Uzoriti, Preuzvišeni, draga braćo i sestre u Kristu!

Zahvaljujem vam što ste me ljubazno pozvali na ovaj 49. godišnji susret generalnih tajnika europskih biskupskih konferencija pod naslovom „Crkva u Europi na sinodskom hodu“.

Da ste se početkom ovog mjeseca kojim slučajem zatekli u Zagrebu, imali biste priliku vlastitim očima vidjeti prekrasan primjer toga kakva bi trebala biti „Crkva u Europi na sinodskom hodu“.

Uoči Duhova, naime, na glavnom nogometnom stadionu ovoga glavnog grada održan je koncert duhovne glazbe na kojem je sudjelovalo više od 50 000 ljudi, od čega su velika većina bili mladi. Koncertu su u poslijepodnevnim satima prethodila predavanja, molitve i mnoge, mnoge ispovijedi. Sve je praćeno i podržavano, u kapelici stadiona, neprekidnim klanjanjem.

Za mene su to bili Duhovi trećeg tisućljeća. Vidio sam ostvarenje na djelu programske apostolske pobudnice pape Franje Evangelii gaudium koja započinje ovim riječima: „Radost evanđelja ispunja srca i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i usamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa“ (EG 1). Na maksimirskom stadionu mogla se vidjeti živa Crkva koja „razglašava s krovova“ radost što smo kršćani.

Komentari koji su uslijedili narednih dana bili su puni oduševljenja. Netko mi je rekao: „svi su bili sretni, ljudi svih stranaka i misaonih orijentacija, desni i lijevi, konzervativci i progresisti, oni ‘za’ i oni ‘protiv’ cijepljenja, katolici i kršćani drugih denominacija“.

Svi odreda sretni. Zašto? Zato što smo hodali zajedno, kao Crkva. I Isus je bio tamo, osjećala se njegova prisutnost koja je udahnula Duha učenicima i donijela puninu radosti na dar.

Bili su, naravno, prisutni i pastiri: Njegova Uzoritost, zagrebački nadbiskup, Njegova Preuzvišenost, predsjednik Biskupske konferencije s generalnim tajnikom te brojni svećenici, župnici, vjeroučitelji i odgojitelji. Nazočio je i nuncij. Hijerarhija je bila prisutna, ali sve je bilo organizirano odozdo, od strane laika. Pastiri su bili sa svojim stadom, promatrajući i prosuđujući, u skladu sa svojom karizmom, ali bez uplitanja, s poštivanjem, kao svoju dužnost, kako bi blagovremeno ispravljali i usavršavali.

Netko će mi reći da pretjerujem s pohvalama, da sam pustio da me ponese zanos. Može biti, ali koliko se puta pretjeruje u suprotnom smislu: u uzajamnom kritiziranju i međusobnom osuđivanju? Ali to onda to više nije sinodski hod.

„Hodati zajedno“ znači pružiti jedan drugome ruku, pomoći jedan drugom ustati, natjecati se u međusobnom uvažavanju, držeći druge većima od sebe, slušati jedni druge u poniznosti u kojoj dopuštamo i da se nas same ispravlja i da mi druge ispravljamo s ljubavlju koja se rađa iz odgovornosti, ali ne osuđuje nikada.

Hvala vam što ste izabrali Hrvatsku za svoj susret.

Želim vam da umijete „gledati srcem“, kako glasi naslov spomenutog koncerta: Progledaj srcem, „gledaj srcem“, odnosno milosrdnim pogledom.

„Gledati srcem“ ovu ranjenu Europu, poniženu ratom koji se nije mogao predvidjeti, Europu koja se čini poraženom u svojim idealima i nesposobna poštivati ono što je svečano objavljeno u Povelji Ujedinjenih naroda, to jest „(…) spasiti buduće naraštaje od užasa rata (…)“ i da bi se „održavao međunarodni mir i sigurnost“ namjeravaju „(…) ostvarivati mirnim sredstvima i u skladu s načelima pravde i međunarodnog prava, uređenje ili rješenje međunarodnih sporova ili situacija koji bi mogle dovesti do narušenja mira“ (usp. Povelja Ujedinjenih naroda, Uvod i Čl. 1).

Možda je spontana simpatija koju je Ukrajina pobudila u svima nama nas zbog pretrpljene nepravedne agresije i nesrazmjera snaga na terenu utjecala na našu perspektivu i uvjetovala odgovor. Jesu li se pokušala sva moguća rješenja „mirnim sredstvima“?

Dok vlada jednodušnost u uvjerenju da Ukrajina ima pravo na legitimnu obranu, Sveti je Otac u više navrata izrazio veliku sumnjičavost spram odabranog načina te obrane te je očajnički pokušavao zaustaviti agresora dajući prednost diplomatskom putu, pribjegavši čak i neobičnoj gesti osobnog odlaska u veleposlanstvo te zemlje, uporno vjerujući u snagu odnosâ, u moć uvjeravanja, u preostalu ljudskost protivnika. Sve to kako bi se izbjegla uporaba oružja, koje je danas toliko smrtonosno da dovodi u pitanje sâm koncept pravednog rata.

I državni tajnik, kardinal Pietro Parolin, je rekao: „Mir se sigurno ne gradi oružjem“, pojasnivši da se „ovaj diskurs, kao što sam uvijek ponavljao, mora uklopiti u kontekst teme legitimne obrane i uvjetâ pod kojima se ta legitimna obrana može provoditi“ (Govor na drugoj nacionalnoj konferenciji o suradnji u razvoju „Coopera”, Rim, 23. lipnja 2022.).

Već je krajem travnja izjavio: „Neću ulaziti u meritum odlukâ koje su različite zemlje donijele oko slanja oružja Ukrajini, koja se kao država ima pravo braniti od invazije koju je pretrpjela“, ali je dodao da „ograničiti se na oružje predstavlja slab odgovor“. Ako se hoće dati snažan odgovor, radije bi bilo potrebno poduzeti „inicijative za zaustavljanje borbi, za postizanje rješenja za pregovaračkim stolom, za razmišljanje o tome koji bi to bio mogući budući suživot na našem Starom kontinentu“ (kardinal Parolin u Lumsi na predstavljanju knjige „Contro la guerra“ [„Protiv rata“], Solferino – LEV, 22. travnja 2022.).

Dok su se sukobi i dalje nastavljali i vidjevši užasne slike razaranja i smrti koje svakodnevno stižu iz napaćene Ukrajine, papa Franjo se u svom nagovoru uz Kraljice neba 1. svibnja zapitao „tražimo li uistinu mir“ te „postoji li volja za izbjegavanjem kontinuirane vojne i verbalne eskalacije; čini li se sve što je moguće da oružje utihne“ te je preklinjao: „Molim vas, neka se ne podlegne logici nasilja, izopačenoj spirali oružja. Neka se slijedi put dijaloga i mira!“ (Regina caeli, 1. svibnja 2022.).

Ali Papina uporna odlučnost u potrazi za mirnim rješenjima do sada nije urodila plodom, a od onih koji su pozvani prvi odgovoriti nije stigao nikakav odgovor, čime su pokazali zatvorenost za svaki pokušaj razumnosti.

No, ne krije li se upravo u nerazumnosti agresora velika opasnost? Znamo dobro da raspolažemo oruđima smrti koja su u stanju uništiti čitav planet deset puta!

Papa Franjo je 21. lipnja upozorio na „katastrofalne humanitarne i ekološke posljedice koje bi proistekle iz moguće uporabe nuklearnog oružja, s razornim, neselektivnim i nezadrživim učincima, u vremenu i prostoru“ (Poruka poslana prigodom prvoga Sastanka država stranaka Ugovora o zabrani nuklearnog oružja).

Nakon što se, na Cvjetnicu, s gorčinom u glasu zapitao: „… kakva bi to bila pobjeda onoga koji bi izvio barjak na hrpi ruševina?“, na Uskrs je ponovno pozvao: „Oni u čijim je rukama odgovornost za narode, neka poslušaju vapaj ljudi za mirom. Neka poslušaju ono uznemirujuće pitanje koje su postavili znanstvenici prije gotovo sedamdeset godina: ‘Hoćemo li dokrajčiti ljudski rod ili će se svijet ipak znati odreći rata?’ (Russell-Einsteinov manifest, 9. srpnja 1955.)“ (Poruka Urbi et Orbi, 17. travnja 2022.).

Možda, ako progledamo srcem, uzmognemo također bolje razumjeti kako prosvijetliti razum i iznjedriti nove putove da slušamo vapaj ljudi za mirom.

Ponekad, naime, nije dovoljno misliti da je ono što činimo ispravno i legitimno. Srce, koje vodi računa o posljedicama, poziva nas da razmišljamo i o nesagledivim kolateralnim štetama koje stvaraju pojedini konflikt i koje se, kako to često biva, svaljuju na leđa onih koji s njim nemaju nikakve veze i koji već nose teret mnogih drugih nepravdi.

Ako progledamo srcem, možda se uspijemo nastaviti također nadati i primijetimo da, kako je rekao papa Franjo: „U boli rata… ne manjkaju i ohrabrujući znakovi, poput otvorenih vrata mnogih obitelji i zajednica koje prihvaćaju migrante i izbjeglice diljem Europe“ te je poželio da „ova brojna djela milosrđa postanu blagoslov za naša društva, ponekad degradirana silnom sebičnošću i individualizmom, te pomognu da budu otvorena svima“ te da „nas sukob u Europi podsjeti i na druge situacije napetosti, patnje i boli, koje pogađaju previše svjetskih područja i koje ne možemo i ne želimo zaboraviti“ (Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova, isto).

Valja nam progledati srcem kako bismo vidjeli sve one koji kucaju na naše granice, nailazeći više na nepovjerenje nego na solidarnost! Valja nam progledati srcem da se ne naviknemo na ikoju vrstu nasilja, jer sukobi nisu jedni prihvatljivi a drugi okrutni. Rane su uvijek bolne i pravo na sigurno utočište i zaštitu vrijedi za sve.

U vezi s tim, Sveti je Otac pred Europskim parlamentom, na poseban način, podsjetio na vrstu sukoba koji ne privlači pozornost svijeta, osim ako se dogodi nešto eklatantno, a koji se tiče vjerskih manjina, te je rekao: „ne možemo ne spomenuti brojne nepravde i progone koje u različitim dijelovima svijeta svakodnevno proživljavaju vjerske manjine, posebno kršćanske. Zajednice i pojedinci koji su izloženi okrutnom nasilju: protjerani iz vlastitih domova i zemalja; prodani u roblje; ubijeni, obezglavljeni, razapeti i živi spaljeni, i sve to uz sramotnu i odobravajuću šutnju mnogih“ (Govor pape Franje u Europskom parlamentu, Strasbourg, 25. studenoga 2014.

Zajamčio je tada „raspoloživost Svete Stolice i Katoličke crkve (…) za plodan, otvoren i transparentan dijalog s institucijama Europske unije (…) uvjeren da se Europa, koja se zna poslužiti blagom svojih religioznih korijena, u svem njihovu bogatstvu i skrivenim mogućnostima, može ujedno lakše othrvati mnogim ekstremizmima koji se šire u suvremenom svijetu (…) jer je“ – i ovdje je citirao svoga predšasnika, papu Benedikta XVI. „upravo čovjekov zaborav Boga, a ne njegovo slavljenje i veličanje, to što dovodi do nasilja“ (isto).

Dana 2. prosinca, nakon dva mjeseca borbe protiv virusa Covid, u Očev dom se vratio moj dragi prijatelj i moj nekadašnji odgojitelj u Bogosloviji u Cuneu, kojeg ste mnogi od vas možda poznavali, Njegova Preuzvišenost mons. Aldo Giordano, apostolski nuncij u Europskoj uniji. Bio je punih trinaest godina generalni tajnik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) u St. Gallenu, a zatim gotovo šest godina stalni promatrač Svete Stolice pri Vijeću Europe u Strasbourgu. Na kraju tog dugog europskog iskustva, prije nego će poći za apostolskog nuncija u Venezueli, sabrao je svoje analize i promišljanja u knjizi znakovitog naslova „Druga Europa je moguća! Kršćanski ideali i perspektive za Stari kontinent“ („Un’altra Europa è possibile! Ideali cristiani e prospettive per il vecchio Continente“). U njoj je očitovao svoju nadu, snažno ukorijenjenu u vjeri u pobjedu Uskrsloga nad zlom i smrću. Praznina vrijednostî, odsutnost smisla, kao i sve druge neobjašnjive drame, prema mons. Giordanu nalaze odgovor u Onome koji sam sebe do kraja oplijeni, u Onome koji je, ne odbijajući do dna ispiti gorku čašu neobjašnjive patnje i nepravde, rane čovječanstva učinio svojima i svaku ranu zaliječio uskrsnućem.

U članku iz 1998. napisao je: „Mislim da je najveći izazov za kršćane vratiti se učenju s jedine katedre koja otvara mogućnost pomirenja, a ta je katedra Krist raspet izvan zidina koji ulazi u ponore podjelâ povijesti i unutar rane živi ljubav koja je potpuno sebedarje, ljubav koja pobjeđuje bol, podjele i smrt. U Kristu također bol i smrt više nisu puko uništenje, već prijelaz. To je Krist, raspeti i uskrsli, Bog koji je ujedinio nebo i zemlju“ („Prospettive ecumeniche dopo Graz” [„Ekumenske perspektive nakon Graza“], Gen’s, časopis za crkveni život, svibanj-kolovoz 1998.).

Taj pogled na najbolnije stvarnosti, koji seže onkraj vanjština i nastavlja se dalje nadati, svojstven je onima koji znaju gledati srcem, onkraj boli.

Neka iz krvavih rana koje vidimo oko sebe u nama ponikne suosjećanje, kako bi Crkva u Europi, slijedeći svoj sinodski hod, bila „sol zemlje i svjetlo svijeta“ za sve i pokazivala uvijek nove putove solidarnosti i mira.