Mediteranski teološki susreti: Intervju prof. Marianne Heimbach-Steins

Katolička teologinja Sveučilišta u Münsteru Marianne Heimbach-Steins, ravnateljica Instituta za kršćanski socijalni nauk i članica Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK), govorila je o sinodskom putu Katoličke Crkve u Njemačkoj, na „Mediteranskim teološkim susretima“ u Rijeci (Lovran). Teologinja traži da se zalaganje, koje se provodi u Njemačkoj, za slobodni doprinos svih stvarnosti tom procesu, istinski dubokom i duhovnom, učini još očitijim.

U zaključku svog predavanja tvrdite da bi jačanje ljudskih prava unutar Crkve dalo veću snagu životu Crkve u njenoj cjelini. Na koja se to prava, konkretno, odnosi?

U svom sam predavanju govorila o pravu na vjersku slobodu i pravu na slobodu savjesti i zaista mislim da je ovo drugo, unutar Crkve, vrlo važno pravo. Mislim da bi istinsko povjerenje u dobro odgojenu savjest te povjerenje u ljude koji ozbiljno promišljaju i preuzimaju odgovornost za svoje ideje, ojačalo život Crkve. Prava slobode kršćana u Crkvi i omogućavanje sudjelovanja vjernika u njenom razvoju, doista su važno sredstvo da se život Crkve održi živim. Sloboda koja se, također, mora odnositi i na teologe.

U govoru na okruglom stolu u srijedu navečer u Rijeci govorili ste o sinodskom putu Katoličke Crkve, rekavši da on može vratiti vjerodostojnost Crkvi koja je u Njemačkoj u dubokoj krizi. Kako se ovaj sinodski proces razvija, mislite li da će se taj cilj postići? Što bi se moglo učiniti kako bismo bili sigurniji da ćemo u tome uspjeti?

U našem sinodskom procesu u Njemačkoj nadležni doista naporno rade na izgradnji širokog konsenzusa o pitanjima o kojima se raspravlja. To je vrlo ozbiljno zalaganje i trud oko konsenzusa između različitih skupina, između biskupa, teologa i laika koji su uključeni u taj proces. Međutim, postoje neke struje koje se protive uspjehu procesa. Smatram vrlo važnim da su svi događaji, vezani za proces, transparentni, što se već izvrsno radi, jer se svi tekstovi, rezultati rasprava, mogu pročitati na internetu. I potrebno je, vjerujem, učiniti to javnom raspravom u Crkvi, pokazati ljudima što se događa i omogućiti im da iskuse da je to istinski dubok i duhovan angažman, koji treba promicati, kako bismo prevladali ovu vrlo duboku krizu s kojom se sada suočavamo u Njemačkoj.

Koje su točke vašeg izlaganja najviše potaknule raspravu među studentima na predavanju i u radionicama?

Jedna vrlo važna točka bila je govoriti o iskustvu Crkve kao zajednice koja je u stalnom procesu učenja te da u povijesti postoje važna iskustva učenja i ispravljanja. Pokušala sam objasniti tu ideju prateći povijest odnosa Katoličke Crkve prema ljudskim pravima, a posebno prema pravu na vjersku slobodu. Dogodio se bitan preokret u temeljnom stavu koji je zauzimala „službena“ Crkva kroz devetnaesto stoljeće, do stava koji je zauzeo Drugi vatikanski koncil, zahvaljujući zanimljivom i izazovnom procesu učenja kroz cijelo vrijeme održavanja Koncila, slušajući, pritom, iskustva ljudi iz različitih mjesnih Crkava. Tako je prevladavajuće iskustvo sukoba između novonastalih demokratskih država Europe i Katoličke Crkve, koja se borila zbog gubitka političke moći nakon Francuske revolucije, bilo uravnoteženo pozitivnim iskustvima vjerske slobode u povijesti Crkve Sjedinjenih Američkih Država, s jedne strane, a s druge, teškoćama zbog nedostatka tih vjerskih sloboda s kojom su se morali suočiti narodi i Crkve u zemljama istočne Europe, pod vlašću komunizma. Vjerujem da je ovo bilo spoznajno iskustvo koje je omogućilo crkvenim ocima da shvate pravu vrijednost vjerske slobode.

Kako ocjenjujete projekt ovih teoloških susreta i prije Ljetne škole teologije u Dubrovniku, koji se temelji na ekumenskom dijalogu između studenata različitih kršćanskih Crkava i profesora koji s njima komuniciraju u izvannastavnim raspravama i radionicama?

Ovo je prvi put da sudjelujem u ovom briljantnom projektu. U Dubrovniku nisam bila. No, oduševljena sam što sam imala prilike upoznati ove ljude iz različitih zemalja, iz različitih kršćanskih Crkava i što sam ušla u doista plodan i otvoren dijalog, u vrlo otvorenom ozračju. To je atmosfera velikog povjerenja, tako da se čak i o vrlo kontroverznim pitanjima može razgovarati otvoreno i s povjerenjem. I vjerujem da je to doista važno, jer ne nalazimo često prilike za susret s ljudima različitih vjeroispovijesti i iz različitih zemalja, na mjestu gdje je jednostavno lijepo biti i gdje je prekrasno otkrivati ​​zajedno teološke ideje i boriti se za razumijevanje. Jednostavno biti zajedno, živjeti nekoliko dana zajedno. Ovo iskustvo istinskog zajedništva u isto je vrijeme i intelektualni izazov. Zaista je plodonosno. I prilično sam sigurna da će oni koji su ovdje došli zajedno učiti i upoznavati se, sa sobom ponijeti stil međusobnog suočavanja, stil razmišljanja i stil borbe za zajedničke stavove ili, barem, stil međusobnog razumijevanja, vjerujem da je to iznimna vrijednost. Zato hvala nadbiskupu Uziniću i hvala organizatorima koji su nam pružili ovu priliku.