Pozdravne govore uputili su splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, ravnateljica Papinskih misijskih djela u RH s. Ivana Margarin, svjedok života i mučeničke smrti s. Lukrecije don Michele Tognazzi i predsjednik Vijeća za misije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji krčki biskup Ivica Petanjak.

Programu su nazočile brojne sestre službenice Milosrđa pod vodstvom provincijske poglavarice s. Mariangele Galić, potom nadbiskupijski povjerenik za misije don Jakoslav Banić, svjedokinja mučeničke smrti s. Lukrecije s. Carla Brianza te tri Kongoanke školske sestre franjevke, (dvije od njih upisat će studij na KBF-u u Splitu).

Pozdravivši sve nazočne nadbiskup Barišić je kazao da taj događaj potiče „na zahvalnost s. Lukreciji za njezino misionarsko djelovanje, ali i na promišljanje o našem mjestu u Crkvi. Svi smo pozvani i poslani. Netko u svojoj sredini, a drugi poći drugima i učiniti se bližnjima njima kao što je to učinila s. Lukrecija. Svatko od nas može pridonijeti misijskom poslanju Crkve, odnosno evangelizacijskoj dimenziji Crkve: molitvom i materijalnom pomoći, a netko i herojskim načinom darivanja svog života. S. Lukrecija nije željela biti mučenica nego je htjela potpuno darovati svoj život braći i sestrama.“

Kao članica Crkve u Hrvatskoj „bila je veleposlanica našeg naroda i naše Crkve. Neka i ovaj događaj pridonese dubljoj i jačoj svijesti svih nas da smo aktivni članovi naše Crkve u tom evangelizacijskom procesu, sinodalnom hodu. Nek’ nam u tome bude primjer i nadahnuće život s. Lukrecije“, poručio je nadbiskup Barišić.

Ravnateljica PMD-a s. Ivana naglasila je da je Družba službenica Milosrđa zasigurno oblikovala identitet s. Lukrecije i usmjerila njezino poslanje – „naviještanje Božjeg milosrđa svima koje je susretala, osobito onima koji do tada nisu imali priliku upoznati Božju nježnu i milosrdnu ljubav, koji do tada nisu čuli radosnu vijest. Upravo naviještanje radosne vijesti bila je posljednja Isusova zapovijed učenicima prije uzašašća na nebo i zato je ‚putujuća Crkva u svojoj biti misionarska‘ (Ad Gentes, 2), a svi mi po krštenju pozvani smo biti misionari. Stoga Papinska misijska djela kao svoj glavni cilj imaju  podizanje svijesti o pozivu i obvezi svakog kršćanina da bude misionar, bilo u misijama ad gentes bilo u svom vlastitom okruženju, te da podržava misijsko djelovanje molitvenom i djelatnom pomoći. Ona su djela cjelokupnog episkopata i cijelog Božjeg naroda, a na poseban način su produžena ruka svetoga oca koji osjeća više nego bilo tko drugi hitne potrebe svake Crkve. (Usp. Papinska misijska djela, Statut, 16) U tom kontekstu zajedništva organizirano je i obilježavanje ove obljetnice.“

Namjera je da se na taj način, pod geslom  „Upoznaj misionara“, svake godine vjernicima predstavi život jednog misionara ili misionarke iz našega naroda. „Nastojat ćemo da to predstavljanje zaživi na nacionalnoj razini, ali i na području Bosne i Hercegovine u čemu je prvi korak predstavljanje života i djelovanja s. Lukrecije 30. studenoga u njezinoj rodnoj župi u Zidinama u BiH. Na ovaj način želimo približiti i potaknuti vjernike na življe zanimanje za misijsko poslanje mjesne i univerzalne Crkve. Osjećaj pripadnosti univerzalnoj Crkvi ono je što resi svakog misionara, a na osobit način je resio i s. Lukreciju koja je često napominjala da ona nije samo u poslanju Službenica milosrđa, već da je u poslanju cijele Crkve“, kazala je, između ostaloga, ravnateljica Margarin.

Don Michele Tognazzi podijelio je s nazočnima bolno iskustvo mučeničke smrti s. Lukrecije, budući da je tada bio u Burundiju. S. Lukrecija ubijena je u noći 27. studenoga 2011. u samostanu časnih sestara službenica milosrđa u Kirembi, u afričkoj zemlji Burundiju. Dva naoružana i maskirana razbojnika upala su u samostan u Kirembi tražeći novac. Nakon što su im sestre dale sav novac koje su imale, na mjestu su ubili s. Lukreciju. Metak je prošao njezinim srcem i u jedan je čas pala bez života nekoliko metara od glavnih vrata samostana, upravo ondje gdje je siromašnima pružala pune ruke darova. Ostalo je zapisano kako je ubojicama, kada su upali u samostan, rekla: „Što još želite? Već smo vam dali sve.“

S. Carlu Brianzu, kućnu poglavaricu, i talijanskog volontera Francesca Bazzania oteli su i uzeli samostanski auto, te se odvezli u nepoznatom smjeru. Volonter se slučajno zatekao u samostanu jer su ga sestre pozvale da otkloni kvar nestanka struje koji su, kako se kasnije saznalo, namjerno izazvali upravo pljačkaši. Volontera su ubili, a s. Carlu ranili i ostavili usred pustoši.

„I danas imam bolnu uspomenu na tu bolnu noć koja me i danas ranjava. Nosim u srcu riječi s. Carle koje je rekla: ‚Ali te večeri nebo je bilo obasuto zvijezdama.‘ Ostao sam začuđen da čovjek u tolikoj boli može primijetiti ljepotu neba i zvijezda“, kazao je don Michele.

Osvrnuo se na misionarsko poslanje, primijetivši da je u svim misionarima prisutna riječ Božja pa u unatoč svim poteškoćama uspijevaju naviještati Radosnu vijesti. Takva je bila i s. Lukrecija u kojoj se osjećala živa prisutnost evanđelja. Izrazio je zahvalnost što je upoznao Službenice Milosrđa i s. Lukreciju te preko nje Crkvu u Hrvatskoj.

Biskup Petanjak održao je predavanje naslovljeno „Mučeništvo današnjice“. Prisjetio se svojih mladenačkih dana provedenih u Splitu u vrijeme Domovinskoga rata posebno pozdravivši službenice Milosrđa koje su u to vrijeme radile u bolnici. Naglasio je da je u to ratno vrijeme stanje u splitskoj bolnici bilo mnogo gore nego li je danas u vrijeme koronavirusne bolesti.

„Splitska bolnica ni na hodnicima nije mogla primiti sve ranjenike pa su išli u druge gradove. Tako da nisu ovo najgora vremena, bila su i gora“, kazao je biskup Petanjak da bi ohrabrio ljude u ovim teškim vremenima. Naime, svjedok je brojnih ispovijesti iz ratnih godina koje je čuo od ranjenika u splitskoj bolnici Firule. „Neki od njih, nakon što su iznijeli svoje svjedočanstvo, rekli bi sami sebi: ‚Kad taj film vrtim unatrag i mislim kad bih morao sve to ponovo proći, mislim da ne bih mogao.‘ Ti koji su prošli svoju Golgotu sami sebi se čude kako su mogli izdržati i misle kad bi je morali ponoviti da ne bi mogli.“

Govoreći o mučeništvu, biskup je kazao da se u Crkvi „uvijek govorilo da je prvi mučenik Isus Krist i da je on uzor svakom mučeniku i svakog mučeništva. Time se odmah naglasilo da nije svaka nasilna smrt i svako prolijevanje krvi, pa i nedužnih ljudi, mučeništvo.“

Mučeništvo u kršćanskom smislu, nastavio je mons. Petanjak, „mora biti čisto kao suza, tj. umire se iz čiste ljubavi za Krista, za vjeru i za braću i sestre, i pri tome ne smije biti bilo kakvog oblika osvete, mržnje, odmazde, ili uništavanja tuđih života. Zato se u kršćanstvu i ne stavlja naglasak na mučeništvo kao takvo, na patnje koje je mučenik podnio, nego na njegovo svjedočenje i držanje u vrijeme mučeništva. Može se činiti paradoksalnim da mučitelji muče tijelo i nanose fizičku bol, a mi gledamo kako se taj mučenik karakterno drži. Mučitelji nanose tjelesne patnje, a mi gledamo stanje duha. Ali to isto čine i mučitelji. Oni nanose tjelesnu bol kako bi mučenika psihički uništili. Kad čovjek klone duhom, gotov je. Kad se slomi duh, tijelo popusti. Isusa su razapeli. Tijelo su mu do neprepoznatljivosti iznakazili, ali mu Duh nisu mogli slomiti. Tijelo je prikovano na križu i ne može fizički umaći, ali je Duh slobodan. U toj slobodi Duha, Isus ljubi i prašta i u smrti, svima pa i neprijateljima.“

Biskup je naglasio da ako se nekoga od kršćana koji je prošao različita zlostavljanja hoće proglasiti mučenikom, „on se za vrijeme svog mučeništva morao držati poput Isusa Krista. Zato je svako pravo mučeništvo uzimanje udjela na Kristovom mučeništvu. I zato je mučenik svjedok (μάρτυρ) za Isusa Krista.“

Kao primjere mučenika današnjice spomenuo je Miroslava Bulešića, potom hrvatske katoličke žene koje su radi svoga angažmana u katoličkom pokretu robijale godinama u komunističkim logorima, a nigdje nema ni traga njihovoj ljutnji, mržnji, osveti. U tom je svjetlu uputio na knjigu Kaje Pereković „Naše robijanje. Hrvatske žene u komunističkim zatvorima“ u kojoj autorica od 3016 osuđenih žena donosi svjedočanstva njih četrdeset i četiri. Kao primjer kršćanskog svjedočenja podsjetio je na riječi uplakane žene iz kolone preživjelih koje iz Vukovara tjeraju srpski agresori: „Ali unatoč svemu što su nam učinili mi ih ne mrzimo.“

Odgovarajući na pitanje: „Je li se moguće pripremiti za mučeništvo?“, mons. Petanjak je naglasio da ova iskustva potvrđuju „da u datom trenutku Isus Krist daje neku posebnu nadnaravnu snagu koja nadilazi naše ljudske sile i omogućuje nam da preživimo unatoč tomu što se sve urotilo protiv nas. Ovo su svjedočanstva ljudi našeg vremena od kojih su mnogi još živi i svjedoče kako je moguće biti ljudsko biće i sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo i onda kad si ponižen do kraja i kad te bilo tko i bilo kad može ubiti i neće zato odgovarati. Ovom mučeništvu se mogu pribrojiti mnoga svakdanja mučeništva koja trpe mnogi u svijetu svakoga dana bilo tako što su psihički ili fizički omalovažavani, maltretirani, ponižavani, ucjenjivani, zlostavljani, žive u strahu, u prijetnjama, nesigurnostima.“

Na kraju svoga govora osvrnuo se na mučeničku smrt s. Lukrecije poručivši da ona može biti „uzor i nadahnuće svima koji se opredjeljuju za životne avanture da se može veoma mnogo učiniti ako u životu imaš jasno postavljene ciljeve, jaku volju i želju da to ostvariš i neizmjerno pouzdanje u Božju providnost i vjeru da sve to činiš ne radi svoje slave nego širenja Kraljevstva Božjeg. U tom smislu nije najvažnije jesi li mučenik ili nisi, nego jesi li na Božjem putu ili na nekom drugom.“

U okviru programa prikazan je petominutni film o s. Lukreciji. Svečanu akademiju pjesmom je uzveličao zbor sestara službenica Milosrđa.

U atriju sjemeništa otvorena je izložba o životu i djelu s. Lukrecije koju je priredila s. Ružica Dodig, SM. Izložba će biti otvorena do 15. prosinca.

U subotu 27. studenoga u 18 sati misno slavlje u crkvi Svete obitelji u Solinu predslavit će biskup Petanjak.