Vlč. Singbo na početku je izdvojio dva izazova, aktualna ne samo u obrazovnom sustavu, nego i u društvu: umjetnu inteligenciju i rodno-ideološki narativ. „Naizgled dvije različite teme, ali je obrazac ili temelj iz kojega se razmišlja o ovom takozvana tehnokratska paradigma o kojoj govori papa Franjo u Laudato si’. To je taj mentalitet ili stav koji smatra da možemo naći rješenje svim našim problemima zahvaljujući tehnologiji“, napomenuo je.

Stoga je ponudio neke kriterije za razlučivanje u svjetlu katoličkog nauka:

1. Čovjek je stvoren na sliku Božju kao muško i žensko (Post 1, 27). Stoga je njegovo dostojanstvo utemeljeno na toj istini.
2. Spolna razlika je od Boga željena kao dio Božjeg plana; a komplementarnost koja proizlazi iz toga usmjerena je k čovjekovom dobru.
3. Ljudska je osoba ujedinjena cijelina tijela i duše, a tijelo je jednako njezin konstitutivni aspekt.
4. Ljudska biologija pokazuje da je spol određen već od začeća (XX/XY) te postaje objektivno vidljiv čak i prije rođenja.
5. Čovjek je pozvan prihvatiti svoj spolni identitet očitovan kroz tjelesnost na čiju ranjivost ne treba gledati kao prokletstvo.
6. Čovjek nikad ne smije postupiti s tijelom kao pukom materijom ili beznačajnim sredstvom kojim se može manipulirati prema željama.
7. Subjektivna želja ili slabost se ne smije uzdignuti na razinu objektivne i obvezujuće istine.
8. Tehnika nikada nije samo tehnika.
9. Tehnološki razvoj u službi čovjeka, a ne čovjek u službi tehnologije.
10. Umjetna inteligencija kao pomoć za efikasna tehnička rješenja, a ne efektivni odgovor na egzistencijalne potrebe.

Danas se vodi antropološko-tehnološki rat

Vlč. Singbo naglasio je da u današnjem društvu ratova, najveći nije neki od političkih, nego antropološko-tehnološki rat, jer se odvija između dvije temeljne (o)pozicije. Prva je pretjeran progresistički pogled koji promatra čovjeka kao poboljšivo biće. Druga, pak, smatra da čovjek treba očuvati svoje dostojanstvo i integritet, odnosno svoju ljudskost. S jedne strane je čovjek u službi tehnologije (transhumanisti), a s druge strane tehnologija u službi čovjeka (biokonzervativci).

Sukladno tomu, postoje dva pristupa tehnologiji: društveno-konstrukcionistički i tehno-deterministički. Prvi tehnologiji pristupa kao neutralnoj zbilji kojom se ljudi slobodno koriste, a drugi ju promatra kao oslobođenu od društvene uvjetovanosti te onu koja uvjetuje slobodu.

Digitalizacija svijeta, primijetio je predavač, donijela je gubitak teritorijalnih korijena i dobitak ateritorijalnog stanja, zatim oslobođenje od izravnih materijalnih (fizičkih) odnosa, promjenu odnosa između vlastitog tijela, osobnog identiteta i raznih oblika prisutnosti, te potragu za konstrukcijom novog identiteta pomoću tehno-profanih zamjena Boga. Ti procesi su se intenzivirali uslijed pandemije koronavirusne bolesti, dodao je.

Navevši mogućnosti današnje tehnologije na nekoliko primjera humanoidnih robota, naglasio je da inteligencija strojeva ne ostvaruje vlastite, nego ljudske ciljeve, jer strojevi nisu svrha sami sebi pa nisu kadri određivati svrhovitost svojeg života. Zapravo je njihova svrha da budu u službi čovjeka, a ne da djeluju samostalno.

No, transhumanizam kao filozofski pravac ili pseudo-religijski pokret smatra da pomoću raznih tehnologija treba omogućiti prevladavanje svih ljudskih morfoloških, psiho-mentalnih ograničenja i nedostataka, „zapravo, pomoću tehnologije poboljšati ljudsku vrstu“.

Uz meliorizam, među obilježjima pokreta izdvojio je monizam koji može biti čas materijalistički, čas spiritualistički, odnosno ezoterijski ili idealistički. Kao primjer, vlč. Odilon naveo je googleizam i kanadsku Google–crkvu čiji članovi tu tražilicu smatraju božanstvom.

Treće obilježje transhumanizma je dataizam – tehnoproroštvo koje božansku moć pridaje informaciji te ljudsku vrstu svodi na sustav za obradu podataka, a osobu na algoritam.

Na tom tragu, vlč. Singbo vjeroučiteljima je preporučio da pogledaju dva filma: Kiborzi među nama i Društvena dilema.

Potom je upozorio je da se iz teocentrizma prelazi u tehnocentrizam s božanskim ambicijama. Sve to proizlazi iz razočaranja u kršćanskog Boga koji je, prema tom shvaćanju, čovjeku dao razum, ali ga i ograničava moralnim zakonima koji zahtijevaju određeno odricanje te prepoznavanje i poštivanje granica.

Zato se tehnologiju promatra kao izlaz iz ljudske ranjivosti i kao rješenje „problema“ smrti.

Rodna ideologija niječe načela inherentna ljudskoj osobi

Spominjući ranjivost kao konstitutivni element ljudske naravi, dolazi se do drugog gorućeg i gotovo razarajućeg fenomena u društvu općenito, a posebice u obrazovnom sustavu – rodne disforije. Donedavno je u medicini smatrana poremećajem, a otprije nekoliko godina u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje Američke psihijatrijske udruge, vodi se kao „teškoće koje mogu pratiti neusuglašenost između roda koji osoba doživljava ili iskazuje i onog koji joj je dodijeljen“.

Pritom ne opisuje objektivnu fizičku patologiju ili neki poremećaj mentalnog zdravlja, nego se zapravo odnosi na simptome koji proizlaze iz subjektivne percepcije da se netko nalazi u krivom tijelu. Došlo je do promjene, ne stvarnosti, nego pojmova, primijetio je vlč. Singbo.

Dodao je da objektivnog kriterija za dijagnosticiranje rodne disforije nema, ali istodobno postoje dijagnostički kriteriji za pristupanje „tranziciji“ koji se utvrđuju na temelju subjektivnog osjećaja.

Međutim, zahvaćanje u ljudsko tijelo znači zahvaćanje u cijelu osobu jer osoba ne posjeduje tijelo nego jest i tijelo, istaknuo je predavač. Time rodna ideologija niječe nauk o naravnom zakonu koji želi istaknuti načela inherentna ljudskoj osobi koja su univerzalna, svugdje primjenjiva, te vječna, bezuvjetna i nepromjenjiva, neovisno o nekoj posebnoj karakteristici skupina i pojedinaca.

Izazovi vjeroučitelja za budućnost

Vlč. Singbo je vjeroučiteljima posvijestio da će se s tim poteškoćama u razredima intenzivnije tek susresti za nekoliko godina. „Dužni smo vratiti se na crkveni nauk o naravnom zakonu“, ustvrdio je.

U vezi s time je među ostalim podijelio primjer najstarije katoličke visokoškolske ustanove u Sjedinjenim Američkim Državama, Sveučilišta Georgetown. Ondje je prošle godine proveo šest mjeseci na stručnom usavršavanju. U jednoj raspravi bio je upozoren da ne govori o trudnim ženama, nego o trudnim osobama. Jedan od isusovaca koji vode sveučilište rekao mu je da je potrebno razgraničiti posao i vjeru.

Do takvih situacija, kazao je vlč. Singbo, dolazi kada su u sukobu crkveni nauk i državni zakoni. Zbog toga vjeroučitelje vidi na prvoj crti obrane naravnog zakona shvaćenoga u svjetlu Božjeg zakona i Objave koju je Isus ostavi Crkvi. Ustvrdio je da će u takvim slučajevima morati postupiti prema državnim zakonima ili prema kriterijima s početka predavanja.

„Nalazite se u svijetu u kojem vlada državni zakon, a ondje gdje vlada državni zakon obično vlada zakon interesa“, napomenuo je. Stoga veliki izazov vidi u pristupanju onomu što ne treba biti prihvaćeno. Takve osobe ne treba diskriminirati, nego prihvatiti, a da se pritom ono što se protivi naravnom zakonu ne uzdiže na razinu normalnosti.

Posljedice svega toga, među kojima je razaranje obitelji, posebice će se odraziti na djeci. „Imat ćete pred sobom, djecu različitih životnih priča i tu smo, zapravo, u prednosti jer tada nastupa evanđeoska dimenzija našega poziva. To nije samo pitanje znanja, nego primjećivanja toga djeteta u njegovim lomovima i borbama“, poručio je vjeroučiteljima. Istaknuo je da se upravo u tomu otkriva posebnost vjeroučitelja u odnosu na druge nastavnike.

Razlika kršćanske antropologije i antropologije transhumanizma

Nove antropološke paradigme, koje su u temelju transhumanizma, umjetne inteligencije i rodne ideologije, dolaze iz odvajanja naravi, slobode i kulture. Prije svega, radi se o biologizirajućim antropologijama. U njima ljudska narav nije odbačena, ali je dozvana kao negacija svake slobode.

Vlč. Singbo je stoga na kraju naveo usporedbu kršćanske antropologije i antropologije transhumanizma i rodne ideologije.

„Nalazimo se stvarno u uzbudljivom vremenu – vremenu u kojem se zaista gubi jasnoća, vremenu u kojem je teško i nekomu reći da je jasnoća tu. Ali, unatoč tomu, Isusova riječ nema rok trajanja i baš zbog toga postaje izvor naše snage, izvor svjedočenja, ponekad kroz mučeništvo, ne nužno u tjelesnom ili fizičkom smislu, nego u intelektualnom, duhovnom smislu. Borimo se s društvom, ponekad međusobno unutar Crkve, ali onomu koji se drži Isusa Krista, kako kaže blaženi Alojzije, sve biva lako“, ohrabrio je na završetku predavanja.