Dragi prijatelji, braćo i sestre!

Okupili smo se danas u našoj Prvostolnici u ovaj podnevni sat kako bismo pozdravili našu nebesku Majku, ali svaki put kad vas pozovem ovako „iznenada“ imam nešto važno objaviti, a danas je osobito važno jer smo u nadbiskupovoj crkvi – u katedrali.

Danas, na dan Gospe Fatimske, vam objavljujem da sam primio vijest iz Apostolske nuncijature da je sveti otac papa Franjo današnjim danom prihvatio moje odreknuće od službe splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita zbog napunjene kanonske dobi. To znači da je od ovoga trenutka mons. Dražen Kutleša, dosadašnji nadbiskup koadjutor ipso facto postao splitsko-makarski nadbiskup i metropolit sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa. Dujmov nasljedniče, nadbiskupe Dražene čestitam i Bog Vas poživio!

(nadbiskup Marin predaje biskupski štap nadbiskupu Draženu)

Dopustite mi da kažem još nekoliko riječi sada, na kraju moje službe splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita, a na početku novog životnog doba kao nadbiskup u miru.

Svaki životni prijelaz traži jednu osobnu retrospektivu, osvrt na ono što je bilo kako bi nam iskustvo prijeđenoga puta pomoglo ići dalje. Primivši vijest iz Nuncijature koju sam vam objavio, zadnjih nekoliko dana sam u molitvi prebirao po svome sjećanju, po životnom putu koji me je vodio od rodnih Vidonja i roditeljskog doma, preko školskih dana u Metkoviću, preko sjemenišnih dana u Dubrovniku i Splitu, preko studentskih dana u Rimu, do moga svećeničkog ređenja i svećeničke službe koju sam vršio kao odgojitelj i profesor naših bogoslova i kao župnik na Spinutu. Za većinu nas koji izabiremo duhovni poziv, svećeničko ređenje i povezane pastoralne službe su vrhunac i ispunjenje naših mladenačkih snova i maštanja. No Gospodin je za mene imao drukčiji plan i izabrao me za biskupsku službu te doveo do katedre sv. Dujma, do nadbiskupske katedre časne splitsko-makarske jednoć salonitanske nadbiskupije i metropolije. I kad činim svoj vlastiti osvrt mogu samo reći da u svom životu, svakoga dana primjećujem prst Božji, ruku milosrdnog Oca koja me je vodila i kojoj sam se dao voditi. Bog mi je podario uzorne roditelje koji su živjeli skromno i skladno te podigli brojnu obitelj gdje sam rastao okružen braćom i sestrama, ali i širom obitelji župne zajednice Vidonje u neretvanskoj dolini. Bogu sam zahvalan na školskim, sjemenišnim i studentskim danima i na svim osobama na tom putu. Bogu sam zahvalan na daru svećeništva, tom uzvišenom i odgovornom pozivu biti znak milosrdnog Oca. Naravno, da sam nebeskom Ocu zahvalan i na biskupskom pozivu unutar svećeničkog poziva. Zahvaljujem Bogu jer samo njemu mogu reći hvala na svemu, jer je njegov dar što smo mu zahvalni.

Nedavno smo ispunili jedan zavjet, jednu želju dvojice mojih predšasnika mons. Frane Franića i mons. Ante Jurića da ih pokopamo na svetom tlu Gospinog otoka u Solinu. Zahvalan sam što sam, iako nedostojan, nastavio niz nakon tako velikih ljudi, svećenika i pastira. Obojica su obilježili svoje vrijeme pa tako i mene u tom vremenu. A kada su otišli u mirovinu, znam da su molili za mene svoga nasljednika što mi je pomoglo u onim trenutcima kad možda nisam znao što i kako napraviti ili kada nisam bio shvaćen zbog onoga što sam napravio.

Isto tako sam zahvalan braći hrvatskim biskupima i mnogima drugima s kojima sam dijelio apostolsko naslijeđe. Na poseban način zahvaljujem bivšim i dosadašnjim biskupima sufraganima na bratskoj podršci i razumijevanju. To su bili: Želimir Puljić, Slobodan Štambuk, pokojni Srećko Badurina, Ilija Janjić, Ante Ivas, Mate Uzinić, Tomislav Rogić, Petar Palić, Ivan Štironja, Ranko Vidović i Roko Glasnović. Također, htio bih spomenuti da je kroz proteklih dvadesetak godina naša Nadbiskupija darovala Crkvi 5 nadbiskupa i biskupa: apostolske nuncije Martina Vidovića i Antu Jozića, nekadašnjeg dubrovačkog biskupa, a sada riječkog nadbiskupa koadjutora Matu Uzinića, vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj Juru Bogdana te hvarskog biskupa Ranka Vidovića.

Nitko ne može biti sam na svijetu, a ni biskup ne može obavljati svoju pastirsku službu bez drugih. Biti biskup doista nosi sa sobom čast koja se vidi i primjećuje, ali još više, biti biskup znači i veliku odgovornost i to ne za nešto vlastito, nego za Narod Božji, za Crkvu koja je Kristova. Zahvaljujem svim svojim suradnicima braći svećenicima, redovnicima, sestrama redovnicama i vjernim laicima koji su radili i rade u nadbiskupijskim ustanovama, a osobito u Nadbiskupskom ordinarijatu. S nekima sam surađivao više i dulje jer su bili moji prvi suradnici. Zahvaljujem mojim tajnicima, a prije svega generalnim vikarima. Hvala pastoralnim i sudskim vikarima, kancelarima, ekonomima, predstojnicima raznih ureda i ravnateljima Caritasa, kanonicima te posebno časnim sestrama koje su brinule za nas.

Zahvaljujem mnogim vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama, katehistima, mladima, članovima raznih crkvenih i molitvenih pokreta i zajednica, članovima pastoralnih i ekonomskih vijeća, sakristanima i ministrantima  koje sam susretao na pohodima župama. Zahvaljujem svim vjernicima splitsko-makarske nadbiskupije s kojima sam bio kršćanin, a za koje sam bio biskup na putu sinodalnog hoda – zajedništva, poslanja i sudjelovanja naše Splitsko-makarske nadbiskupije. Zahvaljujem tolikim anonimnim i ustrajnim osobama koje su molile i mole za mene.

Kao nadbiskup sam se susretao i s mnogim osobama na svim razinama vlasti države i županije, gradova i općina, s nositeljima politike, znanosti, kulture, športa, gospodarstva, odgoja i obrazovanja, zdravstva, socijale, civilnog društva i medija koji su pratili život i rad naše splitsko-makarske Crkve. Zahvalan sam jer su mi pružili čast da im budem sugovornik.

Svima najiskrenije hvala!

Drugo što želim je reći – oprostite. Nad-biskup nije nad-čovjek. Svi smo mi „Adam“ – zemljani koje je Bog satkao od krvi i mesa i udahnuo život. I ja sam „Adam“ – zemljanin od krvi i mesa, grešan i ograničen, kojem se Bog smilovao. Zato dok svima zahvaljujem od sviju pitam i oproštenje ako sam svojim mislima, riječima, djelima, propustima i postupcima koga povrijedio. Sigurno jesam jer čovjek griješi svaki dan, a iza mene je gotovo 30 godina biskupske službe od kojih 22 kao nadbiskup. Dok  molim milosrdnog suca da se smiluje meni grešniku od vas pitam oproštenje. Osobno sam svima sve oprostio i zaboravio.

Obraćam se sada Vama dragi naš, dragi moj nadbiskupe Dražene. S neskrivenim zadovoljstvom sam primio vijest o Vašem imenovanju za nadbiskupa koadjutora jer sam znao da dolazi svećenik i biskup koji je dobar i iskusan, koji je mlad i željan raditi u vinogradu Gospodnjem. U ovom trenutku kad preuzimate splitsko-makarsku nadbiskupiju, ja, kao „stari“ nadbiskup, Vam obećavam svoje poštovanje i poslušnost. Obećavam Vam moje molitve isto onako kako su moji stari nadbiskupi Frane i Ante molili za mene. Obećavam Vam svoju suradnju ako Vam moja pomoć bude potrebna. Vi ste moj nasljednik na katedri splitsko-makarskih jednoć salonitanskih nadbiskupa, ali ste zapravo nasljednik svetoga Dujma moćnog nebeskog zaštitnika grada Splita i naše nadbiskupije kojega ćemo ubuduće moliti da Vas štiti dok upravljate ovom mjesnom Crkvom. Sam Krist je apostolskim naslijeđem položio na Vas ruke i povjerio Vam u svojoj providnosti da pasete njegovo stado. Isti Krist koji Vas je odabrao bit će s Vama dok budete u Njegovo ime propovijedali Radosnu vijest i naviještali kraljevstvo nebesko. A sve nas nazočne kao i one koji nas prate putem medija i sve vjernike naše nadbiskupije pozivam da svaki dan mole za Vas kako biste bili nošeni od onih koje nosite.

Ja se sada povlačim u mir, ali ne odlazim daleko. I dalje ću biti tu gdje me i dokle me Božja Providnost želi. Što ću ubuduće raditi? Iskreno se sada želim još više posvetiti molitvi i duhovnosti, želim i dalje biti svećenik među narodom i dijeliti sakramente, želja mi je pročitati neke stvari za moju dušu koje dugo čekaju na mom stolu, a nisam imao vremena za to uz druge obveze. Volio bih meditirati nad molitvom Očenaša jer moje biskupsko geslo je „Oče naš“. Volio bih se posvetiti proučavanju života svetog Tita za kojeg znamo pouzdano iz Pavlovih poslanica da ga je poslao u Dalmaciju i time uvrstio naš kraj na svetopisamsku kartu. Volio bih šetati, diviti se ljepoti stvorenoga i probati ponovo voziti biciklu. Volio bih opet otići i na Poljud i slaviti Hajdukove naslove, nadamo se već ovoga mjeseca. Volio bih hodočastiti na nova mjesta i svetišta, ali se i vratiti gdje sam već bio i mirnije još jednom doživjeti ta sveta mjesta. Koliko imam želja ispada da sam tek na početku, a ne na zalazu svoga života. I moje zdravlje je ozbiljno narušeno. To je tako i to je normalno s godinama. Morat ću povesti sada malo više brige o tome, ako želim ispuniti barem nešto od ovoga što bih volio.

Ne smijem više duljiti sada na kraju kad trebam utihnuti i dati riječ drugome.

Nadbiskupe Dražene, još jednom Vam čestitam i molim da Vas Bog po zagovoru svetoga Dujma čuva i blagoslovom prati.

A svima vama, braćo i sestre, iskreno hvala i Bog vas blagoslovio!