Biskup Križić je na početku podsjetio da je Dan posvećenog života ustanovio sv. Ivan Pavao II. prije 25 godina. Ove godine će na blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnicu, 2. veljače, biti obilježen 26. put.

Dodao je da je sveti Papa za ustanovljenje imao trostruku motivaciju: zahvaliti osobama posvećenog života za sve što su učinili za Crkvu od njezina početka, senzibilizirati čitavu Crkvu, posebice mjesne Crkve da čuvaju, promiču i njeguju zajednice posvećenog života, te samim osobama posvećenog života posvijestiti njihovu ulogu u Crkvi i važnost preispitivanja s obzirom na vjernost vlastitoj karizmi.

Mons. Križić također je podsjetio na važnost doprinosa osoba posvećenog života hrvatskom narodu. Pritom je izdvojio područje kulture i znanosti, karitativnu djelatnost te promicanje duhovnosti i općeljudskih vrijednosti.

Predstavljena zajednička poruka Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života i HRK-a objavljena je u kontekstu pandemije koronavirusne bolesti i pripremnog hoda za Biskupsku sinodu o sinodalnosti koja će biti održana u listopadu 2023. godine.

Biskup Križić podsjetio je da se u poruci navodi poticaj Pripremnog dokumenta Sinode partikularnim Crkvama da se upitaju kako u sebi integriraju doprinos posvećenih žena i muškaraca (br. 28. i 30.). Iz perspektive posvećenih osoba to pitanje može se postaviti na sljedeći način: „Što i kako mi kao posvećene osobe doprinosimo izgrađivanju Crkve, i to u konkretnim mjestima gdje živimo i radimo?“ Stoga se to pitanje u Poruci promatra kroz prizmu triju riječi iz naziva sinodskoga hoda: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

Biskup Križić posebno se osvrnuo na zajedništvo. „Sinoda znači zajednički hod. To znači da bez zajedništva nema hoda, nema ni sudjelovanja ni poslanja.“ Dodao je da je zajedništvo već samo po sebi apostolat koji se ne sastoji samo u naviještanju nego i u življenju.

Podsjetio je da je važnost zajedništva u prvom stoljeću trećeg tisućljeća proročki istaknuo sv. Ivan Pavao II. u dokumentu Novo Millennio Ineunte. „Koliko je god zajedništvo u temeljima Crkve, ono je istovremeno bilo i jest najkrhkiji dio Crkve.“ Prema Papi, „nema zajedništva bez duhovnosti“ jer ona jedina može izgrađivati bratstvo, istaknuo je biskup Križić.

„Duhovnost zajedništva znači sposobnost vidjeti potrebe drugih. (…) Stoga Papa govori o duhovnosti koja pročišćuje srce, koja ima sposobnost vidjeti ono što je lijepo, vrijedno, plemenito u drugima“, poručio je. Također je izrazio mišljenje da danas prevladava sposobnost da se na sve gleda negativno, napose kod drugih.

Nije dovoljno samo živjeti zajedno, nego treba biti povezan istim Duhom. Duh Sveti daruje međusobno razumijevanje bez obzira na različitost jezika i kultura, kao na Pedesetnicu nakon Isusova uskrsnuća. K nerazumijevanju ne vode jezici i kulture, nego izostanak duhovnosti, upozorio je mons. Križić.

„Sinodski hod Crkve želi istaknuti značenje i mjesto posvećenog života u životu mjesne i sveopće Crkve. Posvećeni život mora ugrađivati u Crkvu, kako mjesnu tako i onu opću, bogatstvo svoje karizme, iskustvo svoje sinodalnosti. Jer, ako itko ima iskustvo zajedništva, to su članovi posvećena života koji žive u zajedništvu – u zajedništvu koje je raznoliko, i po dobi i po karakteru i po duhovnosti itd., ali, vidi se da je moguće i pored sve te raznolikosti živjeti i djelovati zajednički“, zaključio je predsjednik Vijeća HBK.

Fr. Slavko Slišković na početku svog obraćanja istaknuo je da je namjera pri upućivanju Poruke bila potaknuti osobe posvećenog života na aktivnije sudjelovanje u sinodskom hodu Crkve. Naime, tijekom povijesti osobe koje su živjele taj poziv, uvijek su Crkvi bile putokaz i korektiv, dodao je.

Ustvrdio je da se redovničke zajednice trude živjeti po uzoru na prvu Crkvu. Dodao je da one, kao i čitava Crkva, nisu formirane po ljudskim kriterijima, nego ih zajedno drži vjera u Isusa Krista. Upravo je zajedništvo najljepše svjedočanstvo vjere, kazao je fr. Slavko.

„Kao što je prva Crkva bila privlačna zbog međusobnog zajedništva svojih članova, tako i naše redovničke zajednice bivaju privlačne ili neprivlačne upravo po tom zajedništvu“, dodao je.

Posebice se osvrnuo na aktivnosti pojedinaca, bilo na duhovnom, bilo na humanitarnom polju. Ako te aktivnosti, iako po sebi mogu biti dobre, nisu u suglasju sa zajednicom, škode joj, kao i svjedočenju vjere. Dodao je da je možda lakše nešto napraviti sam nego dogovarati se i uvjeravati drugoga, međutim, na taj način gubi se dimenzija zajedništva i nema sinodalnosti.

Redovničke zajednice su, pak, živi primjer da je sinodalnost u Crkvi moguća. „Stoga se nadamo da ćemo svojim doprinosom pomoći da se i svaki katolik pojedinačno, svaki vjernik, jednako osjeća u Crkvi – da Crkva nije samo posao biskupa, svećenika, redovnika i redovnice, nego da je to zajedničko poslanje svih vjernika. A onda smo za to poslanje svi i odgovorni“, zaključio je o. Slišković.