No, Elijev nas primjer uči: slabost u ispravljanju zla je grijeh. Šutnja pred bezakonjem je izdaja. Kompromis s grijehom gubitak je Božjega blagoslova. Bog je jasno rekao: „Ja častim one koji mene časte, a koji mene preziru, bit će osramoćeni“ (1 Sam 2, 30).

3. Božja presuda
„Gle, dolaze dani kad ću odsjeći mišicu tvoju i mišicu doma oca tvojega, tako da više neće biti starca u tvom domu“ (1 Sam 2, 31). Te su riječi teške, ali nam upravo zato otkrivaju ozbiljnost saveza. Bog nije ravnodušan prema zlu, upravo zato što nije ravnodušan prema svome narodu. Njegova kazna nije hir nego potvrda da svetinja nije nešto čime se može poigravati. A ondje gdje se čovjek uporno zatvara istini, posljedice prije ili kasnije postaju teške i bolne.

Bog najavljuje i znak izvršenja kazne: pogibiju Elijevih sinova. I doista, u bitci protiv Filistejaca, kada je Kovčeg saveza iznesen kao talisman, bez istinske vjere i obraćenja, Hofni i Pinhas izgubili su živote, a Kovčeg saveza pao je u ruke neprijatelja (usp. 1 Sam 4, 11).

Kada je Eli čuo vijest o gubitku Kovčega, srce mu se slomilo. Sveto pismo kaže da je pao i umro (usp. 1 Sam 4, 18). Nije ga slomila vijest o smrti sinova, nego o gubitku Kovčega saveza. Znao je kakve to posljedice ima za narod.

I žena Pinhasova, suočena s tim nizom tragedija, u času poroda nadjenula je sinu ime Ikabod (otišla je slava) – govoreći: „Otišla je slava od Izraela jer je otet Kovčeg Božji“ (1 Sam 4, 22). Ta rečenica sažima dubinu rane koja je pogodila narod: kada se izgubi osjećaj za svetinju, ne događa se samo moralni pad, nego i duhovna praznina, kao da je nešto od slave Božje iščezlo iz vidljivoga života zajednice.

„Otišla je slava“ – to je bilanca Elijeva doma. To je epitaf nad jednim svećeničkim rodom koji je zaboravio da je svetost bitna. U jednome danu, jednome jedinom danu, srušio se cijeli dom, a narod je izgubio vodstvo. Sve privilegije, sva obećanja, sva tradicija, sve je nestalo jer je svetost žrtvovana za osobne interese, a Bog zapostavljen u vlastitome domu. Drugim riječima: kad se svećeništvo živi bez svetosti, nestaje snage i radosti iz života naroda.

„Otišla je slava“ nije samo bilješka o jednome događaju, nego ozbiljna opomena svakomu tko služi svetome. Kada se vjernost zamijeni navikom, kada služba izgubi ljubav i strahopoštovanje, tada se osiromašuje i zajednica. Zato nas ovaj prizor ne vodi očaju, nego budnosti: podsjeća nas da se ništa ne smije staviti ispred Boga.

Dragi ređenici, neka nas ova Božja riječ potakne na veću budnost pred veličinom dara koji danas primate. Svećenički je poziv uzvišen, ali čovjek ostaje krhak. Zato svećenik ne može živjeti od vanjštine i forme, nego od trajnog zajedništva s Gospodinom koji jedini čuva poziv živim. Potrebna je poniznost koja svaki dan traži milost, obraćenje i vjernost. Moguće je biti blizu svetim stvarima, a da srce polako otupi. Upravo zato Crkva danas moli da u vama milost bude jača od slabosti.

4. Vjerni Samuel
Božja vjernost nije dopustila da ova priča završi tragedijom. Ondje gdje čovjek pokazuje nevjeru, Bog već pripravlja novi početak. Zato usred tame Šila odjekuje obećanje: „Ja ću sebi podići vjerna svećenika koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji i njemu ću sazdati trajan dom“ (1 Sam 2, 35).

Vjerni svećenik. To je Božja čežnja. To je Božje traženje kroz naraštaje. Ne briljantan svećenik, ne moćan, ne popularan, nego vjeran. Onaj koji će raditi po Božjemu srcu i po Božjoj želji. Onaj čiji će spomen biti trajan jer je izgrađen na svetosti, ne na privilegijama. Znamo da Božje obećanje svoje puno ostvarenje nalazi u Kristu, Vječnome Svećeniku. U njemu svećeništvo nije teret samodostatnosti, nego dar sudioništva u njegovoj ljubavi, poslušnosti i predanju Ocu.

I dok još odjekuje osuda nad Elijevim domom, u istoj noći, u istome svetištu, rađa se nešto novo. „Svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen i Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji“ (1 Sam 3, 3). To je jedna od najljepših slika ovoga odlomka: Eli gubi vid, ali svijećnjak se ne gasi. Uz Kovčeg počiva dječak koji će učiti slušati. Dok jedni preziru svetinju, Bog u tišini podiže srce koje će ga vjerno častiti.

Tri puta je Gospodin zvao prije nego što je Samuel, uz Elijevu pomoć, shvatio da ga Bog zove. I onda dolazi Samuelov odgovor koji sažima bit svećeničkoga poziva: „Govori, sluga tvoj sluša“ (1 Sam 3, 10). U njemu je sabrano ono najvažnije: otvoreno srce, ponizna raspoloživost i povjerenje da Bog prvi govori.

Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša. Ne: slušaj, Gospodine, sluga tvoj govori. Ne: evo moj plan, Gospodine, blagoslovi ga. Nego: govori… slušam. Potpuna otvorenost. Potpuna predanost. Potpuna poslušnost.

I što se dogodilo? „Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. (…) Gospodin se i dalje javljao u Šilu, jer se objavljivao Samuelu, i riječ se Samuelova obraćala svemu Izraelu“ (1 Sam 3, 19. 21-22).

Evo ploda vjernosti: ne svjetovna moć i ljudska slava, nego jednostavna, ustrajna i svakodnevna vjernost koja rađa Božji blagoslov. Samuel nije bio savršen. Ali bio je vjeran. I Bog je bio s njime.

Razlika između Elijevih sinova i Samuela nije bila u službi, nego u srcu. Jedni su bili blizu svetinji, ali daleko od Boga; drugi je slušao Božji glas i dopustio da mu oblikuje život. Zato ondje gdje su drugi izgubili povjereni dar, Samuel postaje početak obnove cijeloga naroda.

Dragi ređenici, uskoro ćete po milosti Božjoj postati svećenici. Stoga pravo pitanje nije hoćete li biti svećenici, nego kakvi ćete svećenici postajati kroz godine. Zato neka vam jedna misao ostane urezana u srce za cijeli život: nije dovoljno stajati uz oltar; potrebno je ostati uz Krista. Hofni i Pinhas služili su u svetištu, ali su se udaljili od Boga. Samuel je slušao Božji glas i postao početak obnove cijeloga naroda. Neka i vaše svećeništvo bude takvo: ne samo blizina oltaru, nego blizina Kristu; ne samo služba svetinjama, nego vjernost Gospodinu; ne samo dostojanstvo poziva, nego svetost života.

Danas ste krenuli putem takve vjernosti. Vaš će se život oblikovati između opomene i obećanja, između krhkosti koju nosite i milosti koja vam je darovana. Ali vaš put nije unaprijed određen. Ne određuje ga prošlost. Ne određuju ga okolnosti. Ne određuju ga ni vaši strahovi.

Određuje ga vaš odgovor. I taj odgovor nećete dati samo danas. Davat ćete ga svaki dan. Svaki dan ćete birati: kompromis ili vjernost, rutinu ili odnos, šutnju ili hrabrost, sebe ili Boga. I možda nitko neće vidjeti te izbore. Možda neće biti prepoznati. Možda neće biti nagrađeni. Ali oni će oblikovati vaše srce. A vaše će srce oblikovati vašu službu. Vaša će pak služba oblikovati živote drugih.

Zato vam danas ne želim ostaviti samo riječ ohrabrenja, nego i pitanje koje neka vas prati cijeloga života: „Kakav svećenik postajem kada me nitko ne gleda?“ Jer upravo tada se odlučuje sve: tada se vidi slušam li Boga ili samo govorim o Njemu. Tada se vidi živim li poziv ili ga samo nosim izvana. I zato danas, u tišini svoga srca, izgovorite riječi koje nisu samo molitva, nego odluka: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“

I kada dođu dani umora, ponovite ih. I kada dođu dani sumnje, ponovite ih. I kada dođu dani radosti, ne zaboravite ih. Ako budete tako živjeli, vaš život neće biti samo služba. Bit će odgovor. Bit će svjetlo. Bit će nada. Jer Onaj koji vas danas poziva, ostaje vjeran. Krist, vječni Veliki Svećenik, koji vas je danas suobličio svojemu svećeništvu, neće prestati dovršavati u vama ono što je započeo. Zato se ne uzdajte u vlastitu snagu, nego u njegovu milost. Jer njegova vjernost traje danas, sutra i uvijeke. Amen.