Uz biskupa Petanjka na misi je bio umirovljeni krčki biskup Valter Župan, a suslavilo je tridesetak svećenika i redovnika.

U homiliji, biskup Petanjak je protumačio da se o sudu Božjem i sudnjem danu često „govori u strašnim slikama, a Isus ga predstavlja veoma jednostavno. Sve se svodi na to da onaj tko svoj zemaljski život nije usredotočio na samog sebe i nije sebe postavio kao centar svijeta oko kojeg se sve vrti već je imao oka, sluha i srca za drugoga, nema se čega bojati. Štoviše, treba se radovati. Evanđelje koje smo pročitali (Mt 25, 31 – 46) čitamo i na svetkovinu Krista Kralja. Kralj bi trebao biti onaj koji daje, koji ima u izobilju; a Isus se ovdje poistovjetio ne s onima koji daju, nego s onima koji primaju, ne s onima koji se razbacuju, nego s onima koji prose. A sve to iz jednog jedinog razloga – da nas podsjeti da smo pred Bogom samo prosjaci. Da sve što jesmo i što imamo dolazi od Boga.“

„Isus ne traži da ljubimo druge zato što u njima gledamo njega. Svi ti ljudi imaju svoje ime. Svaki put kad smo imali sućuti prema čovjeku mi smo otvorili vrata Bogu da bude prisutan u životu tog čovjeka. Potrebni smo Bogu da bi preko nas on dolazio do drugih, a preko drugih do nas. Isus želi naglasiti da se nešto ne radi radi Boga, nego onako kako Bog to radi. Ne radi njega, nego s njim i na njegov način.“

„Jednom su pitali Majku Tereziju iz Kolkate: ‚Zašto tražite napuštene, bolesne, umiruće?‘ Očekujući da će ona reći: ‚Radi Boga.‘ Ona se nasmijala i rekla: ‚Iz ljubavi.‘ Odgovore joj: ‚Tj. radi Boga.‘ A ona će: ‚Ne, iz ljubavi. Jer njihova patnja pogađa moje srce.‘ ‚A ako Bog ne postoji?‘ inzistira sugovornik, a Majka Terezija kaže: ‚Nisam ljubila radi Boga, nego radi ljubavi prema onom tko je preda mnom.‘ I zaključuje: ‚Nikada ne znam da li onaj koji kaže da ljubi Boga da li ga uistinu ljubi. Ali znam da onaj tko ljubi čovjeka, znao on to ili ne znao, sigurno ljubi Boga.‘“

„Na prvi pogled se čini da nema razlike između onih koji će se spasiti i onih koji neće. Jer i jedni i drugi iznenađeno pitaju Isusa: ‚Kada te vidjesmo gladna?‘ Ni jedni ni drugi nisu pomagali ili odmagali čovjeku radi Boga nego radi čovjeka. Najvažnija razlika između jednih i drugih jest da su oni prvi imali vremena za čovjeka u potrebi, a drugi nisu. Mi danas svi kronično patimo od nestašice vremena. Nemamo vremena ni za sebe, a gdje da ga nađemo još za druge?“

„I druga je tu velika zbilja: htjeti vidjeti potrebu drugoga. Ne okrenuti glavu od njega. Ne otići na drugu stranu ulice. Ne sagnuti glavu da ga ne vidiš.“

„Danas kad se opraštamo od našeg brata svećenika Nikole Ilijića želimo mu zahvaliti za njegovih šezdeset i jednu godinu svećeničkog služenja u našoj biskupiji i u Crkvi Kristovoj. Od kad je otišao u mirovinu veoma je rado pomagao drugim svećenicima, osobito u sakramentu pokore.“

„U svjetlu današnjeg evanđelja on nije bio onaj koji je okretao glavu od drugog čovjeka nego je veoma rado i strpljivo darivao svoje vrijeme i svoje uho svima koji su se željeli iskreno ispovjediti i pokajati i po sakramentu pokore ponovno uspostaviti prijateljstvo s Bogom i čovjekom.“

„Pri njegovom odlasku s ovog svijeta želimo mu i molimo Isusa Krista, milosrdnog Suca, da ga pozove k sebi i da mu kaže: ‚Dođi blagoslovljen u Kraljevstvo moje, jer si svoje uho i svoje srce otvorio grešnicima i potrebitima, i posredovao im moje milosrđe i dobrotu i privodio ih natrag u Božji zagrljaj. Sada i sam budi dionik toga milosrđa i iskustveno spoznaj ono što si vjerovao i čemu si se nadao.‘“

Na kraju misnog slavlja, generalni vikar mons. Franjo Velčić pročitao je izraze sućuti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, riječkog nadbiskupa Ivana Devčića i riječkog nadbiskupa koadjutora Mate Uzinića.

Izraze sućuti izrekao je i omišaljski župnik vlč. Anton Bozanić koji je istaknuo „služenje popa Mika koje je išlo kroz poniznost, skromnost, jednostavnost, otvorenost i radost. To je radosno služenje, pogotovo u svetoj ispovijedi, resilo je ga je do zadnjih dana. Uvijek je bio, velikodušno i radosno, na raspolaganju župi iz koje je potekao.“

Mons. Nikica Uravić izrazio je sućut u ime Svećeničkog doma u Rijeci u kojem je vlč. Ilijić boravio više od deset posljednjih godina. Istaknuo je da je pokojnik njegovao svećeničko bratstvo, duh pomirljivost i molitveni život. Zahvalio mu je na spremnosti da pastoralno pomogne što je trebalo.

Uslijedili su sprovodni obredi na omišaljskom groblju.