Gospodine nadbiskupe, kako ste doživjeli dosadašnje tjedne u sinodskoj dvorani?

Bilo je to novo iskustvo za mene. Bio sam nekoliko puta na biskupskim sinodama u Rimu i moram priznati da je atmosfera potpuno drugačija. Velika je razlika kako se ovdje sastajemo i kako sastanci izgledaju. Najbolje mi je što možemo sudjelovati bez talara. Bili smo prije u velikoj dvorani u slušaonici i sjedala su bila nevjerojatno neudobna. Tada smo morali sjediti svaki dan, ujutro i popodne u talaru. I klima je bila slaba. To je bilo apsolutno užasno. Sretan sam što je sada i fizički bolje. Okrugli stolovi stvorili su drugačiju atmosferu. Vidite ljude i ne gledajte samo u pravcu predsjedništva. To je također jako lijepo. Uživam u vremenu i razgovorima. Dobro je da možemo razgovarati o svemu. Teme su stvarno autentične. To su teme o kojima smo već razgovarali na kontinentalnoj skupštini u Pragu.

Vi ste dopredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE). Kako se Europa predstavlja u dvorani?

Europa ima jasan, dobar glas. Rekao bih da su mnogi delegati i pozvani visoko obrazovani teolozi i laici koji su vrlo uključeni u Crkvu. Zato mogu reći da je glas Europe zamjetno zastupljen u dvorani. Znaju što govore. Ali nema svatko priliku posvetiti toliko vremena teologiji i kanonskom pravu. Primjećujem da delegati iz Europe imaju dosta znanja po tom pitanju. Čini se da pripreme koje smo napravili u Europi sada donose plodove.

Papa je kritizirao Sinodalni put u Njemačkoj kao previše akademski. Vi sada hvalite akademske aspekte svjetske Sinode. Kako se to slaže?

Čisto akademski, ni to ne bi bilo dobro. Ali nije dovoljno samo pričati o iskustvima i lijepim stvarima u Crkvi. To ne bi urodilo plodom. Potrebna nam je dobra mješavina iskustva, znanja, teologije i kanonskog prava kako bismo sve to mogli spojiti. Imamo tim stručnjaka koji obavlja vrlo važan posao. Ali to su stvari koje se događaju u pozadini. U dvorani je važno da ne samo pričamo o kršćanskom životu, nego i da radimo na temama.

Pogledajmo onda teme. U Pragu ste govorili o zlostavljanju u istočnoj Europi. Kakvu ulogu ima tema zlostavljanja u dvorani?

Iznenađuje me da se o toj temi ne raspravlja tako često. Očekivao sam da ćemo ovoj temi posvetiti više vremena jer je to bila glavna tema u pripremama za svjetsku Sinodu. Govori se i o stradanju žrtava, to je vrlo jasno. Ali govori se sve više o prevenciji. Situacija po tom pitanju je vrlo napeta u Crkvi jer imamo toliko žrtava, a ništa se ne poduzima desetljećima. Kad smo stigli, svi su dobili pismo Povjerenstva za zaštitu djece. Ali moramo ići dalje. To nije dovoljno. Naravno, mnogi također kažu da zlostavljanje nije sve u Crkvi. Ima toliko toga dobrog.

Spomenuli ste prevenciju. Studije su identificirale katoličke specifičnosti koje potiču zlostavljanje u Crkvi. Govorite li i o seksualnom moralu i rodnim slikama?

Nauk o seksualnosti u Crkvi ima ulogu u konzultacijama. Ima reputaciju prohibitivnog morala. Trebamo obratiti pozornost na najnovija kretanja u društvu. Ali seksualnost određuje naš identitet kao žene ili muškarca. Ovo se mora shvatiti ozbiljno i vidjeti pozitivno. Ali to ne znači da je to glavna tema. U sinodskoj dvorani govorimo više o pitanju vjere, pitanju evangelizacije. Detaljno se posvećujemo pitanju formacije, odnosno odgoja kandidata za svećeništvo…

Razgovarali ste sa ženama. Kako ocjenjujete raspoloženje oko „ženskog pitanja“ u dvorani?

Vrlo je pozitivno da se o ženama govori više nego ikada prije. Postoje mnoga pozitivna izvješća koja visoko vrednuju ulogu žena u mnogim područjima: u obitelji, u društvenom životu, u politici i u dobrotvornim aktivnostima. Svakako je također vrlo važno da se poveća uloga žena. U dvorani se priča o đakonatu žena. Ovo bi trebalo ozbiljno krenuti naprijed. Đakonat bi mogao biti otvoren svima, slično službama kao što su akoliti i lektori. Ovu službu poznajemo kao jednu od prvih iz Biblije i iz povijesti. Zašto se ne bismo vratili na to? To je tema koja se u Crkvi premalo spominje. Ali ne govori se o tome posvuda. Radio sam kao misionar u različitim dijelovima svijeta i uloga žene nema svugdje isti značaj kao, primjerice, u zemljama njemačkog govornog područja ili Sjevernoj Americi.

Ima li u dvorani pitanja o ređenju žena za svećenice?

I da i ne. Ne u službenim govorima. Ali na kavi se razgovara o raznim stvarima – događa se i to.

Upravo ste spomenuli da različite regije imaju različite probleme. Između zapadne i istočne Europe postoje crkvene i političke razlike. Ako se Sinoda sada bavi i provedbom crkvenih konferencija na kontinentalnoj razini, u kombinaciji s decentraliziranim rješenjima: Mislite li da ovaj model ima smisla?

Postoje pitanja o kojima se ne može odlučivati regionalno. Na primjer, kada se radi o „teološkim istinama“ kao što su moral ili crkveni nauk. Tu je teško reći da nešto vrijedi samo za jedan kontinent, a za drugi ne. Ali moramo učiniti nešto u područjima gdje je to moguće, jer nema svaka mjesna Crkva iste probleme. Govorio bih o hijerarhiji istina: na vrhu je glavna istina, koja se ne može dirati. Ali o istinama koje su malo udaljenije od središta moglo bi se raspravljati i gledati drugačije. To ima veze s kulturnim utjecajima. Naravno da uvijek postoji strah hoćemo li i dalje ostati opća Crkva. Međutim, na kontinentalnim skupštinama u pripremama za Sinodu vidjeli smo da postoje različite teme, primjerice kako slaviti liturgiju na različite načine. Zašto ne dopustiti malo više?

Ako gledamo Europu, koliko bi crkvenih konferencija bilo potrebno da se postigne konsenzus?

Mislim da mi u Europi ne možemo postići konsenzus oko nekih pitanja. To je zbog povijesnog razvoja zapadne Europe i bivših komunističkih zemalja. Demokratizacija je otišla u sasvim drugom smjeru. U 90-ima je postojala nada da ćemo imati zajedničku kulturu. Nakon 30 godina vidimo da smo mnogo udaljeniji nego što smo bili. Predložio bih zajedničku konferenciju – na primjer kao u Pragu – na kojoj bismo napravili popis zadataka za Europu. Međutim, ta bi se pitanja onda morala rješavati u manjim krugovima: primjerice u srednjoj Europi, u istočnoj Europi i u zapadnoj Europi. Južna Europa i sjeverna Europa također imaju razne probleme koji su drugdje manje važni. Bitno je da dobijemo opću sliku i onda nađemo pojedinačna rješenja za regije.