Predragi u Kristu Isusu!

Čuli smo Isusovu prispodobu o ocu koji je imao dva sina. Kad ih je slao na posao u vinograd, prvi mu reče da neće ići raditi, ali se predomislio i ode. Drugi spremno odgovori ocu da ide na posao, ali ne ode. Koji je od njih dvojice izvršio očevu volju? Onaj koji ipak ode! Prispodoba se odnosi na čovjeka, na svakoga od nas, jer imamo dva srca: jedno kaže da, drugo kaže ne. Srce koje obeća, pa poreče. Rekao bi sv. Pavao: »Htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije činiti ga« (Rim 7,18). Današnje Evanđelje želi nas potaknuti da steknemo mudro srce (Ps 90,12), da prignemo srce svoje slušanju Očeva glasa (Ps 119,112), da preispitamo svoj odnos prema volji Očevoj, ali i svoj odnos prema vinogradu, životnom zadatku, da preobrazimo drač i grmlje u vinograd.

Kako je spasonosno o tome razmišljati na 25. obljetnicu proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, sina ove župe, koji je ovdje kršten 1898., tu slavio Mladu Misu 1931., ovdje umro mučeničkom smrću 10. veljače 1960. Razmišljati o čovjeku koji nebeskome Ocu nikada nije rekao »Da« i porekao! Njegovo »Da« uvijek je bilo »Da« do kraja! Njegov život nije Ne – Da ni Da – Ne. Njegov život uvijek bijaše sukladan Isusovoj zapovijedi: »Vaša riječ neka bude ‘Da, da’ ili ‘ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je« (Mt 5,37).

Kad je bezbožna vlast izdala zakon o oduzimanju crkvenih kuća, on je 14. siječnja 1959. pitao svoje svećenike: »Hoćemo li klonuti?« i ohrabrio ih riječima: »Nipošto! Niti okom trepnuti, a kamo li i jednu suzu proliti.«

U svakom trenutku života bio je spreman na darivanje života, pa i uz cijenu prolijevanja krvi. Rekao je ovdje u Krašiću 20. veljače 1958.: »Ako naglo ne svršim, vidim da ću mnogo patiti (…). Ali strpljivi moramo biti usque ad effusionem sanguinis. Da, ali to je kod mene malo drukčije − reče sada smiješeći se: Sveci su prolili 5 litara krvi − i u raju su, a ja već 30 litara i još sam jadni grješnik − i borim se. Gospodine, cur fecisti sic − to ne smijemo pitati!«

Na bezakonje nije šutio. Napisao je sudskim vlastima 1959.: »Posljedica vaše osude, nad kojom se skandalizirao sav civilizirani svijet bila je, da je moj fizički život u roku od ovih trinaest godina, što ih provodim u zatvoru i internaciji, dospio na rub groba (…). Istočili su mi dosada 34 litre krvi i točenje se i dalje nastavlja.«

Te riječi temelj su molitvi, Kanonu Mise, kad spominjemo da je i Alojzije za Krista i Crkvu krv svoju prolio. Sveti Ivan XXIII. to je proročkim riječima najavio: »Grimizni šešir sjaji na njegovu odru, crvenim odsjajima i doziva nam u svijest riječi Bogoslužja usque ad sanguinis effusionem... vršio je volju Oca nebeskoga sve do prolijevanja krvi.«

Mons. Albino Luciani, biskup biskupije Vittorio Veneto, izabran kasnije kao papa Ivan Pavao I. to je povodom smrti kardinala Stepinca popratio riječima: »Rimski martirologij jedan je od molitvenika Crkve. Sada je u nj upisano jedno novo ime: Alojzije Stepinac.«

Njegov nasljednik, sveti Ivan Pavao II., uvrstio je kardinala Stepinca u Kanon mučenika Katoličke Crkve dopuštajući da ga nazivamo blaženim. Štoviše, želio ga je proglasiti blaženikom na Trgu sv. Petra u Rimu i postaviti ga kao portal kroz koji će čovječanstvo ući u treće tisućljeće. Ali, reče sveti Ivan Pavao II.: »Biskupi su vaše zemlje tražili da proglašenje blaženim Alojzija Stepinca bude upravo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke.« I udovoljio je toj molbi iz voljene Hrvatske.

Riječ je o pastiru koji je istine Božje naviještao i živio odvažno, ustrajno s ufanjem u Božju pomoć! Znao je da tko god radi za najsvetije interese Božje, ne može ga mimoići Božja pomoć u njegovu radu. »Nema dakle mjesta malodušnosti u našim redovima, kad nam sam Spasitelj dovikuje: ‘Uzdajte se u me, jer sam Ja nadvladao svijet!’« (Iv 16, 33).

Takvo pouzdanje davalo mu je vjerodostojnost koja se nije mirila s vjerničkom ravnodušnošću. Reče: »Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našega vjerovanja (…). Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našega života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe Namjesnika Kristova izdane za opće dobro, a koje možda ne konveniraju našem ličnom raspoloženju.«

Prolazeći prostranom Nadbiskupijom srce mu se napunjalo tugom i boli gledajući »lijepa i krasna sela, a katkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka samrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka, jer ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se ne da života potomstvu? Zar zato jer nema kruha? Ne! Jer redovito siromasi imadu najviše djece! Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece.«

Blaženi Alojzije bio je uvijek odan vjeri i Katoličkoj Crkvi. U komunističkom progonstvu hrabrio je sebe i Božji narod: »Potius mori quam tradere! – Radije umrijeti, nego izdati!« »Bolje časno umrijeti, nego sramotno ostati.«

Nikada on nije tražio milost od vlasti niti je potpisao bilo kakav dokument koji bi bacio sjenu na njegovu savjest. S obzirom na ljubav prema Crkvi u odlučnoj obrani spašavanja njezina jedinstva ugrožavana osnivanjem nacionalne Crkve odvojene od Rima, reče: »Bijedni ovaj život rado dajem, kad bih mogao, dao bih i sto života, samo da živi Crkva Božja.« To su radnici koji odvažno polaze u vinograd i s pouzdanjem u Božju pomoć vrše volju Očevu.

Često je ponavljao riječi: »Ubi Petrus, ibi Ecclesia, ibi nulla mors, sed vitta aeterna – Gdje je Petar, tamo je Crkva; a gdje je Crkva, tamo nema nikakve smrti, nego život vječni.«

Blaženi Alojzije nije se obazirao na izazove i napasti kojima je režim na suđenju, u zatvoru ili sužanjstvu pokušao slomiti njegov duh. Nikada! On je junak i mučenik od početka do kraja. Svoje obećanje nebeskom Ocu: Da, Oče idem na rad u Tvoj vinograd potvrđivao je suživljavajući se s Kristovim patnjama poslušan i vjeran do smrti (Fil 2,8). U mladosti još, pisao je djevojci s kojom je bio nakanio sklopiti sakrament ženidbe: »Nama je dovoljan jedan pogled na raspetog Spasitelja, i mi saviti od nepogoda života, opet krepkim srcem i puni veselja stupamo dalje putem života.«

Svoju privrženost rimskome biskupu očitovao je papi Piju XII. u travnju 1955. riječima: »Ja sam spreman umrijeti ne samo za Crkvu općenito uzevši, već, s milošću Božjom, za svaki kanon Crkvenoga Zakonika Svete Crkve Božje.« Tako nas on danas uči u odnosu na papu Franju. »Ostanite, dakle, dragi moji dijecezani, po svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara. Vi znadete da su očevi i djedovi naši prolili kroz stoljeća potoke i rijeke krvi da si sačuvaju blago svete vjere katoličke i da ostanu vjerni Crkvi Kristovoj. Vi ne biste bili dostojni imena svojih otaca, kad biste se dali otrgnuti od pećine na kojoj je Krist sagradio Crkvu.«

S kakvim je raspoloženjem naš Blaženik vršio volju Božju, radio u vinogradu Gospodnjem? U svakoj prigodi života opraštao je svima koji su činili nepravdu njemu ili progonili članove Crkve. Odavde je 1. srpnja 1953. napisao dr. Ivi Andresu: »I oni su, dok su na zemlji djeca Oca Nebeskoga, za koje je umro Krist, i ja im od svega srca želim, da svi ti širom svijeta nađu put k istini.« Poslušan Božjoj riječi molio je da »se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti« kako nas je opomenuo prorok Ezekiel (usp. Ez18,27).

Nadbiskup Joseph Hurley, nekoć regent Apostolske nuncijature u Jugoslaviji, rekao je u homiliji tijekom sprovodne mise 13. veljače 1960.: »Bio mi je prijatelj. Kakva pobuda, kako je velika odgovornost imati povlasticu takvog prijateljstva s čovjekom tako velikim i tako dobrim, ispovjednikom i mučenikom i ljubiteljem Isusa Krista (…). Stepinac je mučenik Crkve Šutnje (…). Jedan od mučenika za slobodu Crkve na komunističkom istoku (…). Njegovi su ga zvali sv. Alojzije, Alojzije Veliki. Hrvati vide u njemu mučenika, simbol i štit vjere.«

Andrej D. Dimitrijević, srpski pravoslavni svećenik, posvjedočio je 10. veljače 1975.: »Njegova Eminencija Blaženopočivši kardinal dr. Alojzije Stepinac je po mišljenju mnogih srpskih eminentnih duhovnika, od kojih sam lično slušao, najveći apologeta dvadesetog veka jer je branio svetu veru hrišćansku u najtežem periodu kada je bila, kao što je još uvek, ugrožena od bezbožnog crvenog ateizma.

Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u Njega, jer je On podgrejavao ono, u ono doba što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo.

Zato Ga s pravom mnogi, kao i ja poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove.«

A Varnava Nastić, vikarni episkop Srpske pravoslavne Crkve, kojega je SPC 2005. upisala u diptih svetih, u pismu napisanom 8. prosinca 1951. sestrama sv. Križa u Đakovo, nazvao je bl. Alojzija Stepinca »Velikim Nadbiskupom, koji je junački i muški branio bedeme svoje Crkve«. Toj obrani zahvaljujemo naš opstanak i život u slobodi.

Danas, na svetkovinu sv. Male Terezije, čije je spise pod naslovom Naš Otac nebeski bl. Alojzije preveo s francuskog, čitamo: »Neka konačno svi, koji nisu prosvijetljeni svjetlom vjere, vide, kako im svijetlim: O moj Bože, ako treba, da jedna duša, koja Te ljubi, očisti stol, što su ga oni zaprljali, ja sam evo spremna. Jest ću tamo sama kruh boli, dok Ti se svidi, da me uvedeš u svjetlo, u kraljevstvo Tvoje; jedina milost, koju Te molim, jest da Te nikada ne uvrijedim!«

Tako sveci pišu povijest. Tako radnici u vinogradu Gospodnjem potiču na svetost. Neka bl. Alojzije i sv. Mala Terezija, i nama budu primjer kako se ljubi Boga i bližnjega, kako se očisti stol, što su ga drugi zaprljali. Neka nam budu zagovornici da i mi prispijemo u slavu neba. Amen.