Posjet je organiziran povodom sedamdesete godišnjice smrti prvog beogradskog nadbiskupa Ivana Rafaela Rodića, rodom iz Nurkovca (u blizini Požege) i stote obljetnice osnutka Beogradske nadbiskupije.

Program je počeo euharistijom u požeškoj crkvi sv. Lovre koje je u zajedništvu s apostolskim upraviteljem Požeške biskupije Antunom Škvorčevićem predslavio nadbiskup Német.

Mons. Škvorčević je u homiliji podsjetio da se nalazimo u liturgijskom vremenu između svetkovina Gospodinova Uzašašća na nebo i  Pedesetnice. Istaknuo je da su sveta čitanja koja naviještamo u liturgijskim slavljima „puna“ ne samo sadržaja nego i snage Duha Svetoga, te ona ne žele doprijeti samo do naših ušiju nego prodrijeti u naša svećenička srca. Izrazio je uvjerenje da su već otvorili sve prostore svoga srca i dopustili bogoduhoj Božjoj riječi da ih iznutra zahvati.

„Sv. Pavao u naviještenom prvom čitanju iz Djela apostolskih nastupa pred nas u emotivnom trenutku svoga oproštaja od zajednice vjernikâ u Efezu te polaže svojevrsni račun o svemu onome što je među njima učinio i kako se ponašao. Apostolovu se u svom djelovanju ravnao po Isusovoj riječi da je ‚blaženije davati nego primati‘. Premda te riječi nisu zabilježene u Evanđelju, s pravom možemo ustvrditi da je Isus cijelim svojim životom zapravo naviještao i živio istinu koju te riječi izriču. On je cijelim svojim bićem i poslanjem te konačno svojom mukom i smrću na križu posvjedočio da je sebe dao za nas, kako će sv. Pavao to na drugom mjestu jezgrovito zapisati. Pavlovu egzistenciju može se pravo razumjeti jedino polazeći od njegove „zaraženosti“ modelom kojim je Isus Krist živio, položivši sebe za nas. Taj Isusov „za nas“ je nepotrošiv jer je utemeljen u ljubavi koju Otac živi prema Sinu i Sin prema Ocu u snazi Duha Svetoga. U sv. Pavlu se na sasvim poseban način očitovala moć prisutna u trima Božanskim Osobama. Koliko je naše svećeništvo cjelovita založenost za Boga, za Isusa Krista i za naviještanje njegove Radosne vijesti. Ili je možda u nama prisutna određena polovičnost i površnost zbog čega se na nama ne može pročitati ona snaga Duha Božjega koja je progovorila kroz Isusovu ljudsku nemoć, osobito na križu. U našim se nemoćima ostvaruje moć Duha, pobjeda života nad smrću. Želio bih zajedno s vama, gledajući primjer sv. Pavla i negdašnjeg beogradskog nadbiskupa Rafaela Rodića, Isusu Kristu reći ‚Ti si moje nadahnuće i moja snaga!‘ te mu posvjedočiti da u svećeništvu ne živimo više mi, nego Isus Krist i njegova zakonitost križa, kako je za sebe govorio Apostol“, naglasio je.

„Polazeći od Isusovih riječi E evanđelju kojima nas on podsjeća da smo svojim poslanjem ovdje na zemlji smješteni u „svijet“ – a to je u Ivanovom rječniku ona stvarnost koja je pod vlašću Zloga i zbog toga označena zlom, prolaznošću i smrtnošću kojom smo zarobljeni – ali da „nismo od svijeta“. U takvom svijetu moguće je biti i ostati Božji samo ako svojim odvažnim naviještanjem Isusove radosne vijest i vjerodostojnim životom u skladu s tim naviještanjem budemo ukorijenjeni u njegovu pobjedu nad smrću. Drugim riječima, da u prolaznom svijetu naviještamo neprolaznost; da u svijetu ranjenom zlom svjedočimo Isusa Krista kao ozdravitelja od najveće smrtne rane; da u svijetu prepunom narušenih međuljudskih odnosa zbog čega se ljudi međusobno dijele, svađaju i nastupaju jedni protiv drugih, budemo u službi Božje sile koja ljude sabire i povezuje u njihovu nastojanju činiti dobro. Neka nam Gospodin Isus pomogne da ne budemo ljudi koji su razbijeni u sebi samima i koji svojim djelovanjem doprinose podjelama među ljudima, nego da budemo jedno kao što je on jedno u Ocu. Isusov govor o jedinstvu s njime i međusobno najprije trebamo primijeniti na duhovni rast svakoga pojedinog od nas u Katoličkoj Crkvi, a potom na naša ekumenska nastojanja oko jedinstva kršćana“, objasnio je.

Upozorio je na razliku između fizičkog jedinstva među ljudima gdje se radi o brojčanom okupu određene skupine i duhovnog zajedništva utemeljenog na ljubavi. Progovorio je o jedinstvu kršćana na primjeru braka gdje muž i žena mogu fizički biti blizu živeći u zajedničkom domu, ali duhovno udaljeni jedan od drugoga radi čega fizička blizina može postati nepodnošljiva te dolazi do rastave braka kao najprikladnijeg načina da se spase od međusobne otrovanosti. „Isus nije molio da budemo jedno u smislu fizičke blizine jednih prema drugima, nego po nutarnjoj duhovnoj povezanosti kojoj je ime ljubav i koja, kao što u dobrom i uspješnom braku povezuje supružnike u duboko bračno zajedništvo, treba tako međusobno povezivati i kršćane u istinsko zajedništvo ljubavi. Takvo se jedinstvo među kršćanima može ostvariti jedino djelom Duha Svetoga. Molimo Gospodina Isusa ovih da nam uvijek iznova udijeli Duha. Da budemo međusobno blizu jedni drugima onom milošću kojom smo postali jedno kad je u svećeničkom ređenju po polaganju biskupovih ruku Duh Sveti oblikovao naš duh. Da se On u nama ne ugasi nego da njegovom snagom promičemo duhovno zajedništvo s drugim kršćanima koje će naći način da se i vidljivo očituje“, zaključio je.

Na koncu euharistijskog slavlja nadbiskup Német zahvalio je biskupu za homiliju te gostoprimstvo u Požegi gdje je određeni broj godina živio i djelovao nadbiskup Rodić.

Nakon mise biskup Škvorčević im je predstavio crkvu sv. Lovre. Prikazao je njen povijesno-kulturni značaj te ih upoznao s osobito vrijednim srednjovjekovnim freskama. Zatim su posjetili požešku Katedralu i Riznicu gdje su se upoznali s vrijednom arhitekturom crkve sv. Terezije Avilske koju su dali sagraditi carica Marija Terezija i zagrebački biskup Franjo Thauszy. Uslijedio je posjet Dijecezanskom muzeju gdje su se gosti upoznali sa sakralnom baštinom Požeške biskupije te zbirkom moderne i suvremene hrvatske umjetnosti XX. stoljeća.

Nakon zajedničkog objeda, biskupi, svećenici i djelatnici Beogradske nadbiskupije posjetili su mjesta važna za život nadbiskupa Rodića. Požeški franjevački samostan, župnu crkvu Duha Svetog, sačuvanu arhivsku građu te samostansku kroniku sa zapisima o nadbiskupovu dolasku u samostan i o njegovoj smrti predstavio im  je gvardijan fra Darko Sudarić. Na požeškom groblju sv. Ilije pohodili su njegov grob  gdje je nadbiskup Német predvodio molitvu za njegovu dušu i položio vijenac i svijeće. Zatim su se provezli kroz Nurkovac, njegovo rodno mjesto i u Brestovcu pohodili župnu crkvu Sv. Martina biskupa u kojoj je kršten. Ondje ih je dočekao domaći župnik Franjo Nemet i upoznao ih s poviješću crkve sv. Martina. Iz Matice krštenih Župe sv. Martina pročitan je zapis od 15. lipnja 1870. kada je u brestovačkoj župnoj crkvi kršten Johannes (Ivan) Rodić, a u opasku zabilježeno da je primio svete sakramente, među kojima i biskupski red te naznačen dan smrti. Boravka beogradskog nadbiskupa i svećenika u Požegi i okolici završio je posjetom pleterničkom Svetištu Gospe od Suza.

Nadbiskup László Német kazao je kako posjet nije turističkog značenja, nego hodočašće kojim se žele upoznati s rodnim krajem nadbiskupa Rodića. Rekao je da je on postavio temelje Beogradske nadbiskupije kada je osnovao dekanate i župe koje postoje i danas te mu na ovaj način žele zahvaliti za sve što je učinio.