U dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu okupilo se oko 250 vjeroučitelja iz Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarske biskupije kako bi kroz tematsko predavanje i dva koreferata sudjelovali u stručnom usavršavanju o temi “Isusove prispodobe kao model poučavanja”.

Nakon zajedničke molitve koje su predvodile Vesna Barać i Ana Katić, vjeroučiteljice u Osnovnoj školi Petra Berislavića u Trogiru, u rad stručnog skupa sudionike je uveo predstojnik Katehetskog ureda don Josip Periš. Podsjećajući kako su Isusove prispodobe čest sadržaj školskog vjeronauka, predstojnik je naglasio kako iste od nas zahtijevaju osobnu odluku i opredjeljenje na razumskoj, voljnoj i afektivnoj razini, a njihova aktualnost reflektira vjerničko iskustvo te vjeroučiteljima mogu biti dobar model poučavanja, a učenicima put k vjeri.

Riječima pozdrava i podrške vjeroučiteljima se obratio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, posebno istaknuvši potrebu pronalaska novog načina razumijevanja biblijskoga govora u kontekstu suvremene kulture. Ta se nova hermeneutika, prema nadbiskupovim riječima, ipak ne smije udaljiti od izvornih Kristovih misli te učenike mora uvijek iznova vezivati uz neprolazne evanđeoske vrijednosti i navještaj vjere.

Nakon toga uslijedilo je prvo predavanje “Parabole – argumentativno-dijaloški fiktivni govor. Izazov za vjeru, a ne za njezino tumačenje”, koje je održao prof. dr. sc. Marinko Vidović, predstojnik Katedre Sv. pisma Novoga zavjeta na KBF-u Sveučilišta u Splitu. Naznačivši sadržajno sve novozavjetne parabole u sinoptičkim evanđeljima i razlučivši ih od Ivanove uporabe alegorijskoga govora, predavač je ukazao na bit parabolskoga govora kojim se pred slušatelja iznosi otajstvo i dinamika nastupa Kraljevstva Božjega, čija logika odudara od uobičajene ljudske logike. Takav govor, prema njegovim riječima, nije tumačiteljski, već argumentativno-dijaloški i fiktivni, sa svrhom izazova i poticaja za vjeru slušatelja.

U tumačenju pojma parabola prof. Vidović ustrajava na njegovoj neprevodivosti i nužnosti uporabe kroatizirane grčke riječi parabola. Kako je sam naglasio, prijevodom prispodoba ili usporedba ne pogađa se ni struktura ni sadržaj parabolskoga govora, a sama se u svojoj složenosti razlikuje od usporedbe, alegorije, metafore, bajke ili basne. Etimološki gledajući riječ parabola upućuje na prebacivanje s jedne na drugu stvarnost te se u tom smislu pokazuje kao pripovijedanje angažiranog tipa. Iako u sebi fiktivno, to je pripovijedanje vezano za posve konkretnu povijesnu situaciju, a u dinamici udaljavanja i vraćanja k realnom pripovjedač donosi sa sobom prosudbu slušatelja. S obzirom da u parabolskom pripovijedanju sugovornik nije izravno sučeljen sa stvarnošću u koju je uvučen, nikada ne smijemo govoriti o razumijevanju parabole, već samo o njezinu učinku, tj. o onomu što ona izaziva u stavovima, prosudbama i vrednovanjima slušatelja. Zbog dijaloško-argumentativne naravi parabola, one su u evanđeljima uvijek uključene u argumentativno-polemičke, a ne u poučne i didaktičke kontekste.

Prema mišljenju prof. Vidovića, parabola može imati psihoterapeutsku ulogu, te može biti socio-politički poticaj. Ona upućuje na Boga i njegovo djelovanje u realnom povijesnom prostoru i vremenu izloženom svim mogućim povijesnim protivljenjima i opovrgavanjima pred kojima treba zauzeti stav. U tom smislu drugačiji učinak parabole u promijenjenom crkvenom kontekstu dovodi do kristologizacije, eshatologizacije i ekleziologizacije parabolskoga govora. Parabola u Crkvi postaje izazov i poticaj na opredjeljenje za vjeru u Krista, u eshatološku završnicu njegova djela i poruke te za strukturiranje i življenje unutarcrkvenih odnosa i odnosa prema svekolikoj zbilji. U svjetlu rečenoga, predavač je na samom kraju kreirao parabolu uklopljenu u suvremene okolnosti. Time je zapravo poručio kako parabolist mora biti izvrstan pripovjedač s jasnim stavovima te strategijom predviđanja reakcije slušatelja i njihovog usmjeravanja prema reakciji koju želi proizvesti, a do koje nikada ne bi došli izravnim putem.

Nakon tematske rasprave te obavijesti iz Katehetskog ureda i Agencije za odgoj i obrazovanje uslijedila je stanka te drugo predavanje u obliku koreferata koje je o temi Parabole o Kraljevstvu Božjemu održala dr. sc. Miljenka Grgić, poslijedoktorantica nas Katedri Sv. pisma Staroga zavjeta na KBF-u Sveučilišta u Splitu. Cilj njezinog predavanja je bio ukazati na način Isusova izlaganja parabola o Kraljevstvu Božjem kojima se ukazuje na ispunjenje mesijanskih iščekivanja. Prema njezinim riječima, premda se gotovo polovica svih parabola u evanđeljima odnosi na govor o Kraljevstvu Božjemu te su one, prema izvješćima evanđelista, u središtu Isusova navještaja Radosne vijesti, taj tip parabola već duže je vrijeme zanemaren u teološko-katehetskom tumačenju vjere.

Razlog za ovu situaciju dr. Grgić vidi u možebitnom usmjerenju Crkve na konkretne životne situacije vjernika u kojima nema mjesta za eshatološka razmišljanja i shvaćanja Kraljevstva Božjega kao vječne nagrade za ispravan vjernički život. Ukazujući na ishodišnu točku govora o Kraljevstvu Božjemu kod sinoptika, predavačica navodi Izaijino proroštvo u kojem se sam narod navodi kao krivac za vlastitu  sljepoću i gluhoću prema prihvaćanju proroštva. Stoga i ne čudi da većina Isusovih parabola o Kraljevstvu Božjemu ne govore izravno o ovoj stvarnosti, već putem usporedbi otvaraju prostor tumačenju slušača koji tu skrivenu stvarnost može prihvatiti ili ne prihvatiti. Premda donosi parcijalne informacije o Kraljevstvu Božjemu, Isusov govor nije alegorijski već služi direktnom navještaju ispunjenja mesijanskih iščekivanja te se kao takav sudara s religioznom i nacionalno-političkom vizijom kraljevstva židovske elite Isusovog vremena.

U tom smislu predavačica navodi tzv. „četiri čudne ideje“ o Kraljevstvu Božjemu koje Isus stavlja pred svoje suvremenike i sunarodnjake. Prva je vezana uz sadašnju prisutnost Kraljevstva Božjega kojeg nalazimo kod Mt 13, a tiče se opisa naravi, stanja i načina širenja Kraljevstva Božjega koje se ostvaruje ovdje na zemlji, ali ipak kroz prizmu budućeg suda. Druga ideja je kvalitativna nadmoć Kraljevstva Božjega kroz prispodobu o gorušičinom zrnu i kvascu kojom se Isus suprotstavlja tradicionalnom zahtjevu ostvarivanja Kraljevstva u kratkom vremenu i s konkretnim opipljivim rezultatima. Treća ideja odnosi se na nemogućnost jasnog omeđivanja Kraljevstva Božjega kroz parabole o kukolju i mreži koje se mogu primijeniti na pitanje kriterija prihvaćanja vjernika u okrilje Crkve. U tom primjeru Isus poziva na strpljenje, skromnost i poniznost u očekivanju Kraljevstva koje se ne može ograničiti zemaljskim granicama. U parabolama o blagu i biseru otkrivamo četvrtu „čudnu“ ideju dragocjenosti i skrivenosti Kraljevstva Božjega, što je bilo u suprotnosti sa židovskim poimanjem proslave i vidljive snage kraljevstva. Prema mišljenju dr. Grgić, cilj parabola nije poticati već opisati autentičnu vrijednost Kraljevstva Božjega. Jedini način da ih iskoristimo kao navještaj je postati autentični pismoznanci Kraljevstva kroz izbacivanje svega nevažnog i ograničavajućeg iz naše riznice tj. životnog svjedočanstva. 

Na izlaganje dr. Grgić o parabolama o Kraljevstvu Božjemu nadovezao se ponovno dr. Vidović u trećem predavanju, tj. koreferatu “Parabole izgubljenosti i milosrđa”. Vidović se usmjerio na tri prispodobe iz Lukina evanđelja, izrečene u različitim situacijama, ali u jednoj tematskoj cjelini, tzv. spasiteljskih parabola. Pri tome je naglasio literarni kontekst kroz opis odnosa farizeja i pismoznanaca, s jedne strane, te grešnika i carinika prema Isusu i njegovu pripovijedanju, s druge strane. U prvoj paraboli o pastiru i izgubljenoj ovci Vidović naglašava obrnutu logiku ulaganja velike svote za malu dobit, gdje se pokazuje bezgranična Božja ljubav prema svakoj izgubljenoj i nađenoj duši. U paraboli o ženi koja traži izgubljeni novčić Isus pokazuje primjer ustrajne potrage i nemirenja sa stanjem izgubljenosti, dok je najzorniji primjer odnosa Boga i vjernika u paraboli o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu. Ona, prema Vidovićevu mišljenju, na pravi način pokazuje bezuvjetnu očinsku ljubav i spremnost na praštanje te opisuje kompletan proces bijega i povratka mlađeg sina koji bježeći od oca zapravo bježi od samog sebe, a po povratku u očinsku kuću vraća se samom sebi.

I po završetku ova dva predavanja uslijedila je dinamična tematska rasprava, a stručni skup je završio kraćim sastankom predstojnika Katehetskog ureda s vjeroučiteljima koji rade na kraćim ili dužim zamjenama i koji još nemaju kanonski mandat na neodređeno vrijeme.