Govor nadbiskupa Želimir Puljića prigodom preuzimanja službe splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića

Pod ovom svetom misom, braćo i sestre, novi splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, mons. Zdenko Križić, preuzet će svoju dužnost, pa mu vjerničkom blizinom i odanošću od srca kličemo: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!

Na Malu Gospu, u prigodi objave imenovanja, kao i kod nedavnog susreta u Rimu, zahvalio sam Svetom Ocu za dar novog nadbiskupa, a mons. Križiću čestitao na ukazanom povjerenju, te u svoje ime i u ime umirovljenog nadbiskupa Marina, klera, Bogu posvećenih osoba i vjernika laika izrazio srdačnu dobrodošlicu u grad sv. Dujma. Obred preuzimanja biskupske službe važan je događaj za ovu partikularnu Crkvu, i dobra prigoda osjetiti značenje i ulogu biskupâ kao apostolskih nasljednika.

Za zaređene članove (đakone, svećenike i biskupe) veli se da spadaju u područje „otajstava vjere“, jer u njihovu „odazivu, hodu i rastu uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika, čitava Crkva Kristova“. Zato je sveti Ivan Pavao II. govorio da je „zvanje dar i otajstvo“. Sveti Ivan M. Vianney je govorio da je „duhovno zvanje neprocjenjivi dar Crkvi i čovječanstvu, pa je napisao „kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca“. Ova Ivanova rečenica ušla je u Katekizam Katoličke Crkve (br. 1589) kako bi se potkrijepilo veličinu svetoga Reda. To posebice imamo pred očima kad  razmišljamo o „daru punine svetoga Reda“ našega nadbiskupa Zdenka, koji danas preuzima vodstvo ove nadbiskupije.

Koristim prigodu ove primopredaje i nastupa novoga splitsko-makarskoga nadbiskupa zahvaliti Božjoj Providnosti da sam zadnjih devet mjeseci bio na čelu ove časne nadbiskupije u kojoj sam se doista „osjećao doma“. To je vaša zasluga, vjerni puče, koji si me sa svojim prezbiterima poštivao, surađivao, slušao i volio. Odlazim s divnim osjećajem ponosa što sam tijekom ovih prošlih mjeseci mogao biti u Dujmovu gradu i živjeti s vama, draga braćo i sestre, dijeleći sve vaše nade, brige i radosti. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva! Hvala vam od srca!

Čitali smo da se naš novi nadpastir, mons. Zdenko Križić, rodio u Johovcu, župa Foča u napaćenoj zemlji Bosni i Hercegovini. Nakon srednje škole u Zagrebu završio je studij filozofije u Firenci, a studij teologije na Papinskom teološkom fakultetu „Teresianum“ u Rimu. Nakon ređenja (1977.), obnašao je razne službe u Hrvatskoj i u Rimu: Prefekt u sjemeništu, prior u samostanima, provincijal Hrvatske karmelske provincije, magistar novaka, te rektor međunarodnog zavoda „Teresianum” u Rimu.

Sluga Božji kard. Franjo Kuharić, koji je koncem prošlog stoljeća (1987. – 1997.) zaredio trinaestoricu novih biskupa (među kojima i neke od nazočnih), svojevremeno je isticao da „ući u apostolsko nasljeđe znači ući u borbu za Isusovo evanđelje koje se prepoznaje u ekleziologiji zajedništva, a obilježeno je vjerom uskrsne zore i vatrom Duha Svetoga“. Dok sam spominjao kratke biografske podatke našega novoga nadbiskupa, sjetio sam se i pitanja koje je kardinal običavao postavljati na biskupskom ređenju: Na upit „odakle dolazi biskup-ređenik i gdje je polazište i izvor njegovih ovlaštenja“, odgovarao je da „kandidat dolazi iz Jeruzalema, iz Galileje, Samarije i Judeje kojom je prolazio naš Gospodin s Dvanaestoricom apostola“. I dodavao da je izvor njegove službe i poslanja sam Isus Krist u čijem je srcu rođeno biskupovo odabranje i poziv. Uistinu veliko je to otajstvo što se „Božje djelo povjerava slabim ljudima“.

Parafrazirajući kardinalove riječi mogli bismo danas i ovdje ponoviti kako i naš novi nadpastir ne dolazi iz Johovca gdje se rodio, ni iz Firence ili Rima gdje se školovao i završio specijalizaciju iz duhovnosti. On ne dolazi ni iz našeg glavnoga grada, Zagreba, u kojem je obavljao različite službe, ni iz Gospića u kojem je sedam godina vršio službu biskupa. Mons. Zdenko Križić dolazi iz Jeruzalema, iz Galileje, Samarije i Judeje..; „iz zore uskrsnoga jutra i vatre Duha Svetoga“. Takvo otajstveno ozračje naslućuje se i u njegovom biskupskom geslu koje je pozajmio iz baštine duhovnosti crkvene naučiteljice, sv. Terezije Avilske: „Neka te ništa ne zbuni i ne uplaši. Sve prolazi, Bog ostaje. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne fali. Bog je jedini posve dostatan.“

Prepustimo se i mi, braćo i sestre, tom „otajstvenom fluidu“ u kojem je „Bog posve dostatan“, pa molimo, pjevajmo i zahvaljujmo Gospodinu što možemo biti dionici ovog liturgijskog slavlja u crkvi posvećenoj Svetoj obitelji, u Prasvetištu Gospe od Otoka.