Pitanje Chloé

Sveti Oče, zahvaljujemo Vam na Vašoj prisutnosti među nama večeras i na ovom trenutku dijaloga koji nam pružate.

Zovem se Chloé, imam 25 godina i završavam studij farmakologije. Aktivna sam u skupini mladih katolika iz pučkih četvrti Île-de-Francea: La Cité Céleste. Osobito organiziramo povremene susrete, poput noći klanjanja i slavljenja, koji okupljaju brojne mlade iz naših četvrti željne živjeti svoju vjeru i dijeliti je s drugima. Aktivna sam i u svojoj župi, osobito u radu sa srednjoškolcima. Kroz ta različita zalaganja stalo mi je svoju energiju i sposobnosti staviti u službu drugih, stvarajući povezanost između vjere, mladih i konkretnih stvarnosti koje svakodnevno živimo u našim četvrtima.

Kao što kaže sveti Pavao, „za nas je živjeti Krist“. Ipak, društvo u kojem živimo počiva na drugim načelima i ponekad se čini čak i posve stranim pitanju Boga. Želimo snažno i ustrajno naviještati Krista onima koji nas okružuju, ali, naravno, i s poštovanjem i obzirnošću prema onima koje susrećemo.

Kako možemo povezati snagu svoga misionarskog poleta s autentičnim bratskim životom s onima koji ne dijele našu vjeru?

Odgovor Svetoga Oca

Rečenica svetoga Pavla koju si citirala, draga Chloé, nije tek obična tvrdnja. Ona je pravi sažetak njegova života. U nekoliko kratkih, ali odlučnih riječi izriče molitvu hvale, čin vjere i pokazuje put svetosti sve do mučeništva. „Meni je živjeti Krist“ (usp. Fil 1, 21): dok ponavljamo tu izjavu ljubavi, pokušajmo podijeliti Apostolovo iskustvo. On nam, naime, svjedoči da Bog nikada nije stranac u njegovu životu, nego mu, naprotiv, dolazi ususret: poziva ga k sebi, iznutra ga preobražava i šalje u svijet.

U tu smo duhovnu dinamiku uključeni svi mi i danas. Istina je, kao što si rekla, da se društvo u kojem živimo čini ravnodušnim prema Bogu. Ali Gospodin nije ravnodušan prema nama! To je ono što je važno i što nam uvijek daje nadu.

To što su mnogi udaljeni od pitanja o Bogu doista je problem, ali je jednako tako problem i to što su mnogi udaljeni od pitanja o čovjeku. Koliko se ljudi, nažalost, ne zanima za bližnjega, živeći sebično, ili vrijeđa siromašne rasipajući dobra na isprazne stvari. Koliki odbacuju nevinoga i bolesnoga, misleći da svatko vrijedi onoliko koliko proizvodi. Posebno mislim na tvoje zalaganje u pučkim četvrtima Île-de-Francea s „La Cité Céleste“: upravo ondje, u konkretnosti svakodnevnoga života, a katkad i poteškoća, tvoja vjera postaje snažno svjedočanstvo nade.

Čovjek je taj koji se gubi kada kaže da je Bog mrtav: ako Bog nije s njim, čovjek više nema spasenja i gubi smisao postojanja, koje se svodi na slijepu ulicu ili ništavilo. Posve suprotno iskustvo ima onaj koji kaže: „Meni je živjeti Krist“. U Kristu, naime, znamo da Bog nikada nije ravnodušan prema čovjeku! Po Isusu, raspetom i uskrslom, on daje samoga sebe kako bismo mi živjeli. Evo, dakle, načina naviještanja Krista koji sjedinjuje hrabrost i poštovanje: naviještati ga kao Evanđelje spasenja, kao riječ istine i života. To je Evanđelje Radosna vijest za sve, oslobađajući navještaj i pravilo novoga života.

Isusovo Evanđelje, naime, ne vodi sukobu, nego uvijek poziva na oproštenje: dok rasvjetljuje dramu povijesti, odgaja nas za bratsku skrb. Susret s Kristom otvara dijalogu i pripravlja za mir, jer svakom muškarcu i svakoj ženi nudi najveće obećanje, koje ispunja svaku čežnju: obećanje vječnoga života.

Draga Chloé, dragi mladi, religijsko iskustvo svake osobe izražava tu potragu za smislom koja nadahnjuje ljudsku dušu. U Isusu, Otkupitelju svijeta, Bog dopušta da ga se pronađe govoreći „ljudima kao prijateljima“ (dogmatska konstitucija Dei Verbum, 2): on je izvor žive vode, svjetlo u tami. U radosti vjere, dakle, večeras zajedno uskliknimo: za nas je živjeti Krist! Zahvaljujući njemu možemo povezati misionarski polet s iskustvom bratstva prema onima koji ne vjeruju ili pripadaju drugim vjerskim tradicijama. To bratstvo, satkano od slušanja i uzajamnoga poštovanja, svoje korijene nalazi u jedinstvu ljudske obitelji, koja je tijekom povijesti religijsku dimenziju izražavala kao životno obilježje svakoga naroda.

Njegovati bratsku povezanost s onima koji ne dijele našu vjeru pridonosi, dakle, izgradnji društva. Osim toga, može postati vježbom vjere i ljubavi jer je nemoguće svjedočiti Krista bez ljubavi prema onima kojima ga želimo navijestiti. Ohrabrujući znak toga bratstva jesu susreti mladih s mediteranskoga područja koji su se održavali posljednjih godina.

Kršćanska poruka stoga nije prepreka bratskom suživotu. Naprotiv, ona ga promiče jer svakoga slobodno poziva poslušati vijest mira i spasenja. Jednako tako, naše poslanje nije u proturječju s poštovanjem drugih religija jer Crkva ne odbacuje ništa od onoga što je u njima istinito i sveto (usp. deklaracija Nostra aetate, 2).

Pitanje Françoisa

Sveti Oče, hvala Vam što ste došli učvrstiti nas u vjeri i u našoj želji da svjedočimo Evanđelje!

Zovem se François, odrastao sam na selu u Burgundiji, a sada studiram agronomiju. Volim posvećivati svoje vrijeme ljepoti liturgije. Uključen sam u služenje svojoj biskupiji Nevers, u hodočašće brdskim biciklima i u pripremu novoga burgundskog hodočašća. Također sam skautski voditelj i uključen sam u sveučilišni pastoral na svojem učilištu.

Mi mladi želimo se zauzeti: u služenju najranjivijima, u služenju miru u našoj zemlji i svijetu, u služenju Kristovoj Crkvi! Ipak, često je teško razumjeti kako usmjeriti svoj život da bismo se darovali bez zadrške, vjerno, a da se pritom ne raspršimo i ne izgubimo hrabrost, jer se zadaća katkada čini neizmjernom.

Tjeskoba i nesigurnost često čine krhkim polet naše mladosti. Kako razlučiti gdje nas Gospodin čeka da služimo i darujemo svoj život?

Odgovor Svetoga Oca

Prije svega, mnogo vam zahvaljujem na vašem zalaganju. Za mene je velika radost vidjeti vas tako brojne, pokrenute željom da se stavite u službu mira, koji nam pomaže rasti kao muškarci i žene, pretvarajući strahove u nadu, a prigovore u odgovornost. Danas je to veliko poslanje potrebnije nego ikada jer nas poziva da s razlučivanjem plovimo kroz sadašnje tehnološke i digitalne preobrazbe, ne umanjujući svoju ljudskost. Osobito kada se posvećujemo zaštiti najmanjih i najslabijih, prepoznajemo vlastitu slabost u kojoj se svi nalazimo. Ta krhkost svojstvena ljudskom životu ne plaši nas, nego nas ujedinjuje kao stvorenja koja otkrivaju da su braća i sestre u Kristu. On se prvi daruje nama, a živi znak te milosti jest euharistija, „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (Lumen gentium, 11). Iz toga sakramenta, koji podupire našu vjeru, crpimo snagu da se i mi darujemo bližnjemu, nasljedujući besplatnost Gospodina Isusa. Traženje pravde i mira obvezuje nas da priznamo i sukobe koje sami živimo te očistimo vlastito srce. Zauzimajući se u službi Boga i drugih, naše rane tada nalaze utjehu i otkupljenje.

Ne postoji neuspjeh iz kojega nas Bog ne može podići: njegovo je milosrđe naša radost. Ipak, govorili ste o tjeskobi i nesigurnosti kao preprekama vašem poletu. To su vrlo raširena duševna stanja zbog nesigurnosti planova za budućnost, prolaznosti osjećaja i krhkosti odnosa. Tim se osjećajima pridružuju i drugi koji opterećuju vašu generaciju, poput umora od ekrana i tjeskobe pred klimatskim promjenama ili gospodarskom i međunarodnom situacijom. Da, tim osjećajima treba pažljivo osluškivati. Pozivam sve vas, dragi mladi, da držite srce otvorenim za patnje svojih vršnjaka. Istodobno, iskustvo krhkosti, svake krhkosti, za Kristova učenika postaje prigoda za svjedočenje. Onaj tko slijedi Isusa putem poniznoga i nesebičnoga služenja oslobađa se tjeskobe i pronalazi novi polet, kušajući radost i unutarnji mir: osjećaje koji nisu prolazni ni subjektivni, nego ukorijenjeni u sigurnosti vjere o kojoj zajedno svjedočimo kao Crkva.

Da, zajedno tvorimo Crkvu: krhku i svetu, poput glinenih posuda koje čuvaju blago (usp. 2 Kor 4, 7). Sveti Pavao ponovno nas podsjeća da smo upravo u slabosti jaki (usp. 2 Kor 12, 10). Osobito u trenucima teškoće Bog podupire našu slobodu i ohrabruje nas svojom milošću. Htio je živjeti kao čovjek kako bismo mi mogli živjeti s njim zauvijek, kao radosni svjedoci nade.

Dragi prijatelji, u tom prijateljstvu s Isusom ostvaruje se naše razlučivanje, promišljanje koje se vrši zazivajući Duha Svetoga. Riječ je o trajnoj vježbi kako bismo kročili uređenim i sigurnim putem.

Kako dobro razlučivati? Prije svega, sjetite se da je Gospodinova riječ uvijek svjetiljka našim koracima (usp. Ps 119, 105). U svjetlu Evanđelja duhovna formacija prolazi kroz molitvu i služenje, klanjanje i djelovanje, šutnju – onu tako rijetku i toliko potrebnu šutnju, daleko od medijske buke – i navještaj.

Zatim gledajte primjer svetaca: i u progonima ta su naša braća i sestre otvarala putove mira. Gledajte svećenike zaljubljene u Krista, poput svetoga Eugena de Mazenoda i svetoga Ivana Marije Vianneyja; gledajte mističnu ljepotu svete Terezije iz Lisieuxa; blaženu Pauline Jaricot, gorljivu u ljubavi i misijskom poslanju; hrabrost pedesetorice mučenika apostolata u vrijeme Drugoga svjetskog rata, koji su služili svojoj braći sve do žrtve vlastitoga života. Ti su sveci promijenili povijest, vodeći mnoge iz patnje prema nadi, jer su ponajprije promijenili vlastito srce, preobražavajući ga u svjetlu vjere.

Dragi mladi, dok tražite svoj poziv, budite sigurni da vam Gospodin ne govori nejasno, nego se obraća svakomu od vas zovući vas imenom i poziva vas da ga slijedite jer vas ljubi. Primajući njegovo Evanđelje bistrim umom i čistim srcem, tada ćete razumjeti kako vas Isus poziva služiti. Uvijek je riječ o daru života: potpunom, vjernom, ispunjenom ljubavlju. Kako biste pobijedili tjeskobu i nesigurnost, imajte hrabrosti izreći samo jednu, jednostavnu i prelijepu riječ: hvala. Hvala ti, Isuse, za tvoju ljubav.

Evo zašto sada, bez straha, nego s pouzdanjem i puni radosti, već možemo svi zajedno reći, stopama svetaca: „Evo me, Gospodine!“ (Sveti Otac poziva mlade da ponove te riječi.)

A obraćam se i onima među vama – a večeras vas je ovdje mnogo – koji osjećaju poziv slijediti Isusa užim putem svećeništva ili posvećenoga života. Crkva u Francuskoj toliko vas treba! Moli za vas, čeka vas. Dragi prijatelji, ne bojte se toga poziva! Budite hrabri, pouzdajte se u Isusa koji vas želi učiniti svojim najbližim prijateljima: on vas neće razočarati i uvijek će biti uz vas; vaš će život biti čudesno lijep i plodan.

Za kraj možemo ponoviti ovu molitvu koju nam je ostavio sveti Ivan Pavao II.: „Učitelju, ti koji ljubiš i poštuješ ljudsku osobu, ti koji si dijelio čovjekovu patnju, ti koji rasvjetljuješ otajstvo ljudskoga postojanja, daj nam otkriti pravi smisao našega života i našega poziva!“ (Homilija na XII. svjetskom danu mladih, Pariz, 24. kolovoza 1997.).

Papa u pariškoj katedrali: Budite živa, mnogolika i bliska „Crkva koja izlazi“