Program je započeo u Dvorani sv. Terezije Avilske Trećim časom i molitvom Duhu Svetom prigodom sinodskih okupljanja. Potom je biskup Antun Škvorčević u uvodnoj riječi kazao da se ova duhovna obnova događa u okolnostima koje nisu nimalo jednostavne. Naime, još nismo pravo završili svjetsku krizu pandemije koronavirusa, a već nas je pogodila druga svjetska kriza koju možemo nazvati ratnom pandemijom, jer se rat ne odvija samo u Ukrajini, nego na svoj način zahvaća cijeli svijet, ustvrdio je biskup.

Napomenuvši da je u spomenutim okolnostima riječ o činjenicama izvanjske naravi, pozvao je sudionike duhovne obnove da ne ostanu samo na toj razini, nego da se potaknuti ratnim događajima u ovoj duhovnoj obnovi svrate sebi samima, onom što je u njima, kako nas je poučio Krist Gospodin. Na temelju evanđelja prošle nedjelje, u kojem Isus svojim suvremenicima tumači kako su Pilatov pokolj Galilejaca u predvorju jeruzalemskog Hrama, i kula u Siloamu koja se srušila i usmrtila neke ljude, znak i poziv na obraćenje, biskup je rekao kako je izazovno što Isus u tom kontekstu govori o propasti, naglasivši da se ona ne događa izvan njega nego u njemu, da je pitanje propasti osobno pitanje.

Izrazivši uvjerenje da je svaki sudionik došao na ovaj susret duhovne obnove s raspoloženjem da ništa i nikoga ne podcijeni, pozvao je svećenike da ne upiru prste u druge nego pitaju što se događa s njima i u njima. Lakše je o drugima pripovijedati, prosuđivati ih i osuđivati, ali je bolje krenuti od sebe i provjeriti od čega živimo i što iz svoje nutrine iznosimo pred druge. U smislu Isusova poticaja u spomenutom evanđelju valja nam i ratna zbivanja u Ukrajini prepoznavati i prihvaćati kao znakove vremena kojima nas Bog poziva na osobno obraćenje, ustvrdio je biskup.

Tumačeći ulomak kratkog čitanja iz Knjige mudrosti, u kojem starozavjetni mudrac veli da je „Bog milostiv svemu jer može sve“, kazao je da Bog svoju svemoć ponajviše očituje praštanjem i milosrđem, kako molimo u zbornoj molitvi određene nedjelje kroz godinu, te je pozvao svećenike da se i oni odnose jedni prema drugima po tom božanskom mjerilu. Istaknuo je kako mudračeva tvrdnja: „Ti gledaš kroz prste grijehe ljudima da bi se pokajali“, znači da nam Bog milosrdno prašta, ali ne da bi nas utvrdio u stanju naše ukopanosti u zlo, nego da bismo se obratili, pokajali i počeli činiti dobro. Naglasivši da je Bog biće koje ljubi a ne mrzi, upitao je sudionike duhovne obnove gdje je svatko od njih s obzirom na to pitanje. Poželio je sebi i njima da ovaj susret uistinu bude duhovna obnova, a bit će onoliko koliko u nama ima spremnosti osluhnuti Božju riječ, dopustiti da nas ona prosvijetli i pokrene te iz mračnih životnih stanja izađemo na Božje svjetlo.

Podsjetio ih je da je ova korizma u Požeškoj biskupiji obilježena sinodskim nastojanjima. Taj „syn-hodos“ – zajednički hod, kreće iz raspoloženja obraćenja do kojeg je Isusu posebno stalo. Upozorio je svećenike da sinodsko savjetovanje pokrenuto na poticaj pape Franje ne podcijene i ne shvate kao nešto formalno, uvjeravajući same sebe i druge da to i nije od neke važnosti. Pozvao ih je da da sinodsko nastojanje i sve što je Bog povjerio u njihove krhke svećeničke ruke stave u njegove moćne ruke i da se u svojim slabostima uteknu Gospodinu Isusu, najboljem liječniku duše. Izrazio je radost što nas u našim sinodskim nastojanjima želi potpomoći voditelj ove duhovne obnove, isusovački provincijal o. Dalibor Renić, ne samo iz onoga što je naučio, nego prvenstveno iz onoga što je kao svećenik iskusio u svom odnosu s Bogom.

Zatim je voditelj duhovne obnove provincijal Renić progovorio na temu »Svećenik i sinodalnost Crkve». Najprije je protumačio da je sinodalnost Crkva, narod Božji u hodu kroz prostor i vrijeme. Kazao je kako je Crkvi u tom hodu potrebna orijentacija da bi mogla odlučivati. Teološki temelj sinodalnosti je krštenje, jer po njem sudjelujemo u poslanju Krista svećenika (opće svećeništvo naroda Božjega), proroka (sensus fidelium) i kralja (sinodalnost). Da bismo mogli odlučivati, moramo znati razlučivati, ustvrdio je predavač, napomenuvši da pri svakom razlučivanju moramo biti vođeni ljubavlju. Naznačio je pet načina razlučivanja: (1) prudencijalno (mudrosno) razlučivanje koje je vođeno ljubavlju prema istini; (2) moralno razlučivanje koje je vođeno ljubavlju prema dobru; (3) duhovno razlučivanje koje je vođeno ljubavlju prema Bogu; (4) pastoralno razlučivanje koje je vođeno ljubavlju prema bližnjemu i (5) zajedničko razlučivanje koje je vođeno ljubavlju prema Crkvi.

Podsjetio je sudionike duhovne obnove da se razlučivanje u klasičnoj duhovnosti poima kao proces u kojem se razlučuje između onoga što potječe od Duha Svetoga (dobro) i onoga što potječe od đavla (zlo). Ustvrdio je kako papa Franjo u svom učiteljstvu eksplicitno slijedi to dualističko poimanje razlučivanja u klasičnoj duhovnosti, ali da u nj unosi i treću stvarnost – „duh ovog svijeta“, a da pritom dodatno ne tumači u čemu se „duh ovog svijeta“ razlikuje od „đavolskog duha“. Nadalje, da bismo mogli razlučivati moramo znati slušati: pokrete u vlastitoj duši, Božji glas, zajednicu i pojedine vjernike.

U tu svrhu nužno je prema riječima pape Franje stjecati „dobru naviku slušanja Božje riječi“ i općenito njegovati „stav slušanja“. Obrazlažući zašto je papa Franjo kao temu za Biskupsku sinodu 2023. godine odabrao „sinodalnost“, p. Renić je citirao riječi koje je Antonio Spadaro zapisao u knjizi Franjino vodstvo: što je pokretačka snaga njegova pontifikata?: »Papa nema unaprijed pripremljene ideje koje bi mogao primijeniti na stvarnost, niti ideološki plan konfekcijskih reformi, nego napreduje na temelju duhovnog iskustva i molitve čiji plod dijeli korak po korak u dijalogu, u savjetovanju, kao konkretan odgovor na ranjivu ljudsku situaciju. Ovaj način postupanja naziva se „razlučivanje“. To je razlučivanje Božje volje u životu i povijesti […] To unutarnji stav koji nas potiče da budemo otvoreni dijalogu, susretu, pronalaženju Boga gdje god se nalazi, a ne samo u unaprijed određenim, dobro definiranim i ograđenim parametrima.« Prema Papinim riječima »razlučivanje zahtijeva nešto više od inteligencije ili zdravog razuma. To je dar koji moramo izmoliti« (Gaudete et exsultate, br. 166).

Produbljujući govor o razlučivanju voditelj duhovne obnove je ustvrdio da se kod sv. Ignacija Loyolskoga u njegovim Duhovnim vježbama razlučivanje duhova uvijek događa u ambijentu ljubavi prema Bogu, pretpostavlja ispravnu motivaciju i čistu nakanu, a moralno sređen život nužna je pretpostavka da duhovno razlučivanje bude pouzdano. Moralno razlučivanje ima referentno uporište u objektivnom moralnom zakonu, a za pastoralno razlučivanje nužni uvjeti su: poniznost, uviđavnost i ljubav prema Crkvi i njezinu učenju (sentire cum Ecclesia), u iskrenom traženju Božje volje i sa željom da joj se odgovori na što savršeniji način, kako nas uči papa Franjo (AL, br. 300). Konačno, zajedničko razlučivanje pojasnio je po modelu kojim se i sâm rado služi u svom redovničkom djelovanju, a koji se sastoji od ovih pet dijelova: (1) uvodno izlaganje na temu ili pitanje o kojem se razlučuje; (2) vrijeme za osobnu molitvu uz konkretna pitanja; (3) rad u skupinama; (4) plenum i (5) zajednički osvrt.

U završnom dijelu nagovora, na temelju rezultata istraživanja koje je koncem devedesetih godina prošlog stoljeća provedeno na Sveučilištu Sv. Ambrozija u američkoj saveznoj državi Ohio, naznačio je slijedeće kvalitete koje bi svećenik trebao posjedovati: osobno pozivati vjernike na sudjelovanje u životu župe; pažljivo slušati što drugi imaju reći: savjetovati se s drugima prije donošenja odluka koje ih se tiču; znati prenositi odgovornosti na druge koji mogu obavljati određene zadatke, razvijati osjećaj zajedništva; dopirati do onih koji trpe, ohrabrivati druge da preuzmu inicijativu; poticati porast broja župljana; preuzimati na sebe odgovornost za neuspjehe a drugima dijeliti zasluge za uspjehe, zahvaljivati drugima za njihovu službu u župi. Provincijal Renić je zaključio da svećenik sinodalnosti treba biti: molitelj i slušatelj, vođa i služitelj, učitelj i slavitelj; jednom riječju, svećenik po Srcu Isusovu.

Nakon kraće stanke u drugom dijelu programa razmotrena su neka aktualna pastoralna pitanja. Najprije je generalni vikar Želimir Žuljević razjasnio određene nedoumice i pojasnio pitanja s obzirom na župno sinodsko savjetovanje koje se ove korizme provodi u župama Požeške biskupije. Potom se biskup Škvorčević osvrnuo na rat u Ukrajini, pozvavši svećenike da sve ono što je povezano s ratnim događajima u toj zemlji najprije oni sami promatraju kao znakove vremena i prosuđuju ne po raznoraznim komentarima i analizama, nego s Isusovih evanđeoskih polazišta, a onda da i svoje vjernike uče i potiču da tako prosuđuju. Zahvalio je svećenicima što su minule Čiste srijede na poticaj pape Franje zajedno sa svojim župljanima molili, postili i prikupljali milodare za ukrajinske stradalnike i izbjeglice. Također im je dao upute što valja konkretno činiti u nastojanju da, u suradnji s državnim institucijama koje su za to nadležne i odgovorne, materijalno i duhovno pomognemo izbjeglicama koje pristižu u Republiku Hrvatsku. Pozvao ih je da pri pružanju duhovne pomoći osobito vode računa o njihovoj vjerskoj pripadnosti, kako bi se otklonila svaka pomisao na prozelitizam s naše strane. Priopćio im je, usto, informacije o duhovnim vježbama za svećenike, koje će se održati od idućega 5. do 8. lipnja u Velikoj a predvodit će ih biskup Ratko Perić, o sistematskom zdravstvenom pregledu svećenika, o ovogodišnjem slavlju Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika, te o hodočašću u Rim za 5. srpnja ove godine, na 25. godišnjicu utemeljenja Požeške biskupije.

Krunoslav Siroglavić, povjerenik za pastoral mladih ukratko je izložio kako će se u subotu, 26. ožujka odvijati XXIII. Biskupijski križni put mladih od Pleternice do Požege pod geslom „Ja sam Put i Istina i Život“. Marijan Pavelić, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja izvijestio je o korizmenom susretu za učenike 7. i 8. razreda osnovne škole koji će se održati 2. travnja u požeškom Kolegiju.

Potom su svećenici i đakoni pošli u Katedralu sv. Terezije Avilske, gdje su sudjelovali na pokorničkom bogoslužju, koje je predvodio o. Dalibor Renić, a nakon kojega su imali mogućnost osobne ispovijedi. Program duhovne obnove završio je sinodskim molitvenim slavljem koje je predvodio biskup Škvorčević.

Uvodeći u spomenutu molitvu, rekao je da njome želimo slaviti svoju pripadnost zajedništvu Isusove Crkve koje se dvadeset i pet godina ostvaruje u našoj Biskupiji, i u sinodalnoj svijesti biti duhovno obnovljeni. Podsjetio je svećenike na riječi pape Franje prigodom 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode: »Sinodalna je Crkva koja sluša, svjesna da slušati znači više nego čuti. Riječ je o uzajamnom slušanju u kojem svatko može nešto naučiti. Vjerni narod, biskupski zbor, rimski biskup, jedan sluša drugoga a svi slušaju Duha Svetoga, kako bi saznali ono što on govori crkvama.« Biskup je pozvao svećenike da se u sabranosti svoga srca zapitaju je li umijeće slušanja sastavni dio njihove duhovnosti.

Nakon naviještene Božje riječi, đakon Luka Čačić pročitao je Pismo što su ga svećenicima 19. ožujka ove godine uputili kardinal Mario Grech, glavni tajnik Biskupske sinode i nadbiskup Lazzaro You Heung Sik, pročelnik Kongregacije za kler, pozivajući ih da sinodski hod ne smatraju dodatnim opterećenjem u pastoralnom radu, nego sve više otkrivaju temeljnu jednakost svih krštenika i potiču sve vjernike da aktivno sudjeluju u hodu i poslanju Crkve. Na završetku slavlja sudionici su uputili Bogu molitvu za Požešku biskupiju i Svećeničku molitvu Isusovoj Majci i pjesmom „Salve Regina“.