Draga braćo i sestre,

nekada naš ljudski život izgleda tako malen, tih i beznačajan. Kada pogledamo koliki nevini ginu u ratovima, potresima, nesrećama, čini nam se da je sve vrlo prolazno, nepredvidivo i besmisleno. Prema UNICEF-ovim procjenama, svakog dana u svijetu se rodi 353 tisuća beba, a u minuti njih 255. Svakodnevno, prema nekim podacima, umire najmanje oko 150 tisuća ljudi, a svjetska populacija je dosegla broj od 8 milijardi stanovnika.

U tim se silnim brojevima i svjetskim razmjerima čovjek pojedinac doima jako malen. Rekli bismo da je poput zrnca prašine u svemiru; a da je ljudski vijek poput trave što sahne u povijesti svijeta i čovječanstva (usp. Iz 40, 8).

Neki iz te neznatnosti i prolaznosti života uistinu bježe tražeći svoje mjesto u novinskim stupcima, na televizijskim i drugim digitalnim pozornicama. Izvode nezavidne „vratolomije“ da bi umakli strahu od neznatnosti i zaborava. Pritom nerijetko plaćaju veliku cijenu.

Draga braćo i sestre, današnja nas svetkovina ohrabruje za suprotno stavljajući pred nas skrovitog, poniznog i tihog čovjeka, Josipa iz Nazareta.

Sveti Josip je doista bio „tihi čovjek“ u povijesti ljudskog spasenja. Ni samo Sveto pismo ne donosi mnogo zapisa o njegovu životu niti bilježi riječi koje je govorio. No, upravo mu je ta skrovitost priskrbila nezaboravno i nevjerojatno mjesto u našoj kršćanskoj vjeri.

Njegov je lik privukao mnoštvo svetaca, teologa i papa u povijesti Crkve, koji su govorili ili pisali o njemu. Prije nešto više od 150 godina, ovaj „tih“ i malen čovjek proglašen je zaštitnikom sveopće Crkve. Tu smo obljetnicu obilježili 2021. godine, tzv. Jubilejskom godinom – „Godinom svetog Josipa“.

Te iste godine u svome Apostolskom pismu Patris corde Sveti Otac je ustvrdio: „U sv. Josipu, čovjeku koji prolazi neprimijećen, čovjeku svakidašnjice, diskretne i skrovite prisutnosti, svi mogu pronaći zagovornika, potporu u teškim trenutcima. Sv. Josip nas podsjeća da svi oni koji su naizgled skriveni ili u ‚drugom redu‘ imaju u povijesti spasenja ulogu bez premca.“

Drugim riječima, važni smo Bogu. Svaki je čovjek bitan, i ukoliko pusti Boga u svoj život, dobiva ulogu bez premca. Život pak, u kojemu nema Boga, ostaje bez živahne i domišljate ljubavi, i zato je promašeni život.

Danas bih, u svijetlu skrovitosti koju slavimo u svetom Josipu, izdvojio tri stvari:

1) Prvo, sveti Josip je, kako Papa kaže, „čovjek svakidašnjice, diskretne i skrovite prisutnosti“. Što znači biti čovjek svakidašnjice? Sveti Josip bio je običan obiteljski čovjek, predan vjeri svojih otaca. Liturgija ga naziva zaručnikom Blažene Djevice Marije. Srcem je prišao mladoj ženi koja je potpunim povjerenjem rekla Bogu „da“ i pridružio se tom njezinom „da“ Bogu. Zajedno s njome prihvatio je volju Božju i tako je Josip kao zaručnik Marijin postao uzorom otvorenosti volji Božjoj i kad ona traži odustajanje od naših planova.

Otvorenost volji Božjoj potaknula ga je da osnuje obitelj, da prihvati Isusa kao poočim i da ga ljubi srcem nebeskog Oca (usp. Papa Franjo, Patris corde). Nije li to sveta dužnost svakog oca obitelji: ljubiti Božjom ljubavlju svoju ženu i svoju djecu, kako kaže poslanica Efežanima: „Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio Crkvu“ (Ef 5, 25).

No, svjesni smo da je život suvremenih obitelji umjesto sretne bajke, ponekad mučna drama. Situacija suvremene obitelji uvelike se promijenila i sve više je nagrižena njezina čvrstoća i jedinstvo. Često su i otac i majka po cijeli dan izvan kuće, neovisni jedno o drugome, pa ih nebrojene napasti lako odvuku od toliko potrebnog jedinstva. Ljubav muža i žene drži obitelj na okupu, ujedinjuje supružnike, a djeci osigurava pravu sredinu u kojoj će se odgojiti i odrasti u zrele, cjelovite ljudske osobe.

Ljubite se kao što je Krist ljubio Crkvu. Svi dobro znamo kako je ta ljubav izgledala. Bilo je to posvemašnje predanje, potpuni zaborav sebe do smrti na križu. Na jednak način ni ljubav muža i žene ne može se ograničiti na sentimentalne izljeve emocija. Ljubav je odluka, ljubav je vjernost i spremnost na „tiho darivanje“ kroz svakodnevnu nenametljivu prisutnost u životima svojih najbližih.

Povjerenje i vjernost danom obećanju temelj su svake obitelji i upravo u obitelji se ove temeljne vrline uče.

Braćo i sestre, bez vjernosti i povjerenja naša ljudska obećanja su šuplje riječi, društvo se urušava, bračna zajednica postaje veza „na određeno vrijeme“. Mnogi mladi danas odrekli su se ulaska u brak jer više ne vjeruju u obećanja koja traju i ne vjeruju u trajnu obitelj. Zašto se mladi ne žene i ne udavaju? Zašto ulaze u „izvanbračne zajednice“? Zašto ne žele odgovornost? Odgovor je vrlo jednostavan, jer nema više vjernosti, želje i spremnosti za tiho darivanje i skrovitu žrtvu (usp. Papa Franjo, Kateheze o obitelji). Ponekad mi se čini da taj duh sve više ulazi i u crkvene strukture.

Sveti Ivan Pavao II. njegovao je duboku osobnu pobožnost svetom Josipu. U svojoj autobiografiji Ustanite, hajdemo!, zapisao je: „Uvijek sam volio misliti na sv. Josipa u kontekstu Svete obitelji: tri srca, jedna ljubav.“ Je li takva obitelj utopija? Ne smije biti. Ona mora biti naša realnost. Obiteljske veze koje je preobrazilo iskustvo vjere i prisutnost Božje ljubavi, nisu samo ljudska tvorevina već su ispunjene dubljim i većim smislom. Samo s Bogom, moguće je nadići same sebe i svjedočiti vjernost, ma koliko god ju skupo trebalo platiti. Obitelji su, danas, možda više no ikad pozvane svjedočiti vjernost i uzajamno povjerenje.

2) Druga odlika svetog Josipa je biti u sjeni nečega što te nadilazi (usp. Patris corde, 7). Danas slavimo svetog Josipa koji neprestano živi u sjeni otajstva spasenja koje se događa u Isusu Kristu, „stavio se u službu cjelokupnog plana spasenja“ (sv. Ivan Zlatousti). Staviti se u službu nečega i živjeti u sjeni, potpuno je oprečno duhu svijeta u kojemu živimo. Današnji čovjek bi htio da svi stanu u njegovu sjenu. Poput grma gloga iz Knjige o sucima koji prihvaća da vlada svim stablima, ali jedino ako se svako stablo sakrije u njegovu sjenu (usp. Suci 9, 7 – 16). Oholost ne dopušta čovjeku da bude u sjeni i da sve svoje snage podredi dobru drugoga ili općem dobru.

Moja misao ovdje, na poseban način, ide onima koji su bili prije nas, našim najstarijim članovima obitelji, očevima i majkama, našim djedovima i bakama, i onima od kojih smo primili vjeru, životnu mudrost. Čini se da su u sjeni punine snage svojih potomaka, ali je prava istina zapravo, da nisu prošle generacije u našoj sjeni već smo mi u njihovoj. Nismo sami sebi dali život, ispred nas ide mnoštvo onih koji su nama dali život, prenijeli vjeru i običaje i to ponekad po cijenu života. Vjera i život koji smo primili kao dar, nadilaze nas. U strahopoštovanju zbog tog primljenog dara naučimo se i mi, poput sv. Josipa, živjeti u sjeni otajstva koje nam je zasjalo u Kristu, ali i u sjeni naših bližnjih.

Benedikt XVI. jednom je zgodom izrekao jasne i proročke riječi: „Kvaliteta nekog društva, može se reći jedne kulture, prosuđuje se također na temelju toga kako se postupa sa starijim osobama i temeljem mjesta koje zauzimaju u zajedničkom životu.“ (Benedikt XVI., Angelus, 12. studenoga 2012.). Tko će nam prenositi sjećanja, mudrost, blago prošlosti, identitet, ljubav prema vlastitim korijenima i ono najdragocjenije – vjeru, ako ušutkamo naše djedove i bake; i ako ušutkamo našu prošlost? Kako je samo žalosno kada u obiteljima stariji članovi smetaju.

Pratimo tiho i nenametljivo, poput sjene, živote svojih bližnjih, svoje djece, radujući se njihovu dobru kao vlastitom. Očevi i majke, često ste svojim načinom života sami sebe prognali iz odgoja svoje djece – vratite se s hrabrošću i vjerom u živote svoje djece. (usp. Papa Franjo, Kateheze o obitelji). Neka obitelj i župna zajednica ponovno postanu protagonisti i pokretači odgoja djece. Nemojte, dragi roditelji, dopustiti da vam se djeca gube u sjeni pogubnih trendova ulice, ovisničkih ponašanja, nekontrolirane upotrebe društvenih medija, u sjeni različitih influencera i plitkih figura koje se nameću kao trendsetteri. Svjedočite svojim primjerom ljepotu i dostojanstvo obiteljskog odgoja. Vratite se svojoj djeci sa svom ljubavlju, strpljivošću i nježnošću. Neka djeca budu pod sjenom vaše ljubavi da biste jednoga dana vi s radošću i ponosom stali u njihovu sjenu.

3) Treće, i konačno, sveti Josip bio je „čovjek rada“ koji je pronalazio Božju prisutnost u svome radu. Bio je skroman čovjek koji nije tražio priznanje ili privilegij u svom svakodnevnom životu. Žuljevi na njegovim rukama svjedočili su veliko dostojanstvo svakodnevnog običnog života. Naš svakodnevni maleni ljudski rad, kako je dragocjen i velik. Sam Isus nazvan je „drvodjeljin sin“ (Mt 13, 55) ili „drvodjelja“ (Mk 6, 3).

Naše ljudsko dostojanstvo snažno je obilježeno radom, neovisno o vrsti posla ili stupnju izobrazbe. Rad je bitno obilježje čovjeka, odraz je njegove stvorenosti na sliku Božju. Sam Isus kaže: „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim“ (Iv 5, 17). Rad je sredstvo posvećenja čovjeka. Sveti nas Pavao opominje: „Tko neće raditi, neka i ne jede!“ (2 Sol 3, 10). Marljivost, radišnost i prihvaćanje težine i zahtjevnosti života uči se u obitelji.

Oduzeti, ne dati ili ne osigurati nekome radno mjesto znači umanjiti čovjeku njegovo dostojanstvo, lišiti ga dostojanstva da svojim rukama prehranjuje svoju obitelj. Gore od toga može biti samo: ne dati radniku pošteno zarađenu plaću. Ne može se čovjek nazivati katolikom a da istovremeno gazi dostojanstvo čovjeka radnika. Ponekad u našim društvima nastaje veliko zlo korupcije koje se nekako institucionalizira, postane način i stil ponašanja. Ljudi uvjere sami sebe da drugačije ne može i da drugačije ne ide. Takva korupcija zahvaća sve strukture pa i područje ljudskoga rada.

Ljudi korupcije su ljudi privida, naizvan imaju uljudne obrasce ponašanja, kojima prikrivaju svoje duboke nutarnje pokvarenosti i namjere. Takve je Isus nazivao obijeljenim grobovima, koji proždiru kuće udovičke. Velika je razlika između čovjeka koji svoj grijeh priznaje i čovjeka koji svoj grijeh „elaborira da bi ga učinio društveno prihvatljivim“ (usp. papa Franjo, Korupcija – zlo našeg vremena). Dok gleda strukture grijeha koje su nastale, poštenog i malenog čovjeka može zahvatiti obeshrabrenje i rezignacija. Pod bremenom obeshrabrenja bijeg iz takve sredine se čini kao najbolje rješenje i jedini izlaz. To se posebno odražava na mlade ljude. Mladi ljudi traže ideale i vrijednosti za koje će se žrtvovati i živjeti, a u društvu i društvenim strukturama pronađu samo trulež i društveno licemjerje koje je proizvelo korumpirano, iskvareno ljudsko srce pojedinacâ i njihova iskrivljena savjest.

Na jednoj jutarnjoj misi u Domu svete Marte papa Franjo govoreći o svetom Josipu kao čovjeku koji djeluje i dok spava, kaže: „Danas bih želio moliti da nam svima dade spremnost da sanjamo, jer kada sanjamo velike stvari, lijepe stvari, približavamo se Božjem snu, stvarima koje Bog sanja za nas. Neka (Bog) dâ mladima (…) spremnost da sanjaju, riskiraju i preuzmu teške zadaće koje su vidjeli u snovima.“ Dragi mladi, mogu li stvari izgledati drugačije? Smijemo li sanjati i pokušati ostvarivati drugačiju budućnost? Nemojte pokleknuti pod bremenom malodušja. Možda će vam se učiniti da je malen, tih, pošten život, život bez korupcije i pompe neprivlačan, ali takav život otkriva veliko nutarnje bogatstvo čovjeka. Nositi strpljivo žrtvu svakodnevnice junačka je ljubav.

Kako je prepuno unutarnjeg mira i sreće biti „čovjek svakidašnjice“, diskretan i skrovit, koji u svim okolnostima života uspijeva prepoznati Božju providnost; biti čovjek koji boravi „u sjeni Božje prisutnosti“ i svojim „poštenim radom“ svjedoči puninu vjere koju nosi u srcu.

Dao nam Bog biti takvim ljudima, nalik svetom Josipu! Amen.