Jak 5,16. 19-20

Draga braćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, drage sestre redovnice, dragi Kristovi vjernici laici!

Upravo smo čuli riječi iz poslanice sv. Jakova apostola, prema kršćanskoj predaji prvog biskupa jeruzalemskog. Ta je poslanica bila upućena prvenstveno kršćanima, koji su tada živjeli raseljeni iz svoje domovine među drugim ljudima i narodima, na zajedničkom putovanju u pravu, tj. vječnu domovinu. Ona sadrži dragocjene, za kršćane svih vremena i podneblja, uvijek aktualne i važeće pouke, naputke, opomene i pravila za svakodnevni, praktični kršćanski život, kako unutar kršćanskih obitelji, tako i unutar kršćanskih zajednica.

Pravednost, poniznost, milosrđe, mirotvorstvo, gostoprimstvo, skrb za siromahe, grješnike, patnike, bolesnike, zalutale, izgubljene, te potpuno predanje Božjoj providnosti, ustrajnost u molitvi, postojanost i izdržljivost u kušnjama i nevoljama života i protivljenjima svijeta, sve su to oznake, karakteristike ispravno shvaćene  i vjerodostojno življene kršćanske vjere, kako to vidi i smatra jedino ispravnim Isusov apostol Jakov, kojega apostol Pavao naziva – uz apostole Petra i Ivana – „stupom“ prve Crkve (usp. Gal 2,9).

Za apostola Jakova kršćanska vjera, koja ne prožima presudno svakodnevni čovjekov život i djelovanje, ne zaslužuje to ime, a jednako tako ni dotični čovjek-vjernik ne zaslužuje da ga se smatra kršćaninom. On piše: „Čovjek duše dvoumne, nepostojan na svim putovima svojim – neka ne misli da će primiti što od Gospodina“ (1,7-8). „Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela“ (2,26).

Samo djelotvorni vjernik kršćanin, samo djelotvorno kršćanstvo, moći će opstati pred Gospodinom, kada On dođe, i moći će ući u posjed vječnog života!

To podrazumijeva da je obveza svakog istinskog kršćanina brinuti se i zauzimati  se ne samo za materijalno, odn. tjelesno dobro svojih bližnjih, svojih ukućana, članova svoje obitelji, rodbine, rođaka, susjeda, nego još više za njihovo duhovno dobro, njihove duhovne potrebe.

Crkva je naputke i pravila za ispravni i vjerodostojni kršćanski život, kako joj je ostavio u svojoj pastirskoj poslanici sv. apostol Jakov, tijekom svoje višestoljetne prakse oblikovala kroz jasne upute i odredbe svojim članovima – glede njihove obveze činjenja djelâ milosrđa. Među tim djelima milosrđa su i ona vrlo važna duhovna, kao što su: dvoumna savjetovati, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, za žive i mrtve Boga moliti.

Mnogo može postići molitva nas kršćana, ako se ona obavlja s čvrstom vjerom, s velikim pouzdanjem i čestitim srcem. Jer tu našu molitvu , kao članova svoga Mističnog Tijela svoje Crkve, preuzima sâm Isus Krist, naša božanska Glava i prenosi je pred prijestolje svoga i našeg nebeskog, milosrdnog Oca!

Koliko se blagoslova izlilo i izlijeva na svijet, upravo zahvaljujući usrdnim molitvama Kristovih učenika jednih za druge i za cijeli ljudski rod! Koliko se zla takvim molitvama zaustavilo i svakodnevno zaustavlja i sprječava; koliko se nevolja i patnji ublažava i pretvara u dobro i u blagoslov; koliko se dobra pretvara u savršenstvo!

S pravom se može reći da sudbina i pojedinaca i zajednice, od obiteljske, narodne, crkvene i cijele ljudske zajednice, mnogo ovisi o poniznoj, zaufanoj, zastupničkoj molitvi istinskih Kristovih učenika, vjerodostojnih današnjih kršćana!“

Govoreći na blagdan sv. Obitelji (27.12.2020.) o vrijednosti i uspješnosti kršćanske obiteljske zajedničke molitve, papa Franjo je, između ostalog, rekao i ovo: „Iskreno se zajedništvo može iskusiti u obitelji kada je ona dom molitve, kada u njoj postoje jaki i čvrsti osjećaji ljubavi, kada oprost prevladava nad neslogom, kada se grubost svakodnevnog života ublaži međusobnom nježnošću i mirnim prianjanjem uz Božju volju“.

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju, samo onaj koji izvršava Božju volju pripada Kristu! Samo je takvome obećano spasenje. Poziv i poticaj apostola Jakova je, da se ozbiljno svaki od nas pozabavi sa svojom osobnom vjerom, živimo li doista vjerodostojno i u svojoj svakodnevnoj praksi ono što vjerujemo, što nam je podarila Božja milost kada smo postali i odrasli kao kršćani, kao Kristovi sljedbenici, učenici i suradnici, bez obzira u kojem od staleža se u Njegovoj Crkvi nalazili?!

Dok sam i sâm razmišljao o važnom sadržaju i dragocjenim porukama poslanice sv. Jakova apostola – u kontekstu ovog našeg večerašnjeg liturgijskog slavlja, upriličenog u povijesnoj prigodi ove drevne i časne Mjesne Crkve – završavanja višegodišnje veoma plodne nadpastirske službe dosadašnjeg nadbiskupa i metropolita Vinka kard. Puljića, i ulaska u kanonski posjed svoje nadbiskupije novoga nadbiskupa metropolita mons. Tome Vukšića, prepoznavao sam brojne podudarnosti s izuzetnim, izazovnim, sadržajnim i bremenitim dugogodišnjim svećeničkim i biskupskim životom i poslanjem, osobito u ovoj Mjesnoj Crkvi, dosadašnjeg velezaslužnog nadpastira, nadbiskupa Vinka kard. Puljića, dragog mi višegodišnjeg  prijatelja i subrata.

Došli ste, dragi naš kardinal, po Božjem Promislu (ne samo po mome dekretu) kao svećenik svoje, odn . naše rodne Banjolučke biskupije, u ispomoć ovdašnjoj središnjoj našoj crkvenoj ustanovi – Bogoslovnom sjemeništu. Nedugo nakon toga, tadašnji nasljednik apostola Petra uvrstio Vas je među nasljednike apostolâ na stolici vrhbosanskih nadbiskupa. Bilo je to prije 32 godine. Cijelo dosadašnje vrijeme Vi ste se, „bilo zgodno ili nezgodno“ (usp. 2 Tim 4,2) istinski, svim silama svoga uma i srca, trudili služiti članovima ove Mjesne Crkve, kako onima koji su mogli ostati u svojim domovima i župama, tako i onima, daleko brojnijima, rasijanima po svim kontinentima.

Jednako tako ste stajali na raspolaganju i cijeloj našoj Metropoliti, ali i cijeloj Kristovoj Crkvi.

Tako ste ujedno uzvraćali „dug“ naše Banjolučke biskupije ovoj nadbiskupiji, iz koje su tijekom prvih sedam desetljeća njezina postojanja čak petorica revnih i kreposnih pastira predvodili i izgrađivali našu Mjesnu Crkvu.

Jaka vjera, koju  ste baštinili iz svoje rodiljske kuće u rodnoj Banjoj Luci, bila Vam je dragocjeno svjetlo u brojnim tamnim časovima Vašeg teškog i odgovornog životnog poslanja. Ona Vam je u svim slijepim ulicama Vašeg života pokazivala put nade. Ona Vam je, unatoč Vašim vlastitim slabostima i nerijetkim razočaranjima i neshvaćanjima od strane Vaše životne okoline, davala onu radost i mir, koji Vam omogućuju sada, na kraju Vašeg predvođenja Božjeg naroda u Vašoj nadbiskupiji, da svima  jasno posvjedočite: Ja znam zašto se Isusovo Evanđelje zove Radosna vijest! – Slično  kao i apostol Pavao i Vi sada  možete spokojna i zahvalna srca poručiti svima članovima svoje nadbiskupije, za koju ste izgarali i dogorili: „Dobar sam boj bojevao, trku završio i vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7). „Meni pak nije ni malo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud… Moj je sudac Gospodin“ (1 Kor 4,3.4b)!

Hvala Vam od srca uime cijele naše metropolije!

A Vama, dragi moj mlađi subrate i višegodišnji prijatelju, novi nadbiskupe vrhbosanski i naš metropolite, mons. Tomo, u ovoj jedinstvenoj prigodi, kada poslušan Božjoj volji, preuzimate obavljanje – crkvenim zakonom određene – trostruke  biskupske službe: naučavanja, posvećivanja i upravljanja u povjerenoj Vam Crkvi vrhbosanskoj, od srca želim nešto slično onome, što je već spomenuti sv. apostol Pavao zaželio u Prvoj poslanici svome učeniku, biskupu Timoteju, „pravom sinu u vjeri“, kako ga oslovi na početku poslanice: „Bij boj plemeniti, imajući (postojanu, nepokolebljivu) vjeru i dobru savjest“ (1 Tim 1,18b-19a)! I neka „milost , milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega“ (1,2) bude s Vama sve dane Vaše uzvišene službe u Crkvi i cijelog Vašeg budućeg života! Amen.

(izvor nedjelja.ba)