Don Luigi bio je i pokretač povijesnoga biskupijskog skupa održanog 1974. godine o temi „Odgovornost kršćana pred očekivanjima ljubavi i pravednosti u gradu Rimu“, poznatoga kao „skup o problemima Rima“.

Okupljenima, koji su predstavljali 334 župe na području od 881 četvornog kilometra, Sveti je Otac istaknuo upravo lik don Di Liegra kao uzor autentičnoga i konkretnoga pastoralnog djelovanja:

„Dar koji on daje našem hodu ne nalazi se prije svega u djelima koja je učinio: don Luigi je, prije nego što je bilo što izgradio, želio vidjeti. Godine 1969. pokrenuo je istraživanje o religioznosti Rimljana jer je shvatio da nema utjelovljenja poruke bez osluškivanja stvarnosti. U svojem posljednjem izlaganju, nekoliko tjedana prije smrti, don Luigi rekao je svojim suradnicima: Razlučivanje je pitanje: Gospodine, gdje si?“

Rimski biskup započeo je govor polazeći od Evanđelja po Ivanu, odnosno od susreta Marije Magdalene s Uskrslim pred grobom. Taj susret simbolizira nemirnu potragu za nadom koja se osjeća u gradu.

U Rimu mnogo ljudi svakoga jutra započinje iznova, podijeljenih između izgubljenosti onih koji više ne uspijevaju pronaći Gospodina i bogatstva onih koji velikodušno djeluju u evangelizaciji i djelima milosrđa, nošeni dubokom radošću koju stvara zajednica, rekao je Papa te dodao:

„Odavde mora ponovno krenuti svako pastoralno djelovanje: ne pitajući se toliko ‘što’ učiniti, nego prije svega koga i kako susresti. U našim zajednicama možemo ostati anonimni, nevidljivi i neshvaćeni ili možemo biti viđeni, poznati i nazvani imenom. Onaj tko doista susretne Krista, poput Marije Magdalene, osjeća kako mu se srce ispunja te tada ne može ostati na mjestu, nego trči i ide naviještati.“

Rimski biskup svojoj biskupiji nije dao novi pastoralni program, nego metodu „pastoralnoga preispitivanja“, koja uključuje cijelu zajednicu, kao i one koji u nju ne dolaze i promatraju je izvana. Iznad svega, to je metoda koja ne traži da se čini više, nego omogućuje da se čini bolje.

„Provjera u svjetlu Duha Svetoga znači zaustaviti se, promisliti o onomu što se dogodilo, prepoznati što je urodilo plodom, razumjeti što nije uspjelo i zajedno tražiti razloge tomu. Jednom riječju, to znači stvarati istinu.“

Papa je istaknuo četiri koraka ili, bolje rečeno, četiri „fokusa“ za provedbu te provjere. Prvi je susresti Krista i pomoći drugima da ga susretnu jer Crkva ne postoji radi sebe. Drugi je stvaranje novih, slobodnih i pomirenih zajednica u kojima se ljudi osjećaju prihvaćeno, cijenjeno i suodgovorno te primaju dar vremena i slušanja. Treći je živjeti u gradu i služiti mu.

„Rim nije nevažna pozadina naših zajednica: on je mjesto našega poslanja. Zajednica koju je stvorio Uskrsli ne može biti zatvorena u sebe, nego dijeli očekivanja, slabosti i pitanja ljudi te uči u onomu što se događa u različitim gradskim sredinama prepoznavati pitanja na koja evanđelje može odgovoriti ako ga se ponovno prihvati.“

Četvrti je fokus formacija Božjega naroda u zreloj vjeri, sposobnoj pretočiti se u konkretne životne odluke i služenje. To dovodi do vrlo jednostavnoga, ali ključnog pitanja: „Zašto?“, objasnio je papa Lav XIV. Odnosno, koja je veza između evanđeoske nakane, stvarnih potreba zajednice i poslanja Crkve? Odgovor se nalazi u autentičnom razlučivanju.

„Biskup ne traži od vas da planirate nove aktivnosti: predlaže vam zajedničku metodu slušanja, razlučivanja, vrednovanja i obraćenja. Sadržaji i prioriteti ostaju povjereni odgovornosti vaših zajednica, i to na pet područja: katehezi i kršćanskoj inicijaciji, mladima, obitelji, milosrđu i zvanjima, jer cilj je dijeliti pastoralni stil, a ne ujednačavati iskustva. U tomu su prefekture pozvane sve više postajati mjestima susreta, dijaloga i zajedničkoga pastoralnog planiranja.“

Papa je potom govorio o svećenicima koji su potrebni Rimu: ljudima koji slušaju i razlučuju prije nego što odgovore i donesu odluku, ljudima koji ostaju pred Gospodinom kako bi druge vodili do istinski proživljenoga susreta s njim te svećenicima koji svakodnevno promišljaju o svojem pozivu.

„Svećenik ne koncentrira svu odgovornost u sebi. On prepoznaje karizme, oblikuje savjesti i omogućuje suodgovornost laika: ne zbog nedostatka snage, nego zbog vjernosti naravi Crkve. Zajednica u kojoj sve ovisi o župniku krhka je zajednica, a predvoditi ne znači raditi sve. To znači stvarati zajedništvo, vrednovati sposobnosti drugih, povezivati osobe i stvarnosti te čuvati jedinstvo.“

Svećenici i župe trebaju biti uključeni u zajednicu, sposobni razumjeti vlastito susjedstvo, dijeliti njegove rane i nade te biti odgovorni za život svih, čak i onih koji nikada ne prelaze crkveni prag, kako se ne bi povukli u samoodržanje.

„Nitko nije pozvan prolaziti kroz sve to sam. Prezbiterij nije zbroj svećenika koji se susreću zbog organizacijskih potreba: to je bratstvo i prvo mjesto na kojemu valja provjeriti stvara li ono što činimo doista zajedništvo. Želim da prefekture prije svega ne budu samo instrumenti koordinacije, nego istinska mjesta svećeničkoga bratstva, gdje se bez srama može govoriti i o vlastitim teškoćama.“

Papa je potom posebne misli uputio bogoslovima, potaknuvši ih da se obrazuju ne samo iz knjiga nego i susrećući lica siromašnih, bolesnih i župljana. Obratio se i njihovim odgojiteljima jer se mladi ne povjeravaju nekoj ulozi, nego slijede muškarce i žene koji se doimaju zadovoljnima onime što jesu.

Na kraju je rimski biskup zahvalio cijeloj biskupiji, i to ne kao formalnost, pojasnio je, nego kao izraz zahvalnosti svima: onima koji Rim tiho podupiru svojim zagovorom i onima koji ga svakodnevno susreću u školama, bolnicama, prihvatnim ustanovama i na periferijama.

Dobro ne stvara buku: Bog to zna, a Papa to prepoznaje. Stoga je papa Lav XIV. uputio završni poticaj da tražimo Isusa bez straha jer Gospodin dopušta da ga susretnu oni koji još imaju hrabrosti tražiti ga, izvijestio je Vatican News.