Draga braćo i sestre,

ove je godine tristota obljetnica hodočašćenja vjernika grada Zagreba i okolice Majci Božjoj Bistričkoj. Povijesni zapisi govore u prilog činjenici da su organizirana hodočašća u Mariju Bistricu počela i prije toga.

Ova su hodočašća započela vrlo jednostavno i spontano. Naime, u to je vrijeme gradu prijetila velika suša, a zbog suše nastala je i glad, što je onda potaknulo pobožni kler i gradske poglavare da se uteku zagovoru Blažene Djevice Marije. Željom naroda, gradskih poglavara i klera ovo je hodočašće preraslo u godišnji zavjet koji nije prekinut tri stotine godina.

Iz navedenog iščitavamo da je naša vjera kontinuitet, kontinuitet ljubavi prema Bogu i živo je prenošena s koljena na koljeno, sve do današnjih dana. U tom prenošenju vjere hodočašće ima iznimno bitnu i odgojnu ulogu.

Znamo da hodočašće nije turizam, niti bijeg iz svakidašnjeg života u nešto neobično, zabavno, relaksirajuće, nego pothvat kojemu je cilj pripremiti srce da može primiti Božji dar. Hodočašće je putovanje s ciljem. Čovjek prekida svoje uobičajene aktivnosti, izlazi iz svakidašnjeg životnog okruženja da bi lakše susreo Boga. Hodočašće, dakle, osim što ističe to da smo mi ljudi putnici, hodočasnici na ovoj zemlji, prolazni i prolaznici, pokazuje i našu temeljnu potrebu za blizinom, Božjom blizinom i blizinom jednih s drugima. Ovdje smo jer zajedno tražimo i želimo Božju blizinu.

I. Hodočašće je povlašteno vrijeme i mjesto za susret s Bogom.„

O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. U Svetištu sam tebe motrio gledajući ti moć i slavu!“ (Ps 63,2-3) Tako moli starozavjetni psalmist. Hodočašće u svetište, posebno u Jeruzalem, za starozavjetnog Izraelca značilo je okupiti se oko Jahve. Izraelci su tri puta godišnje – za velike blagdane Pesah, Sevuot i Sukkot – hodočastili u sveti grad Jeruzalem. Za njih je to predstavljalo „okupiti narod pred njegovim Bogom i zaštititi ga od miješanja s mjesnim idolopoklonstvom“[1]. Kroz hodočašće je Bog odgajao narod u vjeri.

Zapravo, svaki put kada bi se narod udaljio od Boga, ulazio bi u idolopoklonstvo, i započinjalo bi progonstvo koje se pretvaralo u dugi hodočasnički hod kojim jje iznova rasla vjera naroda. Sjetimo se izlaska iz Egipta, prolaska kroz Crveno more, hoda kroz pustinju, kušnji i grijeha, te ulaska u Obećanu zemlju. Kasnije su to bila progonstva, babilonsko i asirsko izgnanstvo, te povratak iz njih u staru domovinu.

I naš hod kroz zamršene situacije suvremenog svijeta često završava u raznim idolopoklonstvima što vode u ropstvo grijeha, možda čak teže od onog u koje je upadao izraelski narod. Suvremena nam idolopoklonstva mijenjaju pogled na život, na naš osobni hod kroz ovo vrijeme i prostor. Mijenjaju pogled na nas same i na ljude koji s nama žive. Ali „sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2Kor 6,2). Ovaj trenutak hodočašća i boravka u Marijinom svetištu vrijeme je u kojemu nastaju nutarnje promjene i životni zaokreti.

Ovo naše hodočašće jest i susret s Marijom, Isusovom i našom Majkom. A „marijanska svetišta, velika i mala, mogu biti povlaštena mjesta susreta s njezinim Sinom kojega nam ona iznova daje. Kršćanin kreće na put s Marijom putovima vjere, putovima ljubavi, putovima svijeta, da se uspne do Kalvarije i da ondje bude kraj nje poput ljubljenoga učenika kojemu je Krist povjerio svoju majku, do dvorane Posljednje večere da od njezina uskrsloga Sina ondje primi dar Duha Svetoga“[2], Dar Duha Tješitelja, Duha Branitelja na našim životnim putovima.

Marija je u molitvi s učenicima iščekivala snagu Duha Svetoga, koji je jedini bio kadar mijenjati srca apostola. Po Njezinoj zagovornoj molitvi, u snazi Duha Svetoga, apostoli su bili oslobođeni plašljivosti, grčevitog straha za sebe i sebičnosti, a postali su ljudi prožeti evanđeljem, sinovi Božji, jer „svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“ (Rim 8,14).

Svojim je utjelovljenjem i Isus postao hodočasnik na ovoj zemlji. A On je naš „Put, Istina i Život“ (usp. Iv 14,6). Rođenjem od Djevice krenuo je na hodočašće života kojim prolazi svaki čovjek koji se rađa na ovaj svijet. „Postao je uistinu jedan od nas“[3] da pokaže put kojim treba ići do Boga. Štoviše, On je sam u svojoj osobi postao Put.

Ali kao i u Isusovom slučaju, „posljednji cilj ovoga hodočašća putevima svijeta nije zapisan na karti zemlje. On je s onu stranu našega zemaljskoga obzorja, u vječnosti, u Nebu.“[4]
Hodočašće nas formira, izgrađuje, okuplja nas u ime Božje i odgaja savjest u svjetlu Božje riječi i zapovijedi. Odgaja čovjeka za nebeski život i vječno spasenje, ali i za život u zemaljskom društvu.

II. Hodočašće je najbolje iskorišteno vrijeme, darovano obitelji.

Danas, nažalost, mnoge katoličke obitelji umjesto na nedjeljnu svetu Misu „hodočaste“ na razna mjesta, jer nam srce ide onamo gdje nam je blago. U svome danu i životnom planiranju pronalazimo vremena samo za ono što nam je bitno, a to opet nepogrešivo otkriva naše prioritete.

Hodočašće, pak, kao zajednički obiteljski pohod svetim mjestima, nije izlet na kojemu se divimo prirodnim bogatstvima, umjetnosti ni povijesti. Ovdje dovodimo svoje obitelji, svoje najmilije, svoju djecu, na mjesta „gdje se božanska milost pokazuje posebnim sjajem i rađa obilnim plodovima obraćenja i svetosti među vjernicima“[5].

I u tome nam je uzor Isus i njegova Sveta Obitelj. Još kao dječak On hodočasti s roditeljima u Jeruzalem, u Hram. Papa Franjo, govoreći o hodočašćenju Svete Obitelji, kaže kako je ono najljepše što nam donosi Riječ Božja upravo činjenica da hodočasti cijela obitelj. „Otac, majka i djeca zajedno idu u dom Gospodnji da molitvom posvete blagdan. To je važna pouka koju se nudi i našim obiteljima. Doista, možemo reći da je obiteljski život skup malih i velikih hodočašća. (…) Dobro je promišljati da su Marija i Josip naučili Isusa moliti! I to je hodočašće, hodočašće molitvenog odgoja. Također je dobro razmatrati kako su tijekom dana zajedno molili; na Dan Gospodnji zajedno su išli u sinagogu slušati pisma Zakona i Proroka te slaviti Gospodina sa svim narodom“[6].

Hodočašća su tradicionalno, izvanredno sredstvo i prilika za velike životne zaokrete, odnosno, nove životne početke. Isto tako, „svetišta su hodočasnicima, koji traže svoja živa vrela, izvanredna mjesta da ‘kao Crkva’ dožive pojedine oblike kršćanske molitve“.[7] Na poseban način, potrebno je da roditelji djeci kroz hodočašće prenesu molitveni duh.

Dijete valja odgajati za molitvu od najnježnije dobi. „Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje.“[8] Najljepše oblike molitve i prave pobožnosti i na najspontaniji način dijete će od svojih roditelja naučiti na hodočašću, kroz autentično i spontano svjedočanstvo vjere i pobožnosti. Štoviše, Katekizam Katoličke Crkve potiče roditelje da djecu „od najranije dobi uvode u otajstva vjere“ i „od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života.“[9]

„Pobožnost se usisava već materinjim mlijekom“, reći će blaženi Alojzije Stepinac. „Jedva će išta biti od djeteta, osim posebnim čudom Božjim, ako nije već u roditeljskoj kući primilo prve klice religioznosti. Kad pogledamo život tolikih crkvenih ljudi, gotovo ćemo uvijek naći, da ih je već pobožna majka ili otac pripravio i udario prve temelje njihova kasnijeg crkvenog zvanja i njihove veličine.“[10]

Svetost života je „obiteljski projekt“ i plod nastojanja svih članova obitelji. Odgoj za svetost počinje već prije rođenja, pod majčinim srcem, dok majka molitvom prati rast svoga djeteta i od prvog časa ga prepušta Božjoj providnosti.
No, svaki odgoj ovisi o svjetonazoru iz kojega polazi. Naravno da materijalistički svjetonazor, vezan uz obzorje ove zemlje, ne vidi molitvu, sakramente, hodočašće i ostale čine pobožnosti kao bitne elemente odgoja. No vjerskim zajednicama, kao i roditeljima, ne smiju biti povrijeđena temeljna prava da svoje članove, odnosno svoju djecu, odgajaju u skladu sa svojom savješću i svojim uvjerenjima.[11]

Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece, prije svega za vjerski odgoj i brigu oko rasta u vrlinama. Zato i Katekizam Katoličke Crkve napominje: „Domaće ognjište osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtijeva priučavanje odricanju, ispravno rasuđivanje, vladanje sobom, što su uvjeti svake prave slobode.“[12]

Ako želimo društvo čestitih i poštenih ljudi, mladom intelektu djeteta koji se oblikuje valja pružiti nepatvorenu istinu; volju treba osnažiti da bude slobodna i sposobna na odabir pravih vrijednosti u svjetlu ispravno formirane savjesti. Emotivni svijet, iako ranjen istočnim grijehom, treba odgojiti da služi bližnjima u ljubavi i sućuti, brižno vođen svjetlom razuma. No, ova samo naravna razina odgoja nije dovoljna, vjera nas odgaja za pravi smisao i konačnu svrhu života.

III. Koji su plodovi hodočašća?

Sv. Luka opisuje kako se na kraju hodočašća Sveta Obitelj vraća u Nazaret gdje je Isus bio podložan svojim roditeljima (usp. Lk 2,51). „Ovaj događaj sadrži prekrasnu pouku za naše obitelji“, kaže papa Franjo. Naime, „hodočašće ne završava kada se stigne na odredište svetišta, nego kada se čovjek vrati kući i nastavi svakodnevni život, implementirajući duhovne plodove proživljenog iskustva.“[13]

Kroz povijest crkve, hodočašće je imalo i asketsko-pokornički naglasak, pa je od hodočasnika tražilo žrtvu prevaljivanja određenog puta, odreknuće od grijeha, sakramentalnu svetu ispovijed. Konkretni plod hodočašća mora dovesti do porasta ljubavi prema sakramentalnom životu. Susret s Bogom u molitvi i sakramentima, donosi nam oslobođenje od težina i uvjetovanosti koje svakog dana proživljavamo, da bismo mogli živjeti nepomućena duha, u slobodi djece Božje.

Zajedničko obiteljsko hodočašće ima za cilj odgojiti sve članove obitelji da se „odreknu sebe“ (usp. Mt 16,21-27), te da ispravno rasuđuju i vladaju sobom kako bi u obitelji nastalo ozračje nježnosti, opraštanja, poštovanja, vjernosti i nesebičnog služenja. „Sinovi i kćeri Crkve, ljudi vjerski odgojeni u našim katoličkim obiteljima, ako uvjereno žive svoju vjeru u svim odnosima, postaju nova kvaliteta društva. Kvasac su moralnog ozdravljenja cijelog naroda. Življena vjera ne ostaje zatvorena u srcu; ona zrači pravednost, dobrotu i ljubav u sve ljudske odnose.“[14]

Hodočašće uvijek uključuje napor, kao što i naš hod u vjeri iziskuje napor. „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“, reći će sv. Pavao (Rim 12,1). Naš životni put, naše hodočašće u vjeri prema Bogu postaje „žrtva živa, sveta, Bogu mila“ jer to je naše „bogoslužje“. Hodočašće je kvasac našeg života, da bi život postao Bogu ugodna i mila žrtva ljubavi.

Hodočašće u sebi ima proročku dimenziju. Poput današnje Riječi Božje opominje: „Bezbožniče, umrijet ćeš!“ (Ez 33,8). No, „nije meni do smrti bezbožnikove“, kaže Gospodin, „nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!“ (Ez 33,11) Ono što traži jest, da se um i srce uzdigne Bogu, a obnovitelj umova i savjesti je Duh Istine. Hodočašće je snažni Božji govor koji donosi istinu, podiže, hrabri, opominje i tješi. Daje čovjeku ono što mu ne može dati ni moć, ni novac, ni svi užici tijela.

Ova iskustva su gora Tabor, mjesto na kojem nam Bog pokazuje svoju slavu. Tu nam je blizak i opipljiv. Susret s Bogom po Mariji preobražava našu vjeru, čini je čvrstom i mijenja pogled na svakodnevicu i životne probleme. Svaki trenutačni problem, osvijetljen sjajem vječnosti i zagovorom Marijinim, zadobiva drukčije značenje i postaje prilika za porast u ljubavi prema Bogu.

„Zato se mi obraćamo Njoj, svim srcem i svom dušom“, riječima našeg Alojzija Stepinca. „Pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine! Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke, da ostanu vazda čisti i pobožni! Pogledaj na hrvatske muževe i žene, da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje oskvrnjuju svetost bračnoga života! Pogledaj na hrvatske starce i starice, da im milostivi Bog po Tvom zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi sretnu vječnost!“[15]

Majko Božja Bistrička, moli za nas!