„Za tim događajem čezne povijesna pravda, a hrvatski narod i Crkva iščekuju dublje spoznaje. Iz diktature komunizma prelazili smo u samostalnu hrvatsku stvarnost u kojoj želimo da Crkva ima slobodu da može slobodno naviještati Evanđelje. Crkva bi trebala biti trajno zahvalna Nežiću za to što je napravio svom narodu i svojoj Crkvi, što je na 500 stranica zapisao iskaze Stepinčevog govora“, poručio je mons. Batelja.

Mons. Batelja pokazao je koliko je crkveni povjesničar Nežić „aktualan, precizan i kako bilježi ono bitno“ u postupku suđenja Stepincu.

Nežić je pravio bilješke za vrijeme Stepinčevog suđenja jer je pratio nuncija Josepha Patricka Hurleya kojemu je prevodio tijek sudskog procesa.

„Među klerom u Zagrebu i na Kaptolu bio je strah pred progoniteljima, pa su odredili Nežića kao plahog, mladog, nadobudnog, kao dobrog poznavatelja talijanskog, da prevodi. Nežić je pratio nuncija i to je odredilo njegov daljnji život sve do biskupstva i onoga što je učinio“, rekao je mons. Batelja.

Nežić je svaki dan u mali blok bilježio što je Stepinac pisao i taj materijal ima oko 500 stranica. „Te bilješke su aktualne. Josip Hrnčević, tadašnji javni tužitelj Jugoslavije koji je i pomagao i pisao s Krausom optužnicu protiv Stepinca, jer Jakov Blažević je bio bez državnog ispita i tek četiri godine u pravnom sustavu, ali trebao je izvršiti nalog Partije, jedanput mi je rekao: ‚Budite oprezni. Stenografski zapisi su naknadno modificirani.‘ Trebalo bi usporediti Nežićeve zapise, kojih ima 500 stranica i oko 3800 stranica stenografskih zapisa sa suđenja“, istaknuo je mons. Batelja.

„Kada u medijima kažu da Crkvi nije stalo do prijepornih pisama koja je papa Franjo dao patrijarhu Irineju i s kojima Porfirije sada maše u javnosti… Ja sam ta pisma u Tajnom vatikanskom arhivu prelistavao, fotokopirao i priložio Stepinčevoj kauzi 1992./1993./1994. godine i sva ta pisma prošla su teološku i povijesnu komisiju. Prema tome, mi se nemamo čega bojati, što se tiče njihovog sadržaja“, istaknuo je mons. Batelja.

Glede prekrštavanja Srba, Nežić je bilježio što je Stepinac rekao na mikrofon tijekom procesa: „Opće je neispravan govor, jer tko je jednom kršten, ne treba ga prekrštavati. Radi se o vjerskim prijelazima. Ja o tome neću govoriti, nego reći da mi je savjest čista. I kad bude povijest mogla o tome govoriti, neće mi imati što predbaciti. Premještati sam morao župnike, jer im je prijetila smrtna opasnost od pravoslavaca, jer su ih Srbi htjeli ubiti, jer otežu s vjerskim prijelazima. Crkva se povlačila kao zmija, ali se išlo srpskom narodu ususret, da mu se pomogne.“

„Drugi problem koji se i sada ponavlja, o kojemu je patrijarh Porfirije i nedavno govorio, smatra spornom točku iz Pisma od 16. svibnja 1941. o preseljenju Slovenaca. Njemačka je tražila da se slovenski intelektualci i svećenici prebace iz Mariborske i dijela Ljubljanske nadbiskupije. Tražili su da maknu intelektualce, da ne utječu na narod, u Srbiju ili u Auschwitz.

Tada je na sastanku u srpnju 1941. na konferenciji o preseljenju na kojoj Stepinca nema i o kojoj Stepinac uopće nije bio obavješten, Hitler predložio da se srpsko stanovništvo iz Hrvatske prebaci u Srbiju, a na njihovo mjesto dovede izbjeglo stanovništvo iz Slovenije. Hrvatska vlada željela je riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj.

Nežić piše, što je jako važno nama za povijest, što je nadbiskup Stepinac govorio: ‚Nisam u tom pogledu ja ništa učinio. Ja nisam bio u poslanstvu. Izvolite mi dokazati da sam ja u tome išta sudjelovao. Ponosan sam da sam primio svećenike.‘ Dakle, 536 slovenskih svećenika i redovnika koje je nadbiskup Stepinac primio u Zagrebačku nadbiskupiju na nekoliko ili mjesec dana, dio njih je otišao u Đakovačku i Sarajevsku nadbiskupiju“, rekao je mons. Batelja.

Svojevremeno su tjednici Globus, Nacional i drugi pisali kako su oteli zapisnik od 18 stranica sa Stepinčevog suđenja.

„To je čista laž. Stepinac u sudnici aktualizira svoj govor s maršalom Titom. Zapisnik sa susreta Tito – Stepinac objavljen je u trilogiji 2011. godine. Nadbiskup Stepinac kaže: ‚Na Kardeljevu zamolbu, ja sam sastavio razgovor s Titom na tri stranice. Film ‚Razgovor‘ Dominika Sedlara o razgovoru Tita i Stepinca uopće nema nikakve povijesne konotacije, osim što se taj razgovor dogodio. Nije bilo nikakvog snimanja tog razgovora, jer da su snimali, ne bi tražili od Stepinca da imaju bilo što materijalno napisano. Nadbiskup Stepinac brani polazište Crkve, a Tito traži da se Crkva odvoji od Vatikana. Sedlar rješava neke svoje probleme i time zapravo iskrivljuje izvorni događaj zapisa razgovora Tito – Stepinac 4. lipnja 1945.“, upozorio je mons. Batelja.

Aleksandar Ranković, bliski suradnik Tita i član Politbiroa, 17. svibnja 1945. dao je nalog Ivanu Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Hrvatske, da se uhiti Stepinac, odvede u pritvor i da mu se u istražnom postupku dokaže suradnja s okupatorom, protunarodni rat, s ciljem eliminacije.

„Nakon dva tjedna, 28. svibnja, komunistički bilježnik je napisao: ‚Nismo mogli ustanoviti… Dapače, ispostavilo se da je spasio ove i one, i neke iz naših redova. Da mi postignemo svoj cilj i svoju svrhu, predlažem da se naša mreža postavi uz one koji su surađivali s propalim režimom.‘ Dakle, ide se na montažu sudskog postupka, jer nisu ništa dokazali“, naglasio je mons. Batelja.

Tito je 2. lipnja pozvao k sebi pomoćnog zagrebačkog biskupa Franju Salisa Seewisa i predstavnike Prvostolnog kaptola i od njih tražio veću suradnju. ‚Nemamo ništa protiv Vatikana kao vaše centrale, ali imamo protiv toga što je Vatikan uvijek bio eksponent velikotalijanske politike i da više dišete s nama zajedno‘, rekao im je Tito. Dakle, misli na stvaranje nacionalne Crkve. Stepinac kaže: ‚Bi li se jedna takva Crkva uopće mogla zvati katoličkom, kako Tito to sebi zamišlja?‘“, podsjetio je mons. Batelja.

Glede materijalističke osnove komunističkog sustava, Nežić je zabilježio Stepinčeve misli: „Vi ste u školske knjige naše djece pisali da Isus Krist nije postojao, da je izmišljena osoba, da pripada u carstvo priče. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni svaki čas umrijeti.“

Generalni postulator je istaknuo da je bio obradovan kada je pronašao Stepinčev rukopis, rukopis njegovog originalnog govora kojega je Stepinac održao na sudu, jer je svojevremeno bio mislio da je taj rukopis zauvijek izgubljen.

„U jednoj velikoj kuverti čuvalo se nadbiskupovo pismo, Nežićevi zapisi, nadbiskupov govor, njegova diplomatska putovnica i povijest ubojstava svih svećenika do 1947. godine. To pokazuje koliko je Crkva tada bila osjetljiva za ono što se događa“, poručio je mons. Batelja.

Dragutin Nežić rođen je 28. siječnja 1908. u mjestu Donja Reka u župi Jastrebarsko. Umro je u Puli 30. siječnja 1995.

Nakon godinu dane kapelanske službe u Požegi, zaređen je za svećenika u Zagrebu 7. rujna 1930. Povijesne znanosti je doktorirao na Gregorijani u Rimu 1935.

„Dr. Dragutin Nežić imao je istančan osjećaj za povijest. Pisao je bilješke o teološkim i povijesnim temama, a održavao je i pisane kontakte s mnogim ljudima. Nakon povratka u Zagrebačku nadbiskupiju, nadbiskup dr. Antun Bauer imenovao ga je svojim obredničarom i djelatnikom u središnjim ustanovama nadbiskupije. Bio je obredničar i Alojziju Stepincu, nadbiskupu koadjutoru i ordinariju. Bio je na mnogim susretima koji su bili sudbonosni za nadbiskupov život, ali i za položaj Katoličke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u Jugoslaviji koju je Tito stavio pod komunističku vlast“, rekao je mons. Batelja.

Vršeći službu ceremonijara, Nežić je od 13. listopada 1935. vodio i popunjavao dnevnik službe nadbiskupa Stepinca, najprije kao zagrebačkog nadbiskupa koadjutora, a od 7. prosinca 1937. kao nadbiskupa ordinarija.

Započinjući vođenje dnevnika nadbiskupa Stepinca, zapisao je: „Istina je da u očima historijskog istraživanja autobiografija uvijek ima veću vrijednost, nego dnevnik kojega netko drugi vodi. Ipak, možda buduće stranice ove knjige neće ostati bez historijske vrijednosti, ako se uzme u obzir da sve što će se pisati bude napisano po direktivama preuzv. g. Nadbiskupa koadjutora, a zatim i naknadnim čitanjem po Njemu odobreno. Ličnost pak preuzv. g. dr. Stepinca, njegova nastojanja, nazori i pogledi na svijet i na vječnost jasno su zacrtani na do sada po Njemu ispisanim stranicama ovoga dnevnika.“

Nežić je dr. Stepinca pratio na kanonske vizitacije župa, na euharistijske kongrese i druge svečanosti. Pratio ga je tijekom Euharistijskih kongresa u Čakovcu (1935.), Karlovcu (1936.), Krapini, Koprivnici i Zlataru (1937.) i Jastrebarskom (1939.).

„Razdoblje svakidašnjeg moga boravljenja među njima (nadbiskupima i djelatnicima u Nadbiskupskom duhovnom stolu) bilo je da sam iz najbližega mogao upoznati narav, djelatnost i vrline Sluge Božjega Alojzija Stepinca“, napisao je svojevremeno Nežić.

Mons. Batelja predstavio je dr. Nežića i kao duhovnika Zavoda sv. Jeronima u Rimu za kojega je imenovan 27. listopada 1939. i gdje je službovao dvije godine, do 22. rujna 1941., kada je imenovan duhovnikom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Razrješenjem službe ceremonijara, dr. Nežić prestao je voditi dnevnik Stepinca. Stepinac je u pismu od 10. listopada 1939. mons. Đuri Mađercu napisao da je spreman, koliko god mu je teško, za službu duhovnika žrtvovati „Drageca Nežića, jer bi sigurno bio ponos Zavodu“. Nadbiskup Stepinac za dr. Nežića je rekao: „Čovjek je pun duha Božjega. Javite mi i eventualno već sada najavite ga kardinalu prorektoru kao osobu vrlo podesnu za ovu funkciju.“

Uz redovite obveze, Nežić je često bio na usluzi nadbiskupu Stepincu. Glede Stepinčevih prosvjeda vlastima zbog progona Židova, Nežić je boravio sa Stepincem na nadbiskupskom dobru u Vugrovcu 6. ožujka 1943. Tada je Stepinac poglavniku Paveliću uputio odvažni prosvjed protiv progona Židova, a zajedno s dr. Ivom Šalićem, tajnikom, proveli su cijeli dan u šetnji na Sljemenu 22. svibnja 1944., nakon što je Stepinac s opatom Ramirom Marconeom, papinskim izaslanikom kod hrvatskog episkopata, „prosvjedovao kod vlade zbog najave da će hrvatske vlasti na zahtjev njemačkih, progoniti mješovite brakove“.

„Nežić je i izravan svjedok o zaštiti koju je nadbiskup Stepinac pružao srpskoj ratnoj siročadi u Drugom svjetskom ratu, o dolasku mitropolita SPC-a Dositeja u Nadbiskupski dvor na čestitanje prigodom Božića i Uskrsa te uzvratnim posjetima nadbiskupa koadjutora mitropolitu Dositeju o slavljenju tih svetkovina po Julijanskom kalendaru. Početkom lipnja 1939., dakle, poslije rušenja konkordata u Skupštini 1937. zbog prosvjeda Srpske pravoslavne Crkve, prigodom vizitacije župe u Pakracu, nadbiskup Stepinac posjetio je bolesnog pakračkog vladiku Mirona.

Nežić je kao pratitelj nadbiskupa Stepinca posvjedočio njegovo istinsko poštovanje SPC-a, što je potkrijepio primjerima da se prigodom podjeljivanja sakramenta krizme običavalo na ručak pozvati i pravoslavnog paroha, kao i da je na prolasku kroz jedno „pravoslavno selo tamošnji paroh otvorio svoju pravoslavnu župnu crkvu i dao zvoniti u slavu nadbiskupovog prolaza selom. Stepinac je ondje sišao iz kola, pozdravio se s pravoslavnim parohom i razgledao njihovu crkvu“, opisao je mons. Batelja.

„Mons. Nežić s osobitim ganućem prisjećao se kako je u jesen 1946. pratio nuncija Josepha Hurleya na suđenje koje je komunistička vlast montirala protiv nadbiskupa Stepinca. Nežić se sjeća da su Nadbiskupa iz zatvora dovozili u zatvorenom policijskom automobilu te da su ga i u sudnicu pratili policajci.

Rekao je: „Svaki put kad je Stepinac ulazio u sudnicu, Nuncij bi iz poštovanja prema njemu ustao i naklonio glavu u znak počasti. Meni nije dopustio da učinim isto, jer sam [jugoslavenski] građanin i ta bi mi gesta mogla štetiti. Povremeno sam mu prevodio koju rečenicu, jer se nije moglo mnogo govoriti. Nakon svakog ispitivanja u Nadbiskupskom dvoru pisano je izvješće koje je nuncij slao Svetoj Stolici“, rekao je mons. Batelja.

„Nasilje u tom sudskom procesu potvrđuje i da je policija u sudnici oduzimala pojedincima i Nežiću bilješke koje bi zapisali tijekom rasprave. Sadržaj tih bilješki nije smio dospjeti u javnost, nego se širila režimska haranga protiv Nadbiskupa“, istaknuo je mons. Batelja.

Dr. Nežić pratio je nuncija Hurleya na susret s osuđenim Stepincem 13. listopada 1946. Branko Andrijašević, predstavnik Udbe koji je prisustvovao tom razgovoru, zapisao je 14. listopada 1946. Stepinčeve riječi: „Moj narod će patiti još dugo, možda i sto godina, ali se neće dati i ovo će se jednog dana završiti.“

Nuncij je hrabrio Stepinca „govoreći mu da su crkve posljednjih dana prepune i da vjernici mole za njega“. Tada je Hurley kleknuo i Stepinac ga je blagoslovio. Iza toga je Stepinac kleknuo, a Hurley ga je blagoslovio u ime Svetog Oca. Pozdravili su se i Hurley mu je rekao: „Budite uvjereni da smo svi mi duboko uvjereni u vašu nevinost“, citirao je mons. Batelja Nežićeve zapise.

Potom je omogućeno i Nežiću razmijeniti riječ sa Stepincem. Taj razgovor Andrijašević je zabilježio ovako: „Tada je ušao Hurleyev pratioc i tumač i pitao Stepinca ako mu što treba. Stepinac mu je dao dva ključa od svog pisaćeg stola da se izvade neki još nedovršeni akti. Pratioc Hurleyev obavijestio je dalje Stepinca da je okružnica s njegovim obrambenim govorom poslana svim župama.“

Tom prigodom, Stepinac je Nežiću uručio svoj govor napisan strojem koji je održan na sudu, stavljajući ga u Nežićevu ruku kojom je on podržavao svoj šešir.

Istoga poslijepodneva, nuncij Hurely je u pratnji Nežića posjetio Stepinčevu majku Barbaru koja je tada boravila kod unuke dr. Anice Markičević u Ogrizovićevoj ulici u Zagrebu.

„U izvješću Svetoj Stolici o tom razgovoru s nadbiskupom Stepincem, napisanom 14. listopada 1946., nuncij Hurley je istaknuo: ‚Nadbiskup me zamolio da priopćim Svetom Ocu da je on [Stepinac] spreman izdržati u zatvoru ne samo 16 nego i 60 godina, i da je pripravan na samu smrt, ako bi to bilo potrebno za obranu vjere u njegovoj voljenoj domovini.‘“

Još je znakovitija napomena Državnog tajništva na Nuncijevo izvješće o posjetu nadbiskupu Stepincu u Lepoglavi 2. lipnja 1947. koje je „do suza ganulo i samog papu Pija XII.“, poručio je mons. dr. Juraj Batelja.

Rekavši da prvi put izlaže u javnosti detalje o Nežićevim zapisima o nekim situacijama iz osude Stepinca, dr. Batelja podsjetio je da je na Voštarnici u Zadru održana prva tribina o bl. Alojziju Stepincu u slobodnoj Hrvatskoj, kada Hrvatsku još nisu bile priznale sve države. U Zadru je u sjemeništu Zmajević dr. Batelja pripremao i prvu knjigu o Stepincu u slobodnoj Hrvatskoj, a i prva župa u čast bl. Stepinca u samostalnoj Hrvatskoj osnovana je na Bilom brigu u Zadru.