Program je započeo liturgijom Trećega časa, kojega su predmolile sestre služavke Maloga Isusa. Na prvom danu sudjelovalo je oko 100 redovnica i redovnika.

Uvodni pozdrav u ime Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica u Republici Hrvatskoj uputio je fra Milan Krišto, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Pozdravio je sve nazočne, osobito umirovljenog splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, provincijala fra Marka Mršu, gvardijana samostana fra Domagoja Volarevića te kancelara Križevačke eparhije o. Mladena Mikulića.

Fra Milan je u uvodnom govoru istaknuo da dokument Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života pod nazivom „Oblik pustinjačkog života u mjesnoj Crkvi. Smjernice“ spominje u više navrata da Crkva prepoznaje od samih početaka kako Duh pobuđuje muškarce i žene, koji su u obliku samotništva ili u redovničkim zajednicama, posvetili Bogu svoj život slijedeći Krista u većoj slobodi i nasljedujući izbliza njegov život. „Monaški se život ostvaruje u odvojenosti od svijeta, prihvaćanjem obveze šutnje, samoće i intenzivne molitve. Monaštvo nipošto nije izoliranost od svih ili samopotvrđivanje. U monaštvu se, naprotiv, upućuje uvijek na onoga Drugoga, na Boga, u posvećenosti koji uzima oblik ‘biti sami sa Samim’. Pustinjaštvo je poziv i ispiti savjesti cijeloj Crkvi da nikada ne izgubi iz fokusa ono najbitnije, a to je biti s Gospodinom“, poručio je.

Nazočnima se potom obratio mons. Barišić. U pozdravnom govor istaknuo je da današnji svijet čovjek „lako rastrga i ne dopušta biti u samoći. Paradoksalno je da istovremeno u svijetu, u kojem ne možemo naći samoću, nikada nije više bilo osamljenosti. Čovjek može i unutar zajednice biti odijeljen i osamljen. Lijek za osamljenost je odlazak u pustinju gdje se čovjek susreće sa samim sobom i s Bogom. Potrebno je proći svima kroz pustinju“, naglasio je.

„Štoviše, sam Isus Krist je prošao kroz pustinju i napasti prije svojega javnoga djelovanja. Nadalje, pustinja je mjesto gdje se odlazi kako bi se mogla jasnije čuti Božja Riječ. Zanimljivo je da na hebrejskom ‘riječ’ i ‘pustinja’ imaju isti korijen, što je paradoks jer u pustinji često nema riječi. U Bibliji se u više navrata ističe važnost pustinje. Ona je odigrala važnu ulogu u životima biblijskih velikana, a na poseban način u povijesti spasenja Izraelskoga naroda. Bog je izraelski narod odvukao u pustinju kako bi progovorio njegovom srcu. I nas Bog želi odvesti u pustinju kako bi u tišini govorio našem srcu“, zaključio je mons. Barišić.

Prvo predavanje „Pustinjaštvo na Istoku“ trebao je održati križevački vladika Milan Stipić, no zbog odsustva, njegovo je predavanje pročitao kancelar Križevačke eparhije. Vladika Stipić je u izlaganju objasnio vrste monaštva na Istoku, kao i razlike istočnog i zapadnog monaštva. Iako su razlike vrlo specifične, zanimljiva je potreba katoličkog monaštva za nadopunjavanjem istočnog duhovnog bogatstva sa zapadnjačkim racionalizmom, poručeno je.

Predavanje „Značenje i uloga pustinje u Svetom pismu“ održala je dr. sc. s. Silvana Fužinato. Dr. sc.. Fužinato je u svojem predavanju istaknula da je pustinja odigrala važnu ulogu u povijesti spasenja. „Jedan od najvažnijih trenutaka je hod izraelskog naroda kroz pustinju. Biblijsko izvješće pustinju vidi kao mjesto gdje Bog kuša, ali i gdje pojedinac, u ovom slučaju izraelski narod, pronalazi svoj identitet. Prolazak kroz pustinju nije bilo lutanje već pronalaženje pravoga puta. Nadalje, prorok Hošea odvodi u pustinju svoju ženu Gomer koja mu je nevjerna. Njihov odnos slika je Boga i Izraela, koji je Bogu bio nevjeran. Hošea je pokušao na svakojake načine obratiti svoju ženu, no nije uspijevao. Tek kad ju je odveo u pustinju ona se obratila“, rekla je. Istkaknula je da je pustinja je u biblijskim izvješćima mjesto obnove saveza i vjernosti, ali i mjesto pronalaska smisla vlastitoga života.

„Pustinja ili kriza postaju mjesto gdje obnavljamo svoj savez s Bogom, pronalazimo smisao svojega života, nalazimo ponovno svoj identitet, ali također pustinja i kriza je vrijeme po kojemu nas Bog priprema za velike stvari“, zaključila je.

Nakon predavanja uslijedila je rasprava, a zatim prigoda za slavlje sakramenta pomirenja. Potom je mons. Barišić predvodio euharistijsko slavlje. U homiliji je pozvao sudionike da u pustinji budu s Bogom. „U protivnom, hod kroz pustinju postaje lutanje“, naglasio je.

U popodnevnom dijelu programa prvo predavanje održao je monah s Čokovca o. Jozo Milanović, benediktinac, o temi „Vrijeme pustinje u monaškom i redovničkom životu“. Na početku je istaknuo razlike između redovničkog i monaškog života. O. Jozo je u predavanju istaknuo razliku između mjesta i vremena pustinje. „Pustinja je mjesto u realnom smislu, ali može u prenesenom značenju biti mjesto osame. Također, pustinja je i vrijeme kada se povlačim u osamu i tražim Boga ili proživljavam vlastite krize“, poručio je.

Uslijedilo je predavanje dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Đakovu prof. dr. sc. don Ivice Raguža o temi „Teologija samoće i njezin značaj za Crkvu i društvo danas“. U izlaganju je istaknuo da je današnji čovjek zaboravio biti sam. „Jedan od uzroka je virtualni svijet koji nam ne da biti u samoći“, naglasio je.

Rekao je da temeljni moto redovnika mora biti „O da su mi krila golubinja, odletio bih da otpočinem“. „Mjesto gdje redovnik mora otići kako bi otpočinuo je pustinja. Tamo se događa spoznaja da smo potpuno nemoćni, odnosno u pustinji čovjek ostaje bez ikoga i ičega. Zanimljivo da je čovjek zbog ljubavi spreman ostaviti sve. U tom slučaju pustinja postaje mjesto gdje učimo znati zbog ljubavi ostati bez ičega“, poručio je te dodao da je pustinja „ljekarna u borbi protiv zla koju treba koristiti svaki redovnik“.

Prvi Redovnički dan završen je zajedničkom liturgijom Večernjih hvala.