Održane duhovne vježbe za svećenike Vojnog ordinarijata

Duhovne vježbe za 33 sudionika počele su zazivom Duha Svetoga nakon čega je uslijedila pozdravna riječ vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj Jure Bogdana upućena svim okupljenim svećenicima, kao i voditelju mons. Radošu.

Uvodno večernje razmatranje mons. Radoš održao je o temi „Što su to duhovne vježbe?“ Istaknuo je da je to vrijeme posebno darovano Bogu u kojemu se osoba dopušta Bogu da joj govori više no što ona govori njemu. Pritom je naveo misao pokojnog milanskog nadbiskupa kardinala Carla Marije Martinija da se u duhovnim vježbama ulazi u Božju kuću, te tako, istodobno, dopušta Gospodinu da uđe u kuću sudionika. Ali uvijek ponizno i skrušeno, otvorena srca, onako kako je to učinio onaj carinik koji se ušavši u Hram udarao u prsa pred Božjim veličanstvom te se, svjestan svoje grešnosti, nije usuđivao podignuti oči.

Mons. Radoš također je istaknuo drugu evanđeosku sliku – Zakeja kojemu se Isus obratio rekavši mu: „Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ Riječ je o susretu dviju želja: čovječje da se susretne s Bogom, i Božje da susretne čovjeka. Biskup je sve pozvao na razmatranje tih dubokih istina da bi na najbolji način iskoristili to blagoslovljeno vrijeme, oslobođeni od banalnosti u koju uvlači vlastita izvanjskost, sa željom da se otvore evanđeoskom kvascu koji ih podiže na razinu dostojanstva djece Božje.

Prvo razmatranje drugoga dana duhovih vježbi bilo je posvećeno „ljudima u odori“. Prethodila mu je, kao i sljedećih dana, zajednička molitva Jutarnje. Mons. Radoš analizirao je značenje odore kao znaka identiteta. Odjećom se komunicira drugima vlastita unutarnjost.

Biskup je istaknuo primjer onih vojnika koji, zasigurno u svojim odorama, dolaze Ivanu da ih krsti krštenjem pokore u Jordanu, te primjer satnika s kojim se Isus susreće u Kafarnaumu. Naznačio je da se na tim primjerima može pronaći idealna kateheza o vjeri tih vojnika. Ono što u oba slučaja vojnici očituju jest ponizno traganje za Božjom nazočnošću. „Nisam dostojan“ su riječi koje to ilustriraju.

Voditelj duhovnih vježbi pozvao je sve na razmatranje i na molitvu da bi njihova vjera bila autentična te da u sebi gaje želju da se Bog zadivi i nad našom vjerom kako se zadivio nad vjerom satnika.

Uslijedilo je euharistijsko slavlje u kapeli Duhovnog centra koje je predvodio mons. Radoš. U homiliji je nastavio katehezu o vojniku pod križem koji je, vidjevši kako Isus umire, vjernički priznao: „Zaista ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“

Popodnevno razmatranje počelo je zajedničkom molitvom Večernje, a bilo je posvećeno Kristovom križu kao najboljoj katedri. Mons. Radoš je pritom naveo primjer dvojice razbojnika koji su bili raspeti s Isusom. Lijevi razbojnik bio je usmjeren samo na silazak s križa u svijet iz kojega je došao; desni je pak razbojnik s pogledom usmjerenim na Isusa sav težio k uzdignuću izvan svoga stanja.

Tu je, istaknuo je mons. Radoš, bitna razlika između ove dvojice razbojnika. Desni vidi sebe u svjetlu Onoga koji je raspet. Za njega je Raspeti mogućnost spasenja, onaj koji za njega ima kartu spasenja. To je poučno za sve: da u raspetom Kristu uvijek iznova vide mogućnost vlastitog uzdignuća u nebo, izlazak iz svoga često jadnog stanja, mogućnost lijeka i spasenja.

Nakon razmatranja uslijedila je zajednička molitva krunice, s razmatranjima tematski odabranih otajstava.

Trećeg dana duhovnih vježbi, biskup Radoš je u prijepodnevnom razmatranju govorio o Nikodemu. Taj skriveni Kristov učenik nosi poruku da je Božje spasenje dar koji je Bog pripravio za svakoga čovjeka bez obzira na stalež, na dob i na vrijeme. Nikodem najprije razgovara s Isusom, zatim ga evanđelist Ivan predstavlja u raspravi sa židovskim svećeničkim prvacima u kojoj brani Isusa od njihove nakane da ga uhite te, konačno, u situaciji kad je Isus zatvorio svoje oči.

Kroz te tri epizode može se pratiti Nikodemovo sazrijevanje u vjeri. Gospodin ga postupno oslobađa od njegova „diplomatskog“ govora i „diplomatskog“ postupanja. Uvodi ga u zajedništvo dijaloga Ja – Ti, umjesto Mi – Ti. Tako Isus ulazi u njegovu nutrinu u kojoj sazrijeva Nikodemova vjera u tolikoj mjeri da je on onaj koji, dok su se svi učenici razbježali, uzima Isusa u naručje i polaže ga u grob. Kalvarija je tako mjesto rođenja njegove sada javne, svjedočke vjere.

Mons. Radoš je pozvao sve sudionike duhovnih vježbi na molitvu da i njihova vjera uvijek bude svjedočka, napose u tamnim časovima života. Nakon predavanja sudionici su zajedno slavili misu.

Popodnevno razmatranje bilo je posvećeno ženama u Evanđelju: ženi koja je nesebično darovala sav miomiris pomazujući Kristove noge, razbivši pritom posudu – znak darivanja do kraja, zatim Pilatovoj ženi koja je zapravo bila njegova savjest, ženama koje plaču na putu Isusove gorke muke, te ženama pod križem i na grobu čije su suze znak suosjećanja odnosno prvi pupoljci uskrsnuća.

Biskup je pozvao sve nazočne da nesebično prate Gospodina na njegovom putu u potpunom darivanju svega sebe poput ovih žena, da bi mu tim posvjedočili svoju ljubav i svoju vjernost. Konac dana obilježilo je euharistijsko klanjanje s razmatranjima o ljubavi Božanskog Srca Isusova prema ljudima te molitvom Posvete Božanskom Srcu Isusovu.

Posljednje razmatranje, u petak, bilo je posvećeno razmatranju prispodobe o milosrdnom Samarijancu. To je slika Krista – lijeka i liječnika. Voditelj je naglasio važnost osobnog suobličenja Kristu koji jedini ozdravlja čovjeka u njegovoj ranjenosti.

Krist je onaj, istaknuo je, koji čovjeka vraća u život i kad drugi misle da je s njime „gotovo“, da od njega „neće biti ništa“. Valja dakle dopustiti Gospodinu da on uspostavi dijagnozu, da se učini našim bližnjim da bismo mi mogli biti drugima bližnji. Za svećenike to napose vrijedi u Sakramentu pomirenja, gdje se čovjek potpuno predaje ispovjedniku sa svim svojim ogoljenostima i ranjenostima – rekao je mons. Radoš.

Ukazao je i na veliki dar dan svećenicima u sakramentu pomirenja – da po Kristovu milosnom zahvatu, i sami od njega ozdravljeni, mogu pružati drugima da ozdravljaju od svojih grijeha i od svojih bijeda.

Uslijedila je zajednička zahvalna misa. Vojni ordinarij Jure Bogdan je u svoje ime, u ime generalnog vikara don Marka Mede, biskupskog vikara za pastoral MUP-a i Redarstvenih službi vlč. Frane Musića, biskupskog vikara za pastoral MORH-a i OS-a RH don Slavka Rajiča te svih nazočnih vojnih i policijskih kapelana zahvalio voditelju duhovnih vježbi mons. Radošu za lijepa i nadahnuta razmatranja. Istaknuo je da se mons. Radoš unatoč brojnim obvezama spremno odazvao da bude voditelj ovogodišnjih duhovnih vježbi za svećenike koji diljem Hrvatske služe u specifičnoj i zahtjevnoj službi vojnih i policijskih kapelana.

Svima je zaželio da sve što su čuli i o čemu su razmatrali pretvore u plodove svećeničkog služenja te da obnovljenih snaga i u trajnoj otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga nastave svoje pastoralno služenje u vojnim i policijskim kapelanijama.