Budi dio naše mreže
Izbornik

O. Dario Tokić u Sesvetskim Selima predslavio misu šestog utorka uoči blagdana sv. Antuna

Zagreb (IKA)

U Župi sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima održava se pobožnost Trinaest utoraka sv. Antunu. Šestoga utorka 20. travnja svečanu misu predvodio je provincijal Hrvatske karmelske provincije Svetog oca Josipa, o. Dario Tokić.

Uvodeći u homiliju, o. Dario Tokić rekao je da “Gospodin Isus Krist nije tražio svoje slave kod ljudi, nije tražio da se Njemu klanjaju, nego je upućivao na izvor dobrote, na izvor milosrđa, na izvor stvaranja i stvorenja – na Boga Oca. Isus je upućivao na druge, a nije zadržavao ljude uz sebe. Ako nismo spremni nešto pretrpjeti zbog onih kojima se obraćamo, onda ne možemo svjedočiti o Bogu jer se ravnamo ne po onome što je Bogu milo, nego po tome što je nama ugodno. Nama je ugodno dijeliti pamet, drugima “soliti”, podučavati i prekoravati druge svisoka, ali nam nije ugodno kada zbog drugih treba trpjeti. A tu se vidi tko koliko koga voli. Tu se vidi vjerodostojnost onih riječi koje su izrečene”, kazao je o. Tokić i nastavio govoriti o požrtvovnosti.

“Koliko smo sami požrtvovni da stojimo iza onoga što smo govorili? Netko bi mogao reći kada je slušao prvo čitanje: ‘E, baš im je Stjepan dobro govorio.’ I mi smo često u napasti da se tako odnosimo prema svojim bližnjima, da im u lice saspemo sve što mislimo da ih ide. No, to ne znači da je to uvijek najbolji put. Vidimo da je prva reakcija ljudi koji su bili oko Stjepana ta da su ga htjeli ubiti, na koncu su to i učinili. Zar to želimo proizvesti u svojoj vlastitoj obitelji? Zar želimo isprovocirati ljude da više nisu u posjedu svojeg ponašanja? Da pretvorimo brata i sestru u svoga neprijatelja?”, upitao je okupljene o. Dario i nastavio:

“Da, treba poniznosti, sućuti i požrtvovnosti da bi se moglo drugima propovijedati kako Bog zapovijeda. Upravo je sveti Antun tu izvrstan primjer. On, u svojoj poniznosti, još kao regularni kanonik, dok je u Portugalu bio na početku svog duhovnog puta, u zajednicu u koju je ušao kralj portugalski stavio je poglavara koji nije bio primjeren i izazivao je podjele u zajednici. U tom vremenu što je boravio u toj zajednici, sveti Antun nije se miješao i govorio: “Ovo bi trebalo biti ovako ili onako”. Nije se postavljao kao onaj koji sve zna i ima rješenje za sve te situacije. Ne, on se posvetio studiju i molitvi, proučavanju svetih znanosti jer je htio proučiti kako to Bog djeluje u ovom svijetu. Kakav je to Bog u kojeg mi vjerujemo, to je proučavao”, ukazao je o. Dario.

 

Govoreći o osobini sv. Antuna, o. Dario je istaknuo: “Sveti Antun nije nikome išao “soliti” pamet. Prvo je išao proučavati. Bio je ponizan i nije se htio pokazati kao netko tko ima gotova rješenja nego netko tko treba učiti iz situacije. Kako to mnogo znači za naše obitelji kada se nađemo u situacijama koje nisu normalne, kada se nađemo u situacijama koje nisu onakve kakve “Bog zapovijeda”. Hoćemo li odmah ići osudom i prijetnjom, ili jezikovom juhom? Ili ćemo pokušati najprije nešto naučiti iz te situacije? Dati se poučiti u okružju molitve i Božjega mira? Kada izgubimo taj Božji mir, svakako djelujemo i svašta se događa među nama, a sv. Antun je tražio proučavajući kako to Bog djeluje među ljudima. Svakodnevno se nalazio u takvim situacijama. Tražio je odgovor u Božjemu duhu. Mi trebamo također biti dovoljno ponizni da znamo priznati sebi i drugima da u situaciji u kojoj smo zatečeni, nemamo odmah odgovor već da si damo vremena i molitve da razmotrimo što nas Bog želi poučiti u toj situaciji, pa ćemo onda razgovarati.”

Prema riječima o. Darija, poniznost je sv. Antun imao i kao franjevac. Nitko za njega nije znao kako lijepo propovijeda, kako je učen i kako se lijepo izražava. To nitko u franjevačkom redu nije znao. Ako Bog bude htio, on će vrlo rado svoje darove staviti na raspolaganje, ali se ne želi nametati drugima. Poniznost koja prvenstveno želi od drugih učiti. Pametan čovjek uvijek ima što od drugih naučiti. Takav je bio sv. Antun. Ali, to nije dovoljno da bismo bili propovjednici po Božjemu srcu i primjeru sv. Antuna. Potrebno je imati onakve sućuti kršćanske kakve je imao sv. Antun.

Nadalje, potičući na pozornost, o. Dario rekao je da naša zadaća ne završava samo površnom opomenom ili ukorom. “Ne možemo misliti da smo odradili svoj dio posao kao roditelji, kao braća i sestre ili kao svećenici s time što smo nekoga prekorili, izrekli opomenu ili kaznili, ako nemamo u duši onakvo raspoloženje kojim tog čovjeka ljubimo. Kojim želimo tom čovjeku dobro i pomoći da mu bude bolje. Sv. Antun na više je načina pokazao koliko mu je bilo stalo do ljudi koji su mu dolazili u raznim potrebama. Ono što je meni bilo dirljivo jest priča nedaleko od njegove smrti. Čovjek je već bio izmučen i bolestan. U tom trenutku zamolio ga je je jedan čovjek da pomogne izbaviti iz zatvora njegovog rođaka. Bilo je to 70 kilometara od Padove, u Veroni. Nije to put koji se lako prijeđe autocestom u jednom satu kao danas. To je put od nekoliko dana, ovisno o kondiciji, ali on nikako nije bio u zavidnoj kondiciji prije kraja života. Zašto si je dao takav trud? Jer je imao sućuti za tog čovjeka. Sv. Antun je bio pun sućuti prema drugima. Tu se vidi njegova treća karakteristika, a to je požrtvovnost. Ako nismo spremni nešto pretrpjeti za one koje prekoravamo ili upućujemo poruku, onda nismo vjerodostojni. Kakav bi Isus bio prekrasan propovjednik da je sišao sa križa ili da je još u Getsemaniju rekao da odlazi prije Jude sa svjetinom. Nitko ga ne bi htio nasljedovati. Piše lijepo u Lukinom evanđelju: “Kad su ljudi vidjeli kako je Isus umro na križu, vraćali su se kući bijuće se u prsa.”

Kad su vidjeli da je čovjek stajao iza svoje riječi, da se nije povukao kad je bilo najteže, onda znaš da je čovjek vjerodostojan. Ni Stjepan se nije povukao u današnjem prvom čitanju. Rekao je ono što je smatrao da je pozvan reći i stajao je iza toga. Bez obzira na to što je Pavao pristao da se Stjepan smakne, nije ni on više bio isti čovjek. Trebalo je još samo malo milosti da ga Bog preobrati. Tako i sv. Antun, nije on bio čovjek od velikoga zdravlja. Patio je od takozvane “vodene! bolesti. Teško se kretao, ponekad bi ga morali donijeti jer sam nije mogao. No, on nije odustajao. Nije tražio svoj interes. Tražio je ono što je interes njegovog spasitelja, Isusa. Tražio je ono što interes duša koje mu je Bog povjerio”, naglasio je Tokić.

“Kako bi bilo lijepo da nas večeras sv. Ante obraduje jednim darom, a to je da ne budemo previše zabrinuti za sebe. Većina od nas ima više od 36 godina, a on je živio samo 36 godina, a cijeli ga svijet poznaje jer je svetac cijeloga svijeta. Tko će nas poznavati nakon 400, 500 ili 600 godina? Tko će o nama govoriti? No, to ne znači da trebamo ostati maleni u Božjim očima. Otvorimo svoja srca Božjoj milosti u ovoj presvetoj Euharistiji od koje se hranio i sv. Antun. Dopustimo dragom Bogu da promijeni naše srce, da po zagovoru ovog moćnog i velikog sveca i nas učini sličnima svome Sinu. Ljudima koji neće gledati samo na sebe, koji će imati sućuti za bližnjega i ako treba znati se žrtvovati za njega, kao što je to i Isus učinio. Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko svoj život dade pred Bogom”, zaključio je o. Dario Tokić.

Homilija / O. DarioTokić / Foto: Dario Zürchauer