Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 22. rujna 2021.

Apostolsko putovanje u Budimpeštu i Slovačku

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ću govoriti o apostolskom putovanju u Budimpeštu i Slovačku, koje je završeno točno prije tjedan dana, u prošlu srijedu. Sažeo bih to ovako: bilo je to hodočašće molitve, hodočašće korijenima, hodočašće nade. Molitva, korijeni i nada.

1. Prva etapa bila je Budimpešta, Završna misa Međunarodnog euharistijskog kongresa, odgođenog na točnu godinu dana zbog pandemije. Na slavlju se okupio veliki broj sudionika. Sveti Božji narod, na Dan Gospodnji, okupio se pred otajstvom euharistije, iz koje se uvijek iznova rađa. Bio je zagrljen križem koji se izdizao nad oltarom kako bi pokazao isti smjer koji je pokazivala euharistija, to jest put ponizne i nesebične ljubavi, velikodušne ljubavi, pune poštivanja prema svima, put vjere koja čisti od svjetovnosti i vodi do onog bitnog. Ta nas vjera uvijek čisti i udaljava od svjetovnosti koja nas sve uništava: to je crv koji nas iznutra izjeda.

To molitveno hodočašće završilo je u Slovačkoj na blagdan Djevice Marije Žalosne. I tamo, u Šaštinu, u svetištu Djevice Marije od sedam žalosti, mnoštvo vjernika okupilo se na blagdan Majke, koji je ujedno i nacionalni vjerski blagdan. Moje je hodočašće tako bilo hodočašće molitve u srcu Europe, koje je započelo klanjanjem, a završilo pučkom pobožnošću. Moliti, jer na to je Božji narod nadasve pozvan: klanjati se, moliti, hoditi, hodočastiti, činiti pokoru i u tome osjećati mir i radost koju nam daje Gospodin. Naš život mora biti to: klanjanje, molitva, putovanje, hodočašćenje, činjenje pokore. A to ima posebnu važnost na europskom kontinentu, gdje se Božja prisutnost razvodnjuje – vidimo to svaki dan: Božja se prisutnost razvodnjuje – konzumerizmom i „parama“ jednoumlja – nešto čudno, ali zbiljski – koje je plod mješavine starih i novih ideologija. A to nas udaljava od prisnosti s Gospodinom, prisnosti s Bogom. I u tom kontekstu, odgovor koji ozdravlja dolazi iz molitve, iz svjedočenja, iz ponizne ljubavi. Ponizna ljubav koja služi. Vratimo se toj ideji: kršćanin je zato da služi.

To sam vidio u susretu sa svetim Božjim narodom. Što sam vidio? Vjerni narod, koji je pretrpio ateistički progon. Vidio sam to i na licima naše židovske braće i sestara, s kojima smo se spomenuli holokausta. Nema molitve bez sjećanja. Što to znači? To znači da se mi, kad molimo, moramo spomenuti našega života, života našeg naroda, života tolikih naših suputnika u mjestu u kojem živimo, imajući na umu njihovu povijest. Jedan od slovačkih biskupa, već poodmakle dobi, rekao mi je dok se sa mnom pozdravljao: „Bio sam vozač tramvaja da se sakrijem od komunista“. Baš je sjajan taj biskup: u diktaturi, u progonu on je bio vozač tramvaja, zatim je potajno vršio svoje „zanimanje“ biskupa, a da to nitko nije znao. Tako je to u vrijeme progona. Nema molitve bez sjećanja. Molitva, taj spomen vlastitoga života, života vlastitoga naroda, vlastite povijesti: spominjati se i sjećati. To je dobro i pomaže u molitvi.

2. Drugi vid: ovo putovanje bilo je hodočašće korijenima. U susretima s braćom biskupima, i u Budimpešti i u Bratislavi, imao sam priliku izravno se osvjedočiti u zahvalno sjećanje na korijene vjere i kršćanskog života, koji žive u sjajnom primjeru svjedokâ vjere, kao što su kardinal Mindszenty i Korec, kao što je blaženi biskup Pavel Peter Gojdič. Korijeni koji sežu duboko u deveto stoljeće, sve do evangelizacije svete braće Ćirila i Metoda, koji su pratili to putovanje kao trajna prisutnost. Snagu tih korijena osjetio sam u slavljenju božanske liturgije prema bizantskom obredu, u Prešovu, na blagdan Svetog Križa. U pjesmama sam osjetio kucaje srca svetog Božjeg naroda, oblikovanog mnogim patnjama podnesenim za vjeru.

Više sam puta inzistirao na činjenici da su ti korijeni uvijek živi, puni životne snage Duha Svetog, te da se kao takvi moraju čuvati: ne kao muzejski izlošci, ne ideologizirani i instrumentalizirani za prestiž i interese moći, za jačanje zatvorenog identiteta. Ne. To bi značilo izdati ih i učiniti neplodnima! Ćiril i Metod nisu za nas osobe kojih se treba sjećati, nego uzori na koje se treba ugledati, učitelji od kojih uvijek možemo naučiti duh i metodu evangelizacije i učiti se zalaganju u građanskom društvu – na ovom putovanju u srce Europe često sam mislio na očeve Europske unije, Europske unije kakvom su je oni sanjali, ne kao tijelo za širenje ideoloških kolonizacija što je danas „u modi“, ne to, nego kakvom su je oni sanjali. Tako shvaćeni i življeni, korijeni su jamstvo budućnosti: iz njih niču debeli izdanci nade.

I mi imamo korijene: svaki od nas ima svoje korijene. Spominjemo li se naših korijena? Očeva, djedova i baka? I jesmo li povezani s djedovima i bakama koji su jedno blago? „Ali oni su tako stari…“. Ne, ne: oni ti daju životnu snagu, moraš ići k njima i uzimati da bi rastao i napredovao. Mi ne kažemo: „Odi i sakrij se u korijene“: to nipošto. „Odi korijenima, uzmi odande životni sok i idi naprijed. Idi na svoje mjesto“. Ne zaboravite to. I ponavljam vam ono što sam rekao mnogo puta, onaj tako lijepi redak: „Stablo svoju rascvalu krošnju duguje onom što mu je pod zemljom„. Možeš rasti u mjeri u kojoj si privezan uz korijene: odande ti snaga dolazi. Ako odrežeš korijene, sve novo, nove ideologije, to te nikamo ne vodi, ne daje ti rasti: loše ćeš završiti.

3. Treći vid ovog putovanja: bilo je to hodočašće nade. Molitva, korijeni i nada, tri odlike. Vidio sam puno nade u očima mladih ljudi, u nezaboravnom susretu na stadionu Košice. To mi je također dalo nadu, vidjeti mnogobrojne mlade parove i puno djece. Sjetio sam se demografske zime kroz koju prolazimo, a u tim zemljama ima mnogo mladih parova i djece: to je znak nade. Posebno u doba pandemije, to je slavlje bilo snažan i ohrabrujući znak, također zahvaljujući prisutnosti brojnih mladih bračnih parova s djecom. Kako je samo snažno i proročko svjedočanstvo blažene Ane Kolesárove, slovačke djevojke koja je pod cijenu vlastitog života branila svoje dostojanstvo od nasilja: to je svjedočanstvo aktualno sada više nego ikada jer, nažalost, nasilje nad ženama je posvuda otvorena rana.

Vidio sam nadu kod tolikih ljudi koji, u tišini, skrbe za bližnjega. Mislim na sestre Misionarke ljubavi u centru Betlehem u Bratislavi – baš su dobre te sestrice! – koje primaju one koje je društvo odbacilo: mole i služe, mole i pomažu. I mnogo mole, mnogo pomažu i ne traže ništa. One su heroji ove civilizacije. Htio bih da svi odamo priznanje Majci Tereziji i tim sestrama: svi zajedno zaplješćimo tim dobrim časnim sestrama! Te časne sestre primaju beskućnike. Mislim na romsku zajednicu i na one koji se trude i zalažu na putu bratstva i uključenosti. Bilo je dirljivo sudjelovati na slavlju romske zajednice: jednostavna proslava, u kojoj se osjetio dah evanđelja. Romi su naša braća: moramo ih prihvaćati, moramo biti bliski kao što to čine oci salezijanci tamo u Bratislavi, koji su vrlo bliski Romima.

Draga braćo i sestre, ta nada, ta nada evanđelja koju sam imao priliku vidjeti na tom putovanju, ostvaruje se, konkretizira samo ako se sklanja s još jednom riječju, a ta je riječ zajedno. Nada nikad ne razočarava, nada nikada ne ide sama, nego zajedno. U Budimpešti i Slovačkoj našli smo se zajedno s različitim obredima Katoličke crkve, zajedno s braćom drugih kršćanskih vjeroispovijesti, zajedno s braćom Židovima, zajedno s vjernicima drugih religija, zajedno s najslabijima. To je put, jer budućnost će biti budućnost nade, ali ne sami, nego zajedno: to je važno.

Nakon ovog putovanja, u srcu mi je veliko „hvala“. Hvala biskupima i građanskim vlastima; hvala svim suradnicima u organizaciji; hvala brojnim volonterima; hvala svima onima koji su molili. Molimo vas da dodate još jednu molitvu, kako bi sjeme posijano tijekom putovanja donijelo dobre plodove. Molimo za to!