Preuzvišeni, dragi svećenici, braćo i sestre u Kristu!

Na Veliki četvrtak, na misi posvete ulja ujutro i na misi večere Gospodnje uvečer,  obilježavamo spomen dan kada je Krist Gospodin apostolima i nama objavio svoje svećeništvo.

Na jutarnjoj se misi posvećuju sveta ulja koja svećenici koriste u svojoj službi posvećenja Božjeg naroda:

Krizmu, sakramentalni znak spasenja i savršenstva života kako bi se Kristov miris nosio u svijet; katekumensko ulje, znak božanske snage koju primaju novokrštenici; i bolesničko ulje, koje donosi utjehu tijelu i duši onima koji trpe.

U ovoj liturgiji razmatramo otajstvo Crkve kao Kristova sakramenta koji posvećuje svaki vid i etapu života kršćanina.

Kako bi ova stvarnost koju razmatramo u otajstvu bila djelotvorna i u praksi, potrebno je prije svega naglasiti usku povezanost između biskupa i njegovih svećenika. Iz toga zajedništva Duh mora zračiti na čitavo Kristovo Tijelo koje ujedinjuje mjesnu Crkvu.

Kako bi bilo lijepo da se i ovdje na Krku može ponoviti pohvala svetog Ignacija Antiohijskog koju je uputio kleru u Efezu kada je pisao: “…vaš časni zbor prezbitera, dostojan Boga, tako je skladno sjedinjen s biskupom kao žice s citrom”.  I primijetio je: “Zahvaljujući ovom jedinstvu, u skladu vaših osjećaja i u savršenom skladu vaše bratske ljubavi, uzdići će se koncert hvale Isusu Kristu”, te poticao: “Ostanite u besprijekornom jedinstvu da uvijek budete sudionici Božji.”

Kako bismo živjeli u tom “besprijekornom jedinstvu”, uskoro ćemo obnoviti obećanja dana na dan našeg ređenja, kojima se želimo sve više i više suobličiti Kristu svećeniku i, kao alter Christus, postati “dionici Boga”.

Dopustite mi da podsjetim na obveze koje smo javno preuzeli na dan ređenja. Prilika je to za kratki ispit savjesti prije njihove obnove:

Prvo: Surađivati s biskupom u službi Božjeg naroda. Prisjetimo se pitanja: “Hoćeš li cijeloga života vršiti službu svećeništva (…) kao pouzdan suradnik biskupskog reda u brizi za Gospodnje stado?“;

Drugo: Biti “navjestitelji Evanđelja”: “Hoćeš li (…) obavljati službu Riječi u propovijedanju Evanđelja (…)?”;

Treće: Biti djelitelji sakramenata: “Hoćeš li pobožno i vjerno slaviti Kristova otajstva (…), osobito u euharistijskoj žrtvi i u sakramentu pomirenja (…)?”;

Četvrto: Biti posvećeni zajedničkoj molitvi: “Hoćeš li zajedno s nama zazivati božansko milosrđe (…), ustrajno vršeći zapovijed molitve (…)?”;

I naposljetku, peta obveza, ostati sve tješnje sjedinjeni s Kristom: “Hoćeš li se danomice sve tješnje povezivati s Kristom, Vrhovnim svećenikom, koji je sebe kao čistu žrtvu prinio za nas Ocu (…)?”

To su obveze koje smo danas pozvani obnoviti kada će nas biskup nakon propovijedi pitati: „Hoćete li sada obnoviti obećanja koja ste dali u času ređenja pred svojim biskupom i svetim Božjim narodom?“;

I posebice: „Hoćete li se tješnje povezati s Gospodinom Isusom, uzorom našega svećeništva, odricanjem samih sebe i potvrdom svetih obveza što ste ih, potaknuti Kristovom ljubavi, slobodno preuzeli u odnosu na njegovu Crkvu?“

To su pitanja koja će nam danas biti sažeto postavljena kako bismo obnovili svoje obveze na koja sam sve nas detaljno podsjetio.

Ne smijemo također zaboraviti da smo na đakonskom ređenju preuzeli još jednu obvezu: onu da živimo u celibatu kao znaku potpune predanosti Kristu Gospodinu.

Kao što znate, celibat nije “uvjet” da se postane svećenik. Kada bi to bio uvjet, bili bismo “prisiljeni” prihvatiti ga, a tada bi to postao jaram i više ga ne bismo “slobodno” prihvaćali. Bilo bi to kao da uzimamo paket-ponudu: platiš dva, dobiješ tri. „Želiš li svećeništvo? Uzmi onda i celibat!”. Samo ako je „dar“, mogu ga slobodno prihvatiti i Bog, koji mi ga je predao (usp. Kan. 277), dat će mi i milost da mu ostanem vjeran jer “vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati” (1 Kor 10,13).

Nakon što je jednom prepoznala prisutnost ovog dara (govorim o latinskom obredu), Crkva me smatra prikladnim za svećeništvo.

Kako dobro sačuvati ovaj tako rijedak i zahtjevan dar? Čuvajući u srcu jedinu ljubav: Krista. Upravo smo se stoga, prihvaćanjem celibata, obvezali i na čistoću.

Još nešto nedostaje obećanjima i obvezama koje smo ispovjedili pri đakonskom, a potom i pri svećeničkom ređenju. Što bi to bilo?

Ono što je možda najteže razumjeti i prihvatiti: poslušnost!

Stavljajući svoje sklopljene ruke u one biskupove, obećali smo mu „poštovanje i poslušnost“! Ne samo biskupu koji me zaredio, ili onome koji mi je simpatičan, nego njemu i njegovim nasljednicima, tko god oni bili. Biskupu kao glavi Tijela koje je Crkva.

Bilo bi zanimljivo zastati na značenju riječi ‘poslušnost’, o čemu se danas mnogo raspravlja, no ne namjeravam se zadržavati na tome jer bih nekoliko riječi želio posvetiti još jednom obećanju… „koje nedostaje“!

To je obećanje „koje se ne daje“, ali koje je, po mojem mišljenju, neophodno: to je obećanje siromaštva!

Uvijek sam se pitao zašto se svećenici, barem oni dijecezanski, od tri klasična „evanđeoska savjeta“ – siromaštva, čistoće i poslušnosti – javno obvezuju samo na dva, izostavljajući siromaštvo.

Čini mi se da čujem kako netko kaže: “Ova ti je dobra! Nuncij koji nam dolazi govoriti o siromaštvu! Zamijenimo automobile i onda pričajmo o tome! Dođi i provedi neko vrijeme u mojem župnom stanu, umjesto u Nuncijaturi, pa da onda vidimo!“

Bez sumnje, ti su prigovori opravdani. Ali kao što znate, siromaštvo nije imati ili ne imati, već biti ili ne biti (navezani na stvari).

Kako se može znati živi li netko siromašno ili ne?

Čini mi se da to nije teško: dovoljno je vidjeti žali li se ili ne. Tko god se žali, imao on samo nešto sitniša ili debeli bankovni račun, bogat je jer “zahtijeva“. Naprotiv, siromašan je onaj koji je zadovoljan onime što ima ili što mu drugi daju jer nije navezan Njemu je svejedno ima li ili nema. On se nikada ne žali, zahvalan je na darovima koje su mu Bog ili drugi dali, nikome ne zavidi, svima zahvaljuje.

Siromaštvo je temeljni preduvjet da netko bude Isusov učenik, ne samo zato što su siromašni prvi primatelji Evanđelja: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima”, kao što smo čuli u Evanđelju, nego i zato što je Isus jasno i glasno rekao: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“ (Lk 14,33).

„Ne može biti moj učenik.“ Kako onda netko može biti svećenik, a ne biti Kristov učenik?

Bez siromaštva, barem kao osobnog izbora, ako već ne i javnog obećanja, sumnjam da su iskrena i obećanja čistoće i poslušnosti. Zašto?

Kako mogu reći da sam spreman odreći se žene, obitelji, potomstva u ime Kristove ljubavi, ako se u ime Njegove ljubavi ne mogu odreći nekog sata, luksuznog automobila, napredovanja, uspješne karijere?

Kako mogu reći da sam spreman „biti poslušan“ svojem biskupu, poput Krista koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8), ako se onda žalim na službu koja mi se ne sviđa, koja mi se čini ponižavajućom, na položaj koji ne “donosi” kako bih želio?

Uvjeren sam da su samo oni koji žive i siromaštvo vjerodostojni kada kažu da se obvezuju na čistoću i poslušnost. Zapravo, samo živeći siromaštvo možemo reći da smo uistinu “drugi Krist”, Onaj koji „nema ni gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8,20).

Iz ovoga što sam rekao, čini se da je biti svećenik skup obveza i lišavanja. No, vama je dobro znano koliko radosti i zadovoljstva donosi biti svećenik. Dobro znate da je svaki gubitak dobitak i da je neprocjenjivo biti oruđe Božjeg praštanja. Reći grešniku koji se kaje: „Ja te odrješujem od grijeha tvojih: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, i vidjeti kako ta osoba puna radosti ustaje sa suzama u očima, to se ne može ničim zamijeniti.   

Kad sam u jednom zatvoru na Kubi podijelio sakrament svete potvrde mladiću osuđenom na doživotni zatvor, pod dojmom njegovih suza i ganutosti zatvorskih čuvara koji su nazočili toj posebnoj misi koja se služila u uredu potpukovnika, najvišeg autoriteta najstrožeg zatvora, osjetio sam kako je samo zbog toga trenutka vrijedilo biti svećenik.

Yanierova zahvalnost, tako se zvao, bila je velika, a njegova sreća neizmjerna. Kada je moj otac preminuo, napisao mi je lijepo pismo sućuti koje je završio ovim riječima: „Eto, Nuncije, nastavit ću se truditi svakim danom biti sve vjerniji Bogu, ljubeći svoje bližnje i iskazujući im Božje milosrđe… recite Papi da i dalje molim za njega.“

A u sljedećem je pismu napisao: „Božja ljubav je toliko snažna da raste i da se očituje čak i u naizgled beznačajnim stvarima, na primjer u meni… osobi osuđenoj na doživotni zatvor! I sam spomen riječi ‘osuda’ izaziva odbojnost kod nekih – onih koji upravljaju društvom. Ali nigdje na svijetu, kao u srcu svakoga kršćanina, ne možete naći ljubav koja poput svježe vode teče iz fontane. Čak i zatvorski službenici kažu da sam sretnik jer sam upoznao osobe poput vas.”

Na Malti je papa Franjo rekao jednu rečenicu koja me jako dirnula: „Ako ga oponašamo (Isusa), nećemo se usredotočiti na osudu grijeha, već ćemo s ljubavlju krenuti u potragu za grješnicima. Nećemo brojiti prisutne, nego ćemo ići u potragu za odsutnima.“

To je život svećenika: on je slobodan čovjek koji ostavlja sve i odlazi u potragu za onim izgubljenim, ne da bi ga osudio, već da bi ga spasio, često doživljavajući kako je „blaženije davati nego primati“ (Dj 20,35).