„Vi predstavljate misionarsku snagu i prisutnost proroštva koje nam daje nadu u budućnost“. I „s ograničenostima i svakodnevnim grijesima“, „vi ste jasan znak vitalnosti Crkve“, poručio je Papa u svom obraćanju, izrazivši im posebnu zahvalnost što nisu „odustali“ tijekom pandemije, pa ni u najtežim mjesecima, od obveze donositi solidarnost i evanđeosko svjedočenje. „Oni koji su kršteni imaju zadaću evangelizirati“ i „to ste probudili svojim pokretima“.

Znam da su mnogi od vas pojačali svoje predano zalaganje, prilagođavajući se konkretnim prilikama u kojima se nalazite i s kojima ste se suočavali, kreativnošću koja je plod ljubavi, jer oni koji se osjećaju ljubljenima od Gospodina vole bezgranično.

U svom obraćanju Papa je podsjetio da su oni koji imaju zadaće upravljanja u udrugama pozvani služiti, a da pritom ne podlegnu želji za moći i nelojalnosti, te upozorio na rizik života u „paralelnom svijetu“, daleko od onih izazova osoba koje „čekaju vaše kršćansko svjedočanstvo“.

U Crkvi „vladati znači služiti“, ponovio je Papa, koji je pritom podsjetio kako je Crkva, kad se to načelo zaboravljalo, doživljavala mračne trenutke. Pokoncilska su iskustva, nastavio je, navela Kongregaciju za redovnike da istraži djelovanje zajednica i udruga, pri čemu su „zatečene vrlo teške situacije“, „sramotni grijesi, utvrđeni od postavljenog povjerenstva“ tijekom apostolskog pohoda. Papa je rekao da je vršenje vlasti u udrugama i pokretima tema koja mu je „posebno na srcu“, osobito uzimajući u obzir, primijetio je, „slučajeve zloupotreba različitih vrsta koje su se dogodile i u tim stvarnostima i koja uvijek imaju svoje korijen u zloupotrebi moći“.

Nerijetko je Sveta Stolica posljednjih godina morala intervenirati, pokrećući ne lake putove ozdravljenja. I ne mislim samo na ove vrlo loše situacije, koje su uskovitlale prašinu, nego i na boljke koje su posljedica slabljenja temeljne karizme koja postaje mlaka i gubi sposobnost privlačenja. Zadaće vođenja koje su vam povjerene u laičkim društvima kojima pripadate nisu ništa drugo do poziv na služenje, poručio je Sveti Otac.

„Želja za moći“ i „nelojalnost“, prema Papi, dvije su „prepreke“ koje mogu spriječiti kršćanina da postane „istinski sluga Božji i drugih“. Načini na koje se te prepreke očituju su različiti. „Primjerice – primjećuje on – kada vjerujemo, na temelju službe koju imamo, da moramo donositi odluke o svim aspektima života našega društva, biskupije, župe, redovničke zajednice. Na druge se prebacuju zadaće i odgovornosti za određena područja, ali samo teoretski!“, dok je u praksi „delegiranje drugih obezvrijeđeno neobuzdanom željom da se bude posvuda“ što, među ostalim, „poništava sve oblike supsidijarnosti“.

Nelojalnost se, nadalje, očituje igranjem „dvostruke igre“ s Bogom, izjavljujući riječima da mu želimo služiti, „ali zapravo djelima služimo svom egu i priklanjamo se svojoj želji za pojavljivanjem, da dobijemo priznanje, da nas se cijeni i uvažava“. Primjeri nelojalnosti su rukovodeći položaji „koji postaju vječni“, vođe koji traže glasove u zamjenu za obećanja, ili pak oni koji misle da drže istinu o karizmi utemeljitelja. Sve su to zastranjenja, rekao je Papa, koja zorno pokazuju kako je „blagotvorno i potrebno osigurati rotaciju na vodećim položajima i reprezentativnost svih članova na vašim izborima“.

Nema boljih ili manje dobrih udruga, savršenih ili nesavršenih: sve crkvene stvarnosti pozvane su na obraćenje, razumjeti i provoditi duh koji oživotvoruje raspoloženja sadržana u dekretu Međunarodne udruge vjernikâ.

Istinsko služenje besplatno je i bezuvjetno, ne poznaje kalkulacije ni svojatanje prava, te stoga Papa potiče da se službu upravljanja vrši učeći govoriti kako smo „beskorisni sluge“, jer je ispravan stav za djelovanje u Crkvi stav poniznoga služenja.

Pripadnost udruzi, pokretu ili zajednici, osobito ako se referiraju na neku karizmu, ne bi nas smjela zatvoriti u „metalnu bačvu“, učiniti da se osjećamo sigurnima, kao da nema potrebe za ikojim odgovorom na izazove i promjene. Ono što je važnost jest biti „uvijek u pokretu“ i „uvijek razborit“, izbjegavajući smatrati se „novošću“ u Crkvi „jer i novost brzo ostari“.

Evanđeoski put nije turistički izlet. To je izazov: svaki korak je izazov i svaki korak je Božji poziv, svaki korak je – kako kažemo u našoj zemlji – „hod po žeravici“. Ići uvijek naprijed. Uvijek smo na putu, uvijek u obraćenju, uvijek u razlučivanju kako bismo vršili Božju volju, rekao je Papa.