Gospodine glavni ravnatelju,
gospodine predsjedniče Opće konferencije,
gospodine predsjedniče Izvršnoga odbora,
uzorite Ekscelencije, dame i gospodo,

Drago mi je što se danas nalazim u ovoj skupštini narodâ, gdje se jezici i kulture susreću kako bi surađivali na projektu koji obuhvaća cijelu ljudsku obitelj: „pridonositi očuvanju mira i sigurnosti jačanjem, putem obrazovanja, znanosti i kulture, suradnje među narodima, radi osiguravanja općeg poštivanja pravde, zakona, ljudskih prava i temeljnih sloboda“ (Ustav Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, čl. 1., st. 1.). Zajedno graditi pravedan svijet doista je sam temelj međunarodne suradnje. Naša iskustva, sposobnosti i kompetencije usmjereni su na izgradnju prostora otvorenoga svima i plodonosnoga za svakoga, kako bi svaki narod mogao rasti u miru.

Kao svjedok mira upućujem srdačan pozdrav vama, predstavnicima država članica i promatračima, međunarodnih organizacija, akademske zajednice i civilnoga društva. Zahvaljujem gospodinu Khaledu El-Enanyju, glavnom ravnatelju ove Organizacije, na njegovu srdačnom pozivu [i riječima koje nam je uputio]. Kao pastir donosim vam riječ Crkve, koja uvijek iznova postaje „poruka“ i „razgovor“ upućen svim narodima, ženama i muškarcima dobre volje (usp. sv. Pavao VI., enc. Ecclesiam suam, 67).

Projekt zajedničke izgradnje pravednoga svijeta podudara se s poslanjem koje smo tijekom povijesti naučili dijeliti. U tom smislu UNESCO predstavlja i postignuće i sredstvo da danas, s još većom zauzetošću, nastavimo tu zadaću u različitim područjima našega djelovanja. Godine 2027. navršit će se 75 godina prisutnosti Svete Stolice pri UNESCO-u, prisutnosti koja proizlazi iz uvjerenja da budućnost ponajprije ovisi o poštivanju i promicanju neotuđivoga dostojanstva svakoga ljudskog bića stvorenoga na sliku Božju. Zbog toga ovu Organizaciju smatramo povlaštenim sugovornikom u službi općega dobra, koje je „društveni oblik dostojanstva“ što ga svi izvorno i jednako dijelimo (usp. enc. Magnifica humanitas, 59). Od 1952. Stalna promatračka misija Svete Stolice u toj perspektivi prati i vrednuje inicijative UNESCO-a te daje svoj doprinos dijalogu među narodima, kako bi poduprla istinski ljudski razvoj, koji je takav samo kada je usmjeren „promicanju svakoga čovjeka i cijeloga čovjeka“ (sv. Pavao VI., enc. Populorum progressio, 14).

Govoreći pred ovom skupštinom, moj časni prethodnik sveti Ivan Pavao II. podsjetio je da „genus humanum arte et ratione vivit“. Budući da, dakle, „čovjek živi istinski ljudskim životom zahvaljujući kulturi“ (Govor u UNESCO-u, 2. lipnja 1980., 6; usp. sv. Toma Akvinski, In Aristotelis Posteriora Analytica, 1), riječ „kultura“ označava način bivanja po kojem čovjek daje smisao svemu što čini. Četrdeset i šest godina poslije, dok među vama obnavljam zauzetost Svete Stolice za suradnju, pozivam vas da UNESCO ne shvaćate samo kao uglednu međunarodnu organizaciju, nego kao mjesto na kojem čovječanstvo promišlja o sebi, o svojoj povijesti i o svojoj budućnosti. Promicati obrazovanje, znanost i kulturu doista je nemoguće bez promicanja života muškarca i žene, koji su njihovi protagonisti.

Na području obrazovanja Katolička Crkva ima vrlo drevno iskustvo: njezine zajednice stoljećima otvaraju škole i sveučilišta, poučavaju čitanju i pisanju te su prisutne i u najsiromašnijim i najudaljenijim krajevima. Globalnim sporazumom o obrazovanju moj je prethodnik Franjo želio to iskustvo uključiti u širi odgojno-obrazovni savez, otvoren doprinosu svih. No ono što vam prije svega želim prenijeti nisu djela, nego uvjerenje iz kojega ona proizlaze. Nijedno obrazovanje nije cjelovito ako se ne suočava s pitanjem smisla. U istom je govoru sveti Ivan Pavao II. podsjetio da odgajati znači pomoći čovjeku više „biti“, a ne samo više „imati“, prepoznajući u njemu i onu transcendentnost osobe koja pripada punini njegove ljudskosti (usp. isto, 10-11).

U našoj skupštini stoga zaslužuje biti razmotreno jedno temeljno pitanje koje nam se hitno nameće: što znači biti čovjek? Svaka je kultura suočena s tim pitanjem, koje dotiče središte sinteze svakoga znanja, umjetnosti i religije. Uostalom, ni u 21. stoljeću ne možemo uzeti zdravo za gotovo da znamo tko je čovjek i što znači živjeti na ljudski način. Svaki je naraštaj, naime, pozvan suočiti se s tim kulturnim izazovom, osobito pred tragedijama koje se, nažalost, događaju i danas.

Prije svega, čovjek je onaj koji je začet i rođen: biti čovjek znači, dakle, ponajprije biti dijete. Nitko od nas nije izabrao da to bude. Nitko nije odlučio od koga, kada ili gdje će se roditi. Ta očitost rasvjetljuje ne samo biološku, nego i etičku činjenicu: kao djeca, svi smo braća i sestre. Naša ljudskost od samoga je početka dar i kušnja, obećanje i odgovornost. Za sva ljudska bića rađanje uključuje izvornu povezanost, zajedništvo života koje svoj izvor i prvi odgojni kontekst ima u obitelji.

Drugo, svi se rađamo goli i potrebiti. Siromašni smo od rođenja: potrebni kruha i riječi, skrbi i ljubavi, odnosno svega onoga što hrani tijelo i duh. To dobro znamo, a ipak, odrastajući, riskiramo to zaboraviti. Najteže posljedice toga zaborava trpe upravo potrebiti svaki put kada se njihova ljudskost iznevjeri ili odbaci, iskorištava ili obmanjuje. Zaborav vlastitoga rođenja zamračuje pojam ljudskoga života jer ga odvaja od povijesti koja nam je svima zajednička. Tada se život više ne shvaća kao dar, nego kao roba. Više se ne promatra kao poziv na skrb i odgovornost, nego kao proizvod koji valja iskoristiti. Upravo nas ta dramatična alternativa podsjeća da biti čovjek znači po naravi biti slobodan. Budući da je svatko od nas dijete, naša sloboda započinje odgovorom na slobodu onoga koji nam prvi upućuje riječ, gestama ljubavi ili odbacivanja, brižnoga prihvaćanja ili napuštanja i okrutnosti.

Treće, dakle, sjećati se naše zajedničke ljudskosti znači priznati da je ona veličanstvena, odnosno puna mogućnosti, premda obilježena mnogim zlima i nepravdama. Onaj tko se posvećuje obrazovanju, znanosti i kulturi tim je više pozvan brinuti se za svaku osobu kako bi mogla zasjati ljepota naše slobode. Ta ljepota ima ime: pravednost. Da, sloboda je lijepa kada je usmjerena prema dobru i istini. Izobličena je kada sklizne u samovolju, nasilje i žeđ za moći. Biti čovjek stoga uključuje odgovornost pred pozivom povijesti: čovjek je onaj koji raste, uči, radi umom i rukama. Svojim zalaganjem može obrađivati ili nagrđivati zemlju, stvarati umjetnost ili razarati. U ovom osobitom trenutku moramo priznati da je najstrašnije među „ljudskim djelima“ rat, jer se u njemu i sama znanost stavlja u službu neljudske volje za razaranjem i ubijanjem.

U tom smislu Preambula Ustava UNESCO-a započinje riječima koje zadržavaju iznenađujuću aktualnost – kao što smo vidjeli na „Zidu mira“: „Budući da ratovi nastaju u ljudskim umovima, u ljudskim umovima treba podizati obrane mira“ (Ustav UNESCO-a, Preambula, 1945.). Te su riječi napisane neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, najrazornije tragedije prošloga stoljeća. Čovječanstvo je shvatilo da se znanstveni napredak, kada je odvojen od mudrosti, može pretvoriti u razorno oružje; da kultura, kada se podredi ideologiji, može postati laž i propaganda; da obrazovanje, kada se odrekne istine, propada na razinu sredstva za manipuliranje savješću. Države utemeljiteljice UNESCO-a razumjele su da su ugovori potrebni, ali sami po sebi nisu dostatni. Potrebni su im kultura mira i zajednička zauzetost za mir koje će ih podupirati. Mir se ne može graditi samo ugovorima niti kompromisima među suprotstavljenim silama. Mir je istinski kada proizlazi iz kreposti pravednosti više nego iz pukoga ugovora, iz ispravne volje više nego iz nestabilne ravnoteže interesa. Naime, samo ispravna volja može u drugome prepoznati brata ili sestru, osobu poput nas samih.

Osamdeset godina poslije riječi vaše Ustavne povelje nisu izgubile ništa od svoje snage. Pa ipak, vidimo i koliko je duboko to zajedničko načelo ugroženo oblicima barbarstva koji raspiruju suparništva i sukobe. Među izazovima koji se danas postavljaju znanstvenom i obrazovnom svijetu posebno ističem one koji se otvaraju na širokom području tehnologije. Naša nastojanja na tom području moraju osigurati da nove tehnologije ostanu u službi ljudske osobe, umjesto da postanu dodatno sredstvo dominacije i nepravde.

Tijekom stoljeća mnoge djelatnosti koje su nekoć obavljali ljudi povjerene su strojevima, čije su se sposobnosti i primjene neprestano širile. U novije je vrijeme nekim umjetnim sustavima čak dano ime naše ljudske sposobnosti mišljenja: inteligencija. Istodobno, međutim, našim idejama i odnosima prijeti osiromašenje u procesu dehumanizacije. Paradoks postaje sve očitiji: dok se „inteligencija“ pripisuje računalnim sustavima, teško nam je prepoznati neotuđivo dostojanstvo ljudskih osoba, čiji se životi vrednuju prema kriteriju učinkovitosti te ih se, kada se smatra da više nisu produktivni, odbacuje i isključuje.

Ta bolna stvarnost poziva nas razmišljati i o krhkosti naše ljudske naravi i o neizmjernom dostojanstvu svake ljudske osobe, dostojanstvu koje ostaje netaknuto i u najranjivijim okolnostima, sve do same smrti. Da, čovjek je zasigurno onaj koji se rađa, ali je i onaj koji umire. Naše dostojanstvo ne uništavaju bolest ni bol niti ono ovisi o sposobnostima i učincima koje neka osoba može ostvariti. Naprotiv, ono zahtijeva brižnu ljubav u svakoj fazi života.

Za kršćansku vjeru otajstvo ljudske osobe nalazi puno svjetlo u Kristu, koji „upravo objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva“ (Drugi vatikanski koncil, pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22). U njegovu nam se svjetlu svaka osoba pokazuje kao stvorenje koje Bog hoće i ljubi. To nam svjetlo pomaže i dublje shvatiti značenje našega zajedničkog ljudskog iskustva.

Dame i gospodo, u ime naše zajedničke povijesti, kao muškarci i žene znanosti, neprestano ste pozvani surađivati kako bi iz različitosti perspektiva sazrijevalo približavanje pogleda, a iz približavanja pogleda sklad djelovanja. Taj se sklad izražava u djelovanju UNESCO-a kada on daje simfonijski glas najuzvišenijim nakanama dobra i skrbi za čovječanstvo. Gdje postoji sklad, postoji suglasje različitih glasova, a time i sloga među narodima koje predstavljate.

U tom bih smislu želio posegnuti za dvjema slikama iz Biblije, velikoga kulturnog kôda čovječanstva: Babilonskom kulom i trgom Pedesetnice. Predlažem ih kao načine prikazivanja jedinstva ljudske obitelji, koja je i danas neprestano pozvana razlučivati smjer i smisao povijesti kroz koju prolazi. Ti biblijski izvještaji, naime, opisuju dva društvena oblika koja nas potiču promišljati okolnosti naše sadašnjosti.

Babilonska kula predstavlja jedinstvo nametnuto vlašću (usp. Post 11, 4). Istodobno ta građevina otkriva da moć, što više tlači, to više slabi, pokazujući svoje neljudsko lice. To vidimo u patnjama i nepravdama koje uzrokuje despotizam, kao i u iskorištavanju koje ranjava društvo i okoliš. Kao što nas povijest uči, mnoga su carstva slavila svoju bahatu moć prije nego što su se istrošila i srušila poput kule. Posljedica te oholosti, najprije uzdignute, a zatim uništene, jest raspršenost. Umišljaj da se čovjek može učiniti sličnim Bogu i podložiti narode jednom jarmu završava pomutnjom jezika i općim nerazumijevanjem. Umjesto da dotakne nebo, kako je namjeravala, Babilonska se kula ruši s dvostrukim negativnim učinkom. Kao što je jedinstvo koje je nametala bilo prisilno, tako je i različitost koja slijedi nakon njezina pada konfliktna. Danas se napast Babilona ponovno pojavljuje u globalizaciji koja se provodi bez bratstva, u pohlepnom financijskom kolonijalizmu, u ideološkim nametanjima, u svim onim „kontaktima bez veza“ koji ljudski život svode na trgovinu (usp. Međunarodna teološka komisija, Quo vadis, humanitas?, 42). I sama znanost, kada se svede na tehniku moći, više ne služi uzdizanju ljudske osobe, nego riskira obezvrijediti plodove ljudskoga zalaganja.

Danas, osobito, raspolažemo sredstvima koja mogu trenutačno povezati ljude i kontinente, a ipak svjedočimo novim oblicima izolacije, materijalne i duhovne bijede te napuštenosti. Komunikacija je postala mnogo brža, ali ne nužno i istinitija. Informacija ima u izobilju, ali ona nije isto što i mudrost. Bez zajedničkih etičkih mjerila najrazličitiji komunikacijski kanali riskiraju umnožavati lažne informacije ili upotrebljavati riječi lišene značenja, ometajući dijalog umjesto da ga promiču.

Umjetna inteligencija dodatno naglašava taj problem: premda su ti sustavi sposobni povezivati podatke, ne mogu odgovoriti na pitanja o smislu ljudskoga postojanja, koji je ukorijenjen u življenom iskustvu. A ipak, ljudska bića ne mogu živjeti bez smisla. Smisao je kisik uma. Zato komunikacijski izazovi, koji su uvijek i odgojno-obrazovni izazovi, nameću pitanje istine kao pitanje društvene pravednosti i povijesne pravičnosti. Upravo je zato obrazovanje na tom području od presudne važnosti te sa zadovoljstvom pozdravljam inicijativu UNESCO-a kroz program „Medijska i informacijska pismenost“ (MIL), koji promiče odgovorno korištenje medija i digitalnih alata.

Bez istine, naime, jezik naposljetku potpada pod logiku nasilja i samovoljnu volju moćnih. Druge se tada isključuje u ime profita, a nevine se ubija u ime slobode. Umjesto da poštuju zakon, oni koji imaju moć prizivaju ga kada služi njihovim interesima, a zanemaruju kada ih ograničava, postupajući čak i s pravdom kao s robom koja se može kupovati i prodavati. Ako priznamo da kvarenje zakona počinje kvarenjem srca, možemo razumjeti da svaka znanost riskira izgubiti smisao ako se provodi bez etike te tako prestaje služiti ljudskom dostojanstvu i odražavati ga.

U tom smislu potičem međunarodnu zajednicu u cjelini da posebnu pozornost posveti zaštiti djece i mladih. U digitalnom dobu njihova ranjivost nikada ne smije postati prigodom za iskorištavanje. Neka te tehnologije podupiru njihov rast, obrazovanje i odnose, čuvajući njihovu slobodu mišljenja i razlučivanja te ostajući uvijek u službi dostojanstva ljudske osobe.

Iskvarenost kulture o kojoj govorimo nalazi svoje otkupljenje na trgu Pedesetnice. Ondje svi narodi prihvaćaju poruku mira kao radosnu vijest. Taj navještaj proglašava Isusovo uskrsnuće, odnosno pobjedu života nad smrću, spasenje koje svijetu daje nadu. Na dan Pedesetnice trg postaje mjesto na kojem se slavi mir koji liječi svaku povredu ljudske osobe. Svatko čuje tu poruku „na svojem jeziku“, a zajedništvo nimalo ne dokida različitost (usp. Dj 2, 8). Naprotiv, omogućuje različitosti da procvjeta u skladu glasova i lica. U navještaju mira raznolikost kultura postaje nositeljicom univerzalne istine. Biblijsko nas učenje tako upućuje na put prema onome što svi tražimo: „onom jedinstvu koje ne poništava različitosti, nego vrednuje osobnu povijest svakoga pojedinca te društvenu i religijsku kulturu svakoga naroda“ (Homilija na misi na početku petrovske službe, 18. svibnja 2025.). Takvo zajedništvo među svim narodima ne omogućuje bahatost Babilona, nego mir Pedesetnice. Svaka kultura stoga ostvaruje svoju najvišu mudrost kada traži mir i dobro svih, svjedočeći istinski smisao naše ljudskosti.

Onaj tko djeluje na području obrazovanja zna da nas samo istina oslobađa. Tko poučava i istražuje zna da nas zabluda čini robovima neznanja i praznovjerja. Svaki put kada naiđemo na prepreke svojemu poslanju, sjetimo se da postoji samo jedna zemlja za sve i samo jedna, zajednička ljudska narav. Čovjeka nije moguće razumjeti razdvajajući ono što pripada jednoj cjelini: tijelo i dušu, osobni život i odnose, naš odnos s drugima i s okolišem. Sve pripada jedinstvu našega postojanja. Stoga obrađivati zemlju znači njegovati i čovječanstvo koje je nastanjuje. Obrazovanje i znanost pozvani su na tu zadaću. Uostalom, kao što nas poučava etimologija riječi, svaka je kultura kultiviranje. Stoga ponavljam poziv svojih prethodnika da se zajedno brinemo za ljudsku osobu i stvoreni svijet: papa Benedikt XVI. govorio je o potrebi ekologije ljudske osobe, dok je papa Franjo razvio perspektivu cjelovite ekologije (usp. Benedikt XVI., Govor u Saveznom parlamentu, 22. rujna 2011.; Franjo, enc. Laudato si’, 137-162)

Mjerilo koje nam omogućuje procijeniti tu našu zauzetost jest briga koju iskazujemo prema najmanjima i siromašnima: djeci u majčinoj utrobi i na različitim ratnim poprištima, osobama s tjelesnim i intelektualnim teškoćama, starijima, migrantima i izbjeglicama te svima onima koje oholost isključuje kao neproduktivne. Oni su ispit vjerodostojnosti naših tvrdnji o poštivanju ljudskoga dostojanstva, čija se zaštita i promicanje protežu i na stvoreni svijet. Suprotno tomu stoji volja za iskorištavanjem i grabeži, koja nastoji iz svakoga živog bića izvući što je više moguće, trošeći bez čuvanja i uništavajući bez njegovanja. Današnja ekološka kriza stoga je antropološka kriza. Osim toga, Crkva je uvjerena da svaka kultura u sebi nosi mudrost koja sazrijeva u ekosustavu narodâ. Da, stanište ljudske osobe zapravo je društvo: ne tek fizičko okruženje, poput pustinje ili oceana za životinje, nego moralno i relacijsko okruženje. U društvenom miru narodi napreduju u pravednosti.

Slijedom toga, UNESCO upravo ovdje nalazi sintezu svojih uzvišenih odgojno-obrazovnih i znanstvenih zadaća: u strpljivom radu na izgradnji mira. Pred mnogim i složenim hitnostima našega vremena svijet gleda na međunarodne institucije s pomiješanim osjećajima. S jedne strane, one su pozvane odgovoriti na izazove s kojima se nijedna država ne može sama suočiti. S druge strane, te iste institucije prolaze kroz krizu učinkovitosti, osobito kada se dijalog smatra kočnicom djelovanja, a ne sredstvom mira, oblikom licemjerja, a ne prigodom za zajedničko traženje dobra. Pred takvim skretanjima valja promicati krepost koja se danas čini podjednako rijetkom koliko i željenom: povjerenje. Povjerenje da različitosti ne moraju nužno predstavljati prijetnju; povjerenje da iskren razgovor može donijeti veće dobro od onoga koje bi svatko mogao izgraditi sam. Sveta Stolica želi ulijevati to povjerenje u UNESCO, kao i u druge međunarodne organizacije, svjesna da svaki narod posjeduje bogatstvo koje može podijeliti u potrazi za onim istinskim napretkom koji jedino mir može jamčiti. Nije riječ o propovijedanju naivnoga optimizma koji zanemaruje teškoće, nego o ustrajanju u nadi da je dobro uvijek moguće. Svako dijete koje se rodi sa sobom donosi nadu. Svaki muškarac i žena koji svoj život posvete traženju istine čine čin nade. Neka stoga UNESCO svjedoči tu nadu promičući razumijevanje među narodima kroz dijalog njihovih kultura. Vjerujemo, naime, da je obrazovanje sredstvo za prevladavanje uzajamnih strahova i da znanost može služiti životu svakoga ljudskog bića, sijući u sadašnjosti dobru žetvu budućnosti. To povjerenje hrani našu nadu u ljubavi, odnosno u služenju dobru bližnjega: budemo li se svi dosljedno posvetili našoj veličanstvenoj ljudskosti, mir će napokon moći procvasti.

U suradnji na tom djelu religijske tradicije imaju kulturno nužnu i nezamjenjivu ulogu, a religije izražavaju naša pitanja o izvoru života i njegovu svršetku, oblikujući prvi i posljednji smisao postojanja koji se odražava u svakodnevnim izborima. Kada muškarci i žene dobre volje svoja djelovanja usmjeravaju prema Bogu, pluralizam kultura ne rasipa se u nered Babilona. Čovječanstvo se, naprotiv, ponovno pronalazi u zajedničkoj potrazi za smislom, usmjerenoj prema odredištu koje nije smrt. Mi ne idemo prema ništavilu. Upravo zato ljudska duša, u svojem odnosu s Bogom, još snažnije osjeća poziv njegovati mir kroz savez među narodima koji se međusobno prepoznaju kao djeca istoga Oca te kao braća i sestre.

Stoga se nadam da će naš susret osnažiti zauzetost svakoga od nas da neumorno radi kako bi svijest o pripadnosti jednome čovječanstvu postala življa, djelotvornija i ispravnija. U tom smislu želim iskreno zahvaliti svemu osoblju UNESCO-a koje stručno i predano izvršava ovo tako uzvišeno poslanje: izgrađivati mir njegujući svaku znanost i umjetnost čovječanstva.

Te riječi povjeravam svima vama, narodima koje predstavljate i, na osobit način, mladima. Upravo novi naraštaji, naime, s najvećom pozornošću promatraju naše djelovanje. Dok podupiremo njihove težnje za pravednošću, sa zahvalnošću i poštovanjem zazivam obilje blagoslova Boga, svemogućega i milosrdnoga Stvoritelja, na sve vas i vaše narode. Hvala.

Papa: Rat nije neizbježan; neka Francuska promiče dijalog i diplomaciju