Mons. Sudar misu je predslavio u zajedništvu s umirovljenim križevačkim vladikom Nikolom Kekićem, postulatorom kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Jurjom Bateljom, domaćim župnim upraviteljem vlč. Ivanom Vučakom te brojnim svećenicima i okupljenim narodom.

Na početku homilije biskup Sudar istaknuo je da naviještena Božja riječ izaziva vjernika da dublje promisli o pitanju kušnje koju tumači kroz misna čitanja. Dodao je da su u povijesti kršćanstva bili milijuni onih koji su kroz njih prolazili snagom besmrtne nade, utjehom koja je od Boga i vidjevši, shvativši Isusovu poruku, koja kaže da kušnja i sama smrt mogu biti proslava, vidjeli svoje proslavljenje. „Jednog od takvih likova mi danas slavimo.“

„Ta je punina besmrtne nade u njegovom biskupskom geslu: ‚U tebe sam se Gospodine pouzdao i neću se smesti, neću se pokajati.‘ A onda, u najtežem trenutku kad su se lomili svjetovi, u sukobu dvije ideologije koje su ljude stavljale na kušnju u onom najtemeljnijem, a to jest najprije da ih odijele od Boga, a onda da ih podijele i odijele čovjeka od čovjeka. To su nacionalsocijalizam i komunizam. U takvom vremenu stavljen je na osuđeničku stolicu gdje se sve lomi, gdje je vrlo teško vjerovati da ima još nešto za što se isplati, za što valja život dati. On kaže: ‚Moja je savjest čista.‘ Kako je to veličanstveno. U takvom trenutku biti uvjeren: moja savjest i Bog u njoj, to je moja jakost, to je moja nada to me nosi. A onda proročki reče javno toj sili: ‚Vi ćete propasti kao što su propali i oni prije vas.‘ I onda još jače: ‚A meni će povijest dati za pravo‘“, istaknuo je biskup Sudar.

Propovjednik je naglasio da „nije blaženi Alojzije sam. Ovo široko polje što ga Domovinom zovemo zasijano je ovim Isusovim pšeničnim zrnjem što je donijelo obilan rod. Nije blaženi Alojzije jedan cedar i hrast koji je nikao, izrastao u pustinji. U isto vrijeme zajedno s njim nasilnom smrću je ubijeno 506 svećenika, 157 sestara redovnica, braće redovnika, bogoslova, sjemeništaraca i još neizbrojani i neizbrojivi vjernici laici. Oni su u blaženom Stepincu imali oslonac jer Bog kaže bit ćete utješeni Božjom utjehom kojom ćete i sami moći druge tješiti. I to polje naše pšenice, kako su rekli sveti oci za prve kršćane, to je to bijelo tijesto, masa kandida od koje se pravi kruh za stol gozbe vječnog Jeruzalema.“

„I dok smo danas još žrtve tog sukoba, tih valova što se još dižu i zapljuskuju ovu Domovinu, u njoj plaše ljude i crne i crvene ideologije, i danas padamo na koljena duha i molimo: Gospodine daj nam mudrosti, daj nam svoje milosti da nam tame prođu, a proljeća svanu, da Hrvat ne bi bježao iz ove svoje Domovine, da se ne bi plašio slobode, kako bi se vratio Bogu i čovjeku jer braćo i sestre, jedino je to okruženje i ozračje gdje se može živjeti punina života“, rekao je mons. Sudar. Dodao je da je „molitva naše najjače oružje. Pouzdanje u Boga, čista savjest i čestitost ljudska. To su putevi kojima se dolazi do svetosti, ali to je i ona snaga kojom se izdrži u svakoj kušnji. Bila ona mala ili velika u njoj samo čovjek snagom Božje milosti može izići kao pravednik, može izići kao dijete Božje.“

Na kraju slavlja župni upravitelj vlč. Vučak zahvalio je svima za dolasku, a osobito predslavitelju mons. Sudaru te je pozvao sve okupljene da se zadrže u molitvi pred relikvijama bl. Alojzija Stepinca i posjete njegov Spomen-dom.

Pjevanje je predvodio župni zbor „Josip Vraneković“.