Budi dio naše mreže
Izbornik

Argumenti HKR-a o katoličkom sprovodu i sprovodnim običajima

Zagreb (IKA)

U emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija 15. veljače razgovaralo se o uvjetima za katolički sprovod, sprovodnim običajima te o kremiranju i posipanju pepela.

U emisiji su gostovali liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, župnik zagrebačke Župe sv. Nikole Tavelića vlč. Ljubo Vuković i župnik Župe sv. Barbare i duhovnik u KBC-u Zagreb don Zdenko Perija. Emisiju je uredila i vodila Diana Tikvić.

Da bi netko mogao imati katolički sprovod treba biti kršten. Međutim, pojasnio je vlč. Hačko, iako je osoba krštena sprovoda ne može biti ako je osoba bila pod nekom crkvenom kaznom, ako je oporučno ostavila zahtjev da to ne želi ili je otpala od Katoličke Crkve. Pravo na sprovod ima dijete koje umre bez krštenja, kao i osoba koja nije vjernik ali njezina obitelj to izričito traži. Onda se takva osoba pokapa zbog vjere svoje obitelji koja moli za njegovu dušu. Govoreći o organizacijskom dijelu sprovoda vlč. Hačko je istaknuo da je dobro da obitelj dođe do župnika kako bi dala osobne podatke o pokojniku. „Davanje pokojnikovih osobnih podataka važni su za svećenika da dobije neke obrise o osobi i po tome svećenik može odabrati čitanja i oblikovati homiliju. Svećenik je onaj koji je i odgojitelj i tješitelj u vjeri. On može pomoći obitelji da usmjeri svoju tugu. Isto tako svećenik može saslušati želje pokojnikove obitelji jer obrednik ima mogućnost prilagodbe obzirom na dob i na život pokojnika”.

Vlč. Hačko pojasnio je da se sprovod podrazumijeva tri glavne postaje: pokojnikovu kuću, župnu crkvu i groblje. „Sve se oblikuje oko te tri točke. Na žalost zbog praktičnih razloga i načina života pokojnikova kuća je kao postaja izostala i zamijenila su se mjesta groblja i crkve. Čovjek kada promatra te tri točke sprovoda vidljivo je da se slijedi logika koja je kod sakramenta krštenja – sve počinje u našoj obitelji, u domu, zatim smo dočekani od strane svećenika na ulazu u crkvu i na kraju kod sprovoda odlazimo na groblje, na sveto mjesto gdje će osoba čekati uskrsnuće”.

Kao liturgičar dao je odgovor na jedno od često postavljanih pitanja o stavu Katoličke Crkve prema kremiranju. „Kremiranje je u skladu s katoličkim naukom. O tome se naputkom oglasila Kongregacija za nauk vjere 1963. i 2016. u kojem je navedeno da je kremiranje dopušteno iako Crkva preferira klasičan pogreb. Crkva bi jedino sprječavala kremiranje ako bi ta odluka bila posljedica nijekanja kršćanskih dogmi, sektaškog duha ili mržnje protiv katoličkog vjere i Crkve”. Također se osvrnuo na stav Crkve po pitanju čuvanja pepela pokojnikova tijela u kući ili njegovo posipanje po mjestima koje su pokojniku bila posebno draga. „Kongregacija je 2016. istaknula da to nije dopušteno raditi. Važno je sačuvati sjećanje na pokojnika. Prosipanje pepela ne čuva dostojanstvo koje čovjek ima. Nije dopušteno ni dijeliti taj pepeo. Pepeo se mora pokopati na predviđeno mjesto. Govori se o svetom mjestu ili o groblju, i ono što se naglašava je da se pokojnik sačuva od zaborava”, rekao je vlč. Hačko.

Vlč. Perija istaknuo je da katolički sprovod postoji zbog naše vjere. „Mi s vjerom i iz vjere ispraćamo naše pokojne. Vjerujemo da ćemo se prije ili kasnije svi naći kod Gospodina. Nama koji ostajemo to je poruka da živimo u toj vjeri i nadi”. Normalno je, nastavio je, biti u tuzi zbog smrti voljene osobe, i Isus je plakao za Lazarom, ali nije normalno dopustiti da uhvati bol koja sputava. To se treba nadići molitvom za pokojne i svetim misama koje su trajna povezanost s pokojnikom. Kao duhovnik u bolnici Rebro progovorio je i o tome kako se ponašati u susretu sa smrtnim trenucima. „Sjećam se svoga djetinjstva kada se smrt događala u obiteljskom okruženju. Tada se svijeća palila uz pokojnika kao simbol Krista uskrsloga. Oko njega se molilo, molilo se i dok ga se ispraćalo na groblju. Nakon pokopa je bila misa u crkvi i ti ispraćaji s vjerom su najljepši. Danas je smrt najčešći trenutak koji se događa u bolnici, ali se iznenadne smrti događaji i u obitelji. Iznenadne smrti su šok. U takvim situacijama ne treba jadikovati i kukati već predstoji vrijeme molitve. Molitva će ugasiti svu bol i sve što je neodgovoreno u našim srcima”.

Dijeleći konkretna iskustva, vlč. Vuković rekao je da se sprovodi jako razlikuju. Po ponašanju u mrtvačnici vidi se je li ispraćaj u vjeri. „Ako se ne moli uz pokojnika onda je svećenik tu da popunjava praznine i on osmišljava sprovod. Jako je lijepo voditi sprovod kršćanskim obiteljima, kada znaš da je njima sprovod duhovno važan. Osjeti se svijest da je svaka molitva, svaki Očenaš važan da pokojnik dobije milost kod Gospodina”. Istaknuo je da nije imao iskustvo susreta s narodnim običajima s elementima poganstva poput zaustavljanja sata, svijeće u ruci umirućega koja se gasi nakon smrti, prekrivanja ogledala ili prozora crnom maramo, ali se osvrnuo na važnost primanja sakramenata prije preminuća. „Sakramenti s jako važni osobito ispovijed, euharistija i bolesničko pomazanje – koje je od posebne pomoći. Imao sam dva primjera da je bolesničko pomazanje bilo klasično čudo. Od vremena do vremena Gospodin dadne znakove. Jedna osoba koja je bila otpisana ozdravila je nakon bolesničkog pomazanja. U drugom slučaju muž je u bolnici bio na aparatima. Došao sam i molio za njegovo zdravlje. Iz dana u dan čekao sam da mi jave da je umro, ali za šest mjeseci taj mi je čovjek pozvonio na vratima. Godinama je živio”. Stoga je vlč. Vuković poručio: „Ne bojte se pozvati svećenika za bolesničko pomazanje. Možda će upravo na vašem bolesniku Gospodin pokazati koliko je velik. Na kraju pomazanja moli se da se osoba oporavi za prijašnje dužnosti, a ne da on umre čim prije. Ima li ljepše molitve? Možda je katkada važnija od liječničke”.