Ujutro tog 11. listopada prije šezdeset godina, kada je papa Ivan XXIII. u Bazilici Svetoga Petra svečanom misom, koja je započela dugom procesijom dvije tisuće biskupa, otvorio Drugi vatikanski koncil, o. Luigi Bettazzi nije bio s njima. Biskup u miru dijeceze Ivrea, posljednji živući talijanski koncilski otac, 23. studenoga navršiti će 99 godina, koji na pitanja odgovara bez filtera i čvrstim glasom telefonom iz mjesta Albiano d’Ivrea, u koncilskim je radovima počeo sudjelovati od druge sesije, krajem rujna 1963. godine, kao mladi pomoćni biskup Bologne, gdje je bio imenovan prije manje od mjesec dana.

Bettazzi jasno podsjeća na ono što je papa Roncalli rekao prvog dana Koncila: „Ne želimo mijenjati istine vjere. Mi smo ti koji se mijenjamo u njihovom razumijevanju i u nastojanju da ih što bolje aktualiziramo“. Koncil, dakle, nije bio revolucija, ali svakako jest „snažna evolucija“ Crkve. Treba ga, dakako, još uvijek kompletirati, pa i glede konstitucije Dei Verbum, koja je Bibliju stavila „u ruke svima“, jer „još uvijek oklijevamo činiti da ona postane polazište za život kršćana“. Ili glede konstitucije Lumen Gentium, kada proglašava da je „svaka krštena osoba Crkva“, jer „još uvijek ima puno klerikalizma“.

Mons. Bettazzi, koji želi da ga se naziva „padre“, kao potpisnik Pakta iz katakombi za siromašnu Crkvu koja služi, uručenog papi Pavlu VI. na kraju Koncila s potpisima 500 biskupa, naglašava da se provedba toga dokumenta nalazi u „pažnji prema odbačenima“ koju pokazuje papa Franjo. Osim toga, ističe da je sinodalnost u središtu aktualne Sinode „proširenje kolegijalnosti“ koju je zatražio Koncil, kao „odgovornost svakog krštenika u životu Crkve“.

Jedno od pitanja je i o zalaganju Crkve za mir, gotovo 60 godina nakon što je poslušan apel Ivana XXIII. čelnicima SAD-a i SSSR-a da se zaustave pred ponorom atomskog rata. Što je omogućilo Kennedyju i Hruščovu „da izbjegnu rat koji nisu željeli voditi, sačuvavši obraz“. Ne znam, kaže nadalje u razgovoru, „u kojoj mjeri Rusija i Ukrajina žele sačuvati obraz“ slušajući Papu „ili samo žele pobijediti“. U nastavku donosimo prijevod cijelog intervjua.

Gledajući danas Drugi vatikanski koncil, možemo li govoriti o revoluciji ili evoluciji tadašnje Crkve?

Revolucija bi značila promijeniti sve. U Crkvi se uvijek događa evolucija, ali to je bila snažna evolucija. Papa Ivan je na početku Koncila rekao: „Ne želimo mijenjati istine vjere. Mi smo ti koji se mijenjamo u njihovom razumijevanju i u nastojanju da ih što bolje aktualiziramo“.

Pogledajmo sada pojedine dokumente Koncila. Koji je za Vas najvažniji, ako je moguće napraviti „klasifikaciju“? A koji se od njih najmanje provode? Sam Papa je prije nekoliko dana napisao da Koncil još nije u potpunosti shvaćen, življen i primijenjen…

Za klasifikaciju bih istaknuo četiri konstitucije. Jer tri su deklaracije, također i o važnim točkama, i devet dekreta, više praktične naravi: o tome što svećenici i laici trebaju činiti, ali na svim koncilima osobito su važne konstitucije. A četiri konstitucije označavaju i ono što se razvilo i ono što je zastalo. Recimo, prva o Riječi Božjoj (Dei Verbum): naravno, prije se nije čitala Biblija, bilo je to gotovo zabranjeno, jer se time „postajalo protestant“, a sada je ona svima u rukama. Međutim, još uvijek postoje neka oklijevanja oko toga da ona doista postane polazište za razumijevanje i djelovanje kršćana. Druga o liturgiji (Sacrosanctum concilium): sigurno je došlo do snažnog razvoja. Iz vanjskog se obreda shvatilo da je to molitva naroda Božjega zajedno s Isusom Kristom. Ali još uvijek oklijevamo i još uvijek se doživljavaju žaljenja za nekadašnjom liturgijom, jer se kao čini da je bila pobožnija i svetija. Konstitucija o Crkvi (Lumen Gentium): Crkva je revolucionirana. Više od nekakvog savršenog društva s hijerarhijom koja pod sobom ima laike, Crkva je narod Božji, svaki krštenik je Crkva. Hijerarhija postoji, ali u službi Božjeg naroda, kršćana. No još uvijek ima dosta klerikalizma. Da ne govorimo o Gaudium et spes, o Crkvi u suvremenom svijetu, koja bi trebala biti Crkva koju svi osjećaju svojom i koja je k tomu upućivala apele za mir. Tu je jedino izopćenje Koncila (koji je bio pastoralni koncil, a ne dogmatski, što bi značilo: to su dogme, tko ne ostaje, izopćen je. Pastoralni pak potiče razumijevanje i prihvaćanje istine), a to je ono glede totalnog rata, koji uključuje sve civilno stanovništvo. Evo i tu se još ima što reći: najprije mi pa onda i ostali. Dakle, postoji poteškoća da ga se potpuno razumije, živi i primjeni.

Vi ste u jednom od prethodnih intervjua rekli da je Sacrosanctum Concilium najšire primijenjen dokument, ali glede liturgije nije nedostajalo snažnih polemika i pokušaja vraćanja unatrag. Kako pomiriti tradiciju i moderno?

Potrebno je istinsko razumijevanje da tradicija ne znači blokiranje, raditi sve kao što se radilo u prošlosti. „Tradere“ na latinskom znači prenošenje: tradicija je, kako je rekao papa Ivan XXIII., čuvanje istina, ali i nastojanje da ih se razumije i bolje aktualizira. Glede liturgije, ma kakva velika volja za povratkom u staro! Zato što je nekadašnja misa, primjerice, bila više klerikalna, služena na latinskom. I stoga treba inzistirati, kao što čini Papa s raznim dekretima o liturgiji, da se jasno kaže da ako netko još uvijek, osobito stariji, želi reći svoju misu na latinskom, neka to čini, no to mora biti velika iznimka. A za ljude, koji ne poznaju latinski, misa  mora biti življena – da u njoj sudjeluju, a ne asistiraju kao kada se ide u kazalište.

Bili ste među prvim potpisnicima „Pakta iz katakombi“ za Crkvu siromašnih, koji je tada potpisalo 500 biskupa 1965. godine…

Bio je to prigodni susret, pod pokroviteljstvom belgijskog kolegija. U katakombama nas je bilo 42, ja sam bio jedini Talijan, ali onda smo se obvezali ponuditi da i drugi potpišu. Papa je dobio 500 biskupskih potpisa, a možda bi ih bilo i više da smo ih tražili. Ono što je važno je pažnja prema siromasima te je rečeno da biskup mora živjeti jednostavnije glede stanovanja i prijevoznih sredstava. Ali mora biti blizu siromašnima i fizičkim radnicima, onima koji pate i koji su u teškoćama, nasuprot tendenciji koju imamo da budemo blizu bogatih i moćnih, koji nam onda jamče [lagodnost].

Koliko se od 12 točaka tog Pakta nalazi u učiteljstvu i gestima pape Franje?

Pažnja prema siromasima, prema odbačenima, kako on kaže, aktualizacija je Crkve siromašnih o kojoj je bilo riječi na Koncilu. Pavao VI. je oklijevao, bojao se da bi to u vrijeme hladnog rata moglo izgledati previše politički, pa je rekao: „Ja govorim o Crkvi siromašnih“. A onda je 1967. napisao encikliku Populorum progressio, koja je ipak više enciklika za mir nego za siromašne.

Temeljna etapa na putu recepcije darova Koncila – napisao je nedavno papa Franjo – je Sinoda o Crkvi koju živimo…

Da, sinodalnost je proširenje kolegijalnosti, odnosno kolegijalitet je bila otvaranje biskupima oko Pape, a sinodalnost je odgovornost svake krštene osobe u životu Crkve.

Kako, po Vašem mišljenju, povećati svijest Božjeg naroda o činjenici da on konstituira Crkvu i da je Božji narod ne pasivni element, nego aktivni subjekt evangelizacije?

Vjerujem da je pravi način u tome da se prave iskrene sinode: previše puta mi, hijerarhija, na različitim razinama, to činimo jer to moramo. Valja shvatiti da Duh Sveti velike stvari Crkve sije u narodu Božjem. Redovničke zajednice nisu izmislili kardinali, a pokrete žene s Chiarom Lubich. To znači biti uvjereni da Duh Sveti puše u cijeloj Crkvi i da će hijerarhija morati koordinirati i jamčiti, ali bit će važno slušati i onda shvatiti što je Duh Sveti posijao u Božjem narodu.

Nekoliko dana nakon otvaranja Koncila, 25. listopada, emitirana je radijska poruka pape Ivana XXIII., s apelom vladajućima u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu, da spase svjetski mir ugrožen kubanskom krizom. Jeste li ponovno osjetili isti duh u apelu pape Franje, 2. listopada, šefovima država Rusije i Ukrajine?

To je isti duh, ali tada su Kennedy i Hruščov bili u slijepoj ulici: nisu htjeli ići u rat, ali ga više nisu mogli izbjeći. A onda je apel pape Ivana, koji ih je ranije saslušao, dopustio da njih dvojica stanu, spašavajući obraz. Ne znam u kojoj mjeri Rusija i Ukrajina žele sačuvati obraz, pa i prihvaćajući, naravno, ograničenja kao nekada, jer ako umjesto toga jedna ili obje žele pobjedu, onda nema te poruke koja se prihvaća.

Bili ste međunarodni predsjednik Pax Christi-ja i s don Toninom Bellom sudjelovali u Maršu za mir u Sarajevu 1992. godine. Koja je najsnažnija poruka koju nam je ostavio biskup Tonino Bello, kojeg je Crkva u siječnju ove godine proglasila časnim Slugom Božjim?

Ona da budemo blizu siromašnima. To ga je naučila mama, a on je bio toliko vezan za nju da je, čini se, odbio dva puta da postane biskup kako se ne bi udaljio od majke. Ona, franjevačka trećoredica, naučila ga je da treba biti blizak siromasima, a on je rekao: „Rat stvaraju moćni za moćne, a mir je za sve, za siromašne“. Njegovo zalaganje za mir potvrđeno je u toj pozornosti prema siromasima, ali i prema mladima, odnosno prema onima manje važnima u životu Crkve njegova vremena i u životu društva.

No što bi katolički pokreti danas mogli učiniti da zaustave oružje u Ukrajini? Možda još jedan marš mira, ovaj put u Herson ili Mariupolj?

Svi bismo trebali doći do toga da dobijemo mentalitet mira, dok svi imamo mentalitet nasilja. Također bismo trebali doći do toga da u kršćanskom narodu raste, rekao bih prije svega u njemu, pravi mentalitet mira protiv svih oblika nasilja. Kao što je to činio Isus, koji je za pouku ljubavi prihvatio i smrt na križu. Zatim je uskrsnuo i dao Duha Svetoga da to možemo i mi.