Nadbiskup Puljić u propovijedi je, prema temi natjecanja, predstavio povijesni kontekst početaka djelovanja Družbe Isusove, pokazavši koliko je ta zajednica Isusovih nasljedovatelja bila vjerna svome poslanju te je uistinu i u trpljenju za Isusa i Crkvu potvrdila da u njihovom imenu „nije naglasak na Družbi, nego na Isusu čija je Družba. Isus je cilj i centar svega, pa i razlog postojanja Družbe“.

Zato su u svim kušnjama i njeni članovi s Isusom živjeli, „ako treba i trpjeli na putu istine i ljubavi, u nadi uskrsnuća, da ih ništa od Isusa ne može rastaviti“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je opisao kako se Družba Isusova bila vjerno stavila na raspolaganje papi i koji su bili glavni ciljevi onoga vremena kada je sv. Ignacije ustanovio Družbu.

„Ukazalo se nekoliko velikih potreba nakon što je Ignacije sa svojom braćom rekao Papi: ‚Mi se tebi stavljamo na raspolaganje‘. Među prvim potrebama bila je misijska. Otkrivaju se novi svjetovi. Kad je sv. Ignacije 1538. odlučio utemeljiti novi Red, sve je stavio na raspolaganje papi Pavlu III., pa ako treba „ići k Turcima, u nove svjetove, k Luteranima, k vjernicima i nevjernicima“. Kada su dobili potvrdu o djelovanju, 1540., „za upravu vojujuće Crkve“, ukazalo se nekoliko velikih pastoralnih potreba“, rekao je mons. Puljić.

Istaknuo je da su to ponajprije bile misije u novim svjetovima. Ameriku je 1492. otkrio Kolumbo, Afriku je 1498. obišao Vasco da Gama i došao do Indije. U to doba otkriveni su Brazil, Kuba, Meksiko. „Sve novi svjetovi, novi kontinenti kojima treba ponijeti Evanđelje i Družba se stavlja na raspolaganje, u misijsko poslanje. Stoga su članovi Družbe krenuli u misije: od Aljaske, Kanade, Perua, Brazila do Centralne Afrike, Indije, Filipina do Japana“, kazao je.

„No, u isto vrijeme, dok se otkrivaju novi svjetovi i kontinenti, u Europi se nešto događa. Crkva je počela gubiti Europu zbog reformacije u Njemačkoj i susjednim zemljama: 1517. Luther, 1518. Zwingli, 1536. Calvin u Baselu i Ženevi, Henrik VIII. u Engleskoj 1534. itd. Isusovci, stoga, osjećaju potrebu u tom vremenu staviti se papi na raspolaganje da zaustave, ako je moguće, tu protestantizaciju staroga kontinenta Europe. I stavljaju svoje raspoložive snage i volju boriti se protiv širenja hereze, posebice luteranske i kalvinističke. Tu su se osobito istaknuli Petar Kanizije i Robert Belarmino koji su zbog toga proglašeni naučiteljima Crkve“, naglasio je zadarski nadbiskup.

No, i treća stvarnost se tada događala u Europi, u vrijeme osnivanja Družbe Isusove. „To je razdoblje humanizma i renesanse koje je uvelike pogodovalo širenju poganske kulture, a to je onda utjecalo na kler i na kršćane. Humanizam i renesansa ne donose samo umjetnost stare Grčke i Rima, nego se kršćanstvo pomalo želi staviti u stranu. S tim izazovima poganske kulture također se susreću članovi Družbe Isusove te su osjetili potrebu odgoja i obrazovanja, najprije svećenika, onda i kršćana, da bi se uspješno mogli sučeliti s izazovima poganstva.

„Družba je osjetila prijeku potrebu odgoja svećenika koji će biti „prokušani, poslušni, dobro formirani“, na polju opće kulture, u filozofskom i teološkom području. Stoga su se prihvatili odgoja i obrazovanja klera te širenja kršćanske kulture u osnovnom školovanju i obrazovanju i na sveučilištima. Mi smo Bogu zahvalni da se i u našim krajevima odmah po osnutku Družbe osjetila aktivnost Družbe Isusove te su isusovci osnovali prve gimnazije u Hrvatskoj“, istaknuo je mons. Puljić.

Koliko su isusovcima važne odgojne institucije, potvrđuje i suvremeni podatak da isusovci danas vode 8 katoličkih sveučilišta, poput Gregoriane u Rimu, s oko 4 tisuće studenata i 300 profesora, a od 80 visokih učilišta u svijetu, isusovci ih vode 22, s oko 200 tisuća studenata, naglasio je.

„Ali, važno je istaknuti – nije sve išlo baš tako lako! Kada pričamo koliko toga su sve učinili, ali bilo je to ‚skopčano‘ sa silnim problemima i nevoljama. Nije bez razloga Pavao rekao: ‚Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo nebesko.‘ Ili, kako su Latini govorili: ‚Preko trnja do zvijezda.‘ Ne ide baš lako u životu. Treba puno žrtve, puno napora i puno energije“, poručio je predslavitelj.

„Članovi Družbe u svom radu susretali su se s brojnim nevoljama i imali su silnih problema kako na početku, tako i u samom djelovanju. A kada bi započeli, nastajale su smetnje, ogovaranja, nerijetko i prijetnje da prestanu djelovati. A kada su prestajali – nešto što je lijepo i to je inspiracija svakome od nas – nisu se predavali, nego su gledali kako se opet vratiti i početi ispočetka“, istaknuo je.

Nadbiskup je rekao da se nameće i pitanje: Kako se dogodilo da Papa ukine Družbu 1773. godine? Kako je došlo do toga da Papa, kojemu su isusovci položili svoj četvrti zavjet, dokine Družbu?“

„Papa je bio dokinuo Družbu Isusovu. Učinio je to pod pritiskom ondašnjih katoličkih vladara. Stoji činjenica da su katolički vladari okrivili isusovce. U Portugalu su 1759., dakle, 15 godina prije svoga dokinuća, bili lišeni svih materijalnih dobara. A imali su ih dosta. Imali su škole, zavode, sveučilišta. Sve to kralj im je oduzeo, sva su im materijalna dobra konfiscirali.

U Francuskoj je ljubavnica kralja Luja XV., poput Herodijade za Ivana Krstitelja, „zatražila glavu jezuita“ jer su joj uskratili odrješenje zbog bludničenja. Kako ćeš to učiniti jednoj kraljevskoj ljubavnici? Potjeraj ih. Ne trebaju, smetaju. Tada su u Francuskoj zatvorili 80 kolegija u kojima je 3 tisuće isusovaca uzorno vodilo i radilo na odgoju mladeži.

Iz Španjolske je 1767. dovedeno 5 500 isusovaca na lađe i upućeni su preko mora, u Civittavecchiu, u Papinsku Državu, u progon, s ružnom porukom: „Evo, tebi Papa, natrag tvoje vojske. Nama ne treba.“ Te iste godine istjerani su i iz Napuljskoga kraljevstva i iz Kneževine Parme u Italiji.

Preostao je samo još samo završni udarac. Udarac kojim će Papa pod pritiskom „katoličkih vladara“ dokumentom od 21. srpnja 1773. dokinuti Družbu. A katolički vladari taj su čin opravdavali „radi spokoja i mira kršćanske države“. Tako su taj potez pravdali kraljevi Francuske, Španjolske, Portugala i obiju Sicilija, kao i carica Marija Terezija. Ona nije bila direktno upletena u to, ali radovala se nekim „nestancima“ isusovaca. Tako je nakon 240 godina, vrlo plodna i vjerna Družba Isusova, koja je radila u korist pape i Svete Stolice, prestala postojati. Isusovci, najodaniji sinovi papini, najodaniji sinovi Crkve, uznemiruju katoličke vladare“, istaknuo je mons. Puljić.

Nadbiskup je naglasio da se isusovci i u takvim, njima nesklonim okolnostima, nisu prestali nadati. „Nakon 41 godine zabrane djelovanja, počeli su opet djelovati 1814. godine. Jer bili su i ostali ljudi nade, uporni, ustrajni i postojani. I uvijek odani papi i Katoličkoj Crkvi. I kada su prestali s radom snagom dekreta i zabrane, nisu se predavali, nego su gledali kako se opet vratiti i početi ispočetka. To bi se moglo nazvati nekom vrstom obilježja isusovačke povijesti. Taj stil počinjanja iznova može i svima nama poslužiti kao dobar primjer, posebice vama, mladi, koji ste često kušani dvojbom isplati li se opet pokušati. Treba iznova početi. Treba imati hrabrosti, volje iznova početi. Iznova angažirati se. Primjer Družbe Isusove pokazuje kako se to isplati“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je mlade da uvijek hrabro nastave, tako i učiti, ako se dogodi neki pad na ispitu i slično. Idem ponovno, potruditi se, ispočetka.

Upornost za Božju stvar i isusovačku vjernost Crkvi potvrđuju i statistički podaci.

„U naletu zabrane i strašnog događaja ukinuća same Družbe 1773., Red je tada brojio 22 589 članova, od kojih 11 293 svećenika.

Prije šezdesetak godina, 1965., Družba Isusova imala je najviše članova u povijesti, oko 36 tisuća, a danas oko 20 tisuća. Ali opet, u odnosu na neke druge redove, salezijance, franjevce, benediktince, od svih redova u Crkvi, najviše ima isusovaca. Salezijanaca ima 16 tisuća, franjevaca 15 tisuća. Odakle bi ih bilo, da nisu započeli ispočetka, da se nisu odvažili iznova krenuti?!“, poručio je mons. Puljić, u zahvalnosti Bogu za tu „vrlo značajnu Družbu u povijesti Crkve i za velikog sveca Ignaciju Lojolskog“.

Nadbiskup je čestitao svima koji su došli do finala vjeronaučnog natjecanja. Zahvalio je organizatorima, Agenciji za odgoj i obrazovanje resornog Ministarstva i Nacionalnom katehetskom uredu Hrvatske biskupske konferencije, „na mogućnosti da se svake godine učenici upoznaju s novim temama iz vjeronaučnog gradiva, da učenicima daju inspiraciju da dodatnu građu, uz redoviti školski vjeronauk, rade sa srcem. Vjerujem da ste sa srcem radili i sada. Pokazali ste poznavanje tematike o značenju Družbe Isusove u povijesti Crkve. Sa srcem ste i došli u Zadar. Neka bude sretno i blagoslovljeno natjecanje i druženje“, poručio je nadbiskup Puljić mladim sudionicima vjeronaučne olimpijade.