U zahvalnosti Bogu za svjedočanstvo života s. Valburge, nadbiskup je rekao da je ta koludrica došla Kristu, ostala kod Krista i dopustila Kristu da je uvede u puninu života.

„Kršćanski sprovod nije samo pogled unatrag, nego i pogled naprijed“, rekao je i predstavio život s. Valburge. Istaknuo je da je njezin put prema Kristu počeo vrlo rano te da je njezin život bio „dugo i samozatajno ostvarivanje onoga što je obećala Bogu“.

U Samostan Svete Marije u Zadru ušla je sa sedamnaest godina, 30. rujna 1951. godine. Na taj veliki životni korak pratili su je roditelji, braća, sestre i članice Društva kćeri Marijinih. U novicijat je ušla 9. studenoga 1952.; prve zavjete položila je 15. studenoga 1953., a vječne zavjete 10. veljače 1957. godine.

„Promijenile su se države, društveni sustavi, generacije, način života i lice grada Zadra, puno toga. A s. Valburga je ostala gdje je kao sedamnaestogodišnja djevojka rekla Bogu svoje da. To je lijepa osobina s. Valburge: ostala je vjerna Bogu i njegovu duhovnom pozivu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Rekao je da „benediktinska duhovnost i svetost često nemaju izvana ništa spektakularno. Ona raste u svakodnevici: u molitvi Časoslova, u radu, šutnji, poslušnosti, u prihvaćanju sestara s kojima se živi, u ponavljanju istih dužnosti iz dana u dan, iz godine u godinu. Sv. Benedikt takav život naziva školom služenja Gospodinu. S. Valburga tu je školu pohađala cijeli život“, rekao je nadbiskup.

Prije ulaska u samostan s. Valburga kratko je radila u tvornici ribarskog konca i mreža Sapri. „U samostanu je radila u pletionici džempera i drugih odjevnih predmeta. Obavljala je redovite tjedne službe, izrađivala ručne radove i narodni vez. Mnoge obitelji iz zadarskog zaleđa poznavale su njezine ruke. Toliko je ljudi nosilo džempere i druge odjevne predmete koje je isplela da se govorilo kako gotovo nije bilo obitelji u zadarskom kraju koja nije imala nešto što je izradila s. Valburga“, naglasio je mons. Zgrablić

Dodao je da su ruke s. Valburge koje su se sklapale na molitvu ujedno plele, vezle i radile. „Za benediktinca rad nije odvojen od molitve. I jedno i drugo postaje prinos Bogu.“

Redovnica je bila i čuvarica umjetnina u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. „Svojim životom čuvala je najveće blago koje je primila – vjeru u Boga i duhovni poziv. Bila je vjerna zajedničkoj molitvi Časoslova. Za lectio divina rado se služila duhovnom literaturom na talijanskom jeziku. Bila je revna klanjateljica Presvetoga Oltarskog Sakramenta i sate je provodila u adoraciji. Često je govorila sestrama: Najsretnija sam kad sam zajedno s vama u molitvi“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je s. Valburga dolazila Kristu u euharistiji, kroz rad i zajedništvo sa sestrama, u zdravlju i slabosti.

S. Valburga rođena je kao Josica Petani 28. kolovoza 1934. u zadarskom predjelu Arbanasi, od roditelja Krste i Ane, rođ. Nikpalj, u obitelji sa šestero djece: četiri sestre i dvojicom braće. Krštena je nekoliko dana nakon rođenja, 4. rujna, u arbanaškoj župnoj crkvi Gospe Loretske. Prvu pričest i potvrdu primila je u srpnju 1943. godine.

Njezino djetinjstvo proteklo je u složenom vremenu. Osnovnu školu završila je na talijanskom jeziku, a u njezinoj obitelji govorilo se arbanaški. „Hrvatski jezik upoznala je kasnije i s njime se cijeloga života pomalo borila, osobito s padežima. I po tome je pamtimo s blagim osmijehom. No, jezik kojim je najbolje govorila nije zahtijevao savršenu gramatiku. Bio je to jezik srca, molitve, rada, vjernosti i predanja Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Kao djevojčica bila je članica Društva kćeri Marijinih. „Uoči Bogojavljenja, 5. siječnja 1948., sa samo trinaest godina, u njezinu srcu dogodilo se nešto što će odrediti čitav njezin daljnji život. Prepoznala je duhovni poziv da se potpuno posveti Bogu kao benediktinka. Prije nego što mi izaberemo Boga i krenemo prema Kristu, Bog je već pogledao nas i Otac nas privlači k sebi. Redovnički poziv nije samo ljudska odluka, nego odgovor na Ljubav koja prva poziva“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je mlada Josica ozbiljno prihvatila Božji poziv.

Na hodočašću Gospi od Zečeva u Nin, s prijateljicama iz Društva kćeri Marijinih, molila je Mariju da joj pomogne svladati poteškoće na putu njezina poziva. Podržao ju je i blagoslovio don Ive Nikpalj, tadašnji ninski župnik i rođak njezine majke.

Josičina odluka nije bila jednostavna. Nakon Drugoga svjetskog rata njezina obitelj, poput mnogih arbanaških obitelji, htjela je otići u Italiju. „Svi su bili spremni otići, osim Josice. Ona je već znala gdje želi ostati. Njezino srce bilo je vezano uz Samostan Svete Marije u Zadru i uz Božji poziv koji je u sebi nosila.

Bila je spremna prihvatiti čak i to da obitelj ode bez nje. No, njezin otac nije mogao ostaviti svoju kćer. Tako je poziv jedne mlade djevojke utjecao na život cijele obitelji i na njihovu odluku da ostanu u Zadru“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nakon sprovoda nadbiskup je predvodio misu zadušnicu u crkvi Svete Marije u Zadru. U propovijedi je razmatrao značenje Preobraženja Gospodinova jer je s. Valburga preminula na taj blagdan.

„Dok Crkva toga dana slavi Krista koji na gori Taboru učenicima otkriva sjaj svoje božanske slave, Gospodin je pozvao s. Valburgu završiti svoj zemaljski hod i prijeći ususret Gospodinu kojemu je desetljećima vjerno služila u benediktinskoj zajednici. Njezin život bio je usmjeren prema slavi koju je Krist objavio na Taboru i koju obećava svima koji ga slijede“, rekao je nadbiskup, dodavši da je benediktinski samostan svojevrsni Tabor na kojem se osoba uči gledati Kristovo lice i slušati njegov glas.

„Redovnički život nije bijeg od svijeta, nego trajna priprava za susret s Gospodinom. Redovnički život je nastojanje da čovjek svoj život sve više suobliči Kristu, da u njemu Bog može s radošću gledati plodove svoje milosti – ne zato što bi redovnik bio savršen vlastitim snagama, nego zato što se otvara Božjem djelovanju i dopušta da ga Krist preobražava na svoju sliku“, rekao je nadbiskup. Dodao je da nas Bog želi voditi od prolaznosti prema vječnosti, punini života u njegovu kraljevstvu.

Istaknuvši da je s. Valburga „tražila što je Bogu milo, vršila njegovu volju, živjela u poslušnosti, poniznosti i ljubavi“, poželio je da njezin život bude „primjer postojane i vjerne ljubavi prema Bogu, a njezin odlazak na blagdan Preobraženja Gospodinova podsjetnik da je i naš život pozvan na preobraženje“.

Okrijepljena sakramentima, s. Valburga preminula je u četvrtak 6. kolovoza 2026., u 92. godini života i 73. godini monaškog posvećenja, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.

FOTO Zadar: Sprovod benediktinke s. Valburge Petani