Homilija biskupa Šaška tijekom mise zadušnice za biskupa Pozaića

Draga braćo i sestre, vječno živi u Daru Božje ljubavi!

1. Gledajući nas okupljene na ovome slavlju siguran sam da bi stavljene zajedno vaše misli i riječi, makar od svakoga i svake samo po jedna rečenica o biskupu Valentinu, bile puno sadržajnija i životnija homilija od ove koju izgovaram.

To je sasvim razumljivo, jer to pokazuje Božju riječ zaživjelu i izraženu snagom Duha Svetoga koji je u Crkvi, u nama vjernicima. On je po biskupu Valentinu ostavio trag u mnogima, negdje vidljiv u dubokome prožimanju životnih iskustava, negdje vidljiv tek kao potpis u studentskome indeksu, negdje kao susret i razgovor ili kao djelo milosrđa, a negdje kao zajedno slavljeno otajstvo i duhovna blizina u onome za što se posebice zauzimao.

Zbog toga se u ovome razlaganju Radosne vijesti ne oslanjam samo na iskustvo i na dojam iz svojih susreta i iz naše suradnje kao pomoćnih biskupa, nego poglavito na Božju riječ koja o svakome životu, a osobito o životu biskupa daje ispravno polazište i objavljuje određene vidike onoga što ostaje živjeti i nakon smrti, u povezanosti čovjeka i otajstva Kristove smrti i uskrsnuća.

Da bi tako bilo, nisam izabirao čitanja nego sam predložio redovita čitanja današnjega dana. Naime, svaki život započinje po Božjemu promislu; tako i dolazak na svijet i odlazak u vječnost možemo čitati u svjetlu čudesnih podudarnosti svakoga dana.

A današnja Božja riječ upućena je nama, dok nas milosni trenutak potiče da ju primimo prebirući vjerom u uskrsnuće svoje zajedništvo s biskupom Valentinom. I kako u tome smislu ne primijetiti očite i lijepe naglaske koji nam dolaze iz današnjih čitanja, koje nam Bog ostavlja vidljive u služenju našega subrata?

Liturgija široke i duboke sadržaje zbija u jednostavne i bliske prisutnosti; liturgija voli to „svođenje na malenost, na najmanje“; tu reductio ad minimum. Zato i ja iz njih izdvajam samo dvije nosive riječi. Prva je: Žalost će se vaša okrenuti u radost, a druga: Ne boj se, nego govori!

2. Mi, braćo i sestre, snagom Duha kojim su pisana Evanđelja čitamo život i djelovanje Crkve, osobne doživljaje i društvene događaje.

Nije li stoga predivno da nam je u ovoj euharistiji, koju kao dionici Kristova svećeništva snagom istoga Duha prinosimo i blagujemo za pokoj našega subrata biskupa, darovano Evanđelje koje živi od Isusove riječi pune napetosti i obrata, potkrijepljene slikom rađanja djeteta?

Došao je „Isusov čas“, onaj koji u sebi nosi tjeskobu, ali i proslavu. Čini se da pobjeđuju sile grijeha i umiranja, ali – njihova je pobjeda prolazna. To je samo bol slična porođajnim bolima koji su omogućili radost novoga života. Gospodin se vratio; u susretu s njime ispunjeni su takvom radošću i mirom da ih progonstva nisu mogla oduzeti.

Plač i jauk nasuprot veselju; žalost koja se okreće u radost. Koliko li je samo značenja za suvremeni svijet u slici žene koja rađa.

3. Biskup Valentin jasno je vidio da je civilizacija koja obescjenjuje i iskrivljuje majčinstvo vrijedna upozorenja, a još više sažaljenja i obraćenja. Kultura koja ne podnosi plodonosni životni paradoks boli i nježnosti odbacuje vrijednost žrtve i odriče se ljubavi, klizeći u besmisao.

Svaki se život od samoga početka razvija na istini objave otajstva sastavljenoga s jedne strane od otajstva boli i muke rađanja, a s druge od otajstva nježnosti djeteta u naručju majke.

U tome trajno ostaje vidljiv susret života i smrti; čudesan, ali višestruko bolan prelazak djeteta iz sigurnosti majčina tijela u nesigurnost života izvan njega. Nažalost, zlostavljajući otajstvo života kultura u kojoj živimo unijela je i u majčino krilo svoju prijetnju bezobzirnoga dokidanja života nerođenih.

To je biskupa Valentina itekako pogađalo. Ugradio je svoj život, crkveno služenje u proročki glas u brizi za najslabije, za najranjivije, ali ujedno time i za naš narod i društvo.

Njegov akademski i odgojni rad bio je usmjeren na život i na etiku, tako da bio-etika nije bila tek djelić moralne teologije nego cjelovitiji pogled i pristup koji je on primjenjivao na sva područja i pitanja življenja.

4. Kršćani su u početcima Crkve brižno pamtili, prenosili, razumijevali ih i rasli s Isusovim riječima u okolnostima progonstva. Među njima je i predivno obećanje: Žalost će se vaša okrenuti u radost… Srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.

Taj dah progonstva može se osjetiti i danas; on je negdje već i ojačao u vjetar. Nažalost i u našoj se sredini, čak i od ljudi koji nose kršćansko ime i kažu da se zalažu za kršćanske vrjednote, postoje ljudi koji otvoreno prihvaćaju biti dio plesa smrti, vrtloga vjetra koji proždire, valova koji odnose ljepotu.

Ali, Isusova riječ ne vara. Ako nam je stalo do života i ako želimo rađati Kristovu novost, naša će se žalost okrenuti u radost. Uzdamo se u Gospodinovo obećanje da nam radost nitko neće oteti. Pozvani smo primijetiti i njegovati klice te radosti.

Zbog toga je i biskup Valentin od pojedinih redovitih biskupskih služba vjerojatno najviše volio biti u slavlju s obiteljima koje su prihvaćale dar djece i rado se odazivao na slavlja krštenja petoga i daljnjega djeteta u obiteljima.

5. S tom odlikom proroštva povezan je i moj drugi naglasak iz naviještene Božje riječi. Iste riječi koje je apostol Pavao u Korintu čuo od Gospodina: Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ja sam s tobom… mogle su biti vodilje Valentinova pristupa pitanjima koja su važna za vjernike, za hrvatski narod, za istinu o prošlosti u brizi za buduće.

I on je poput apostola naišao na grubosti, na optužbe i etiketiranja, ali se nije dao ušutkati. Po svojoj je naravi takav da brzo primjećuje nepravdu, iskorištavanja, zanemarivanje sirotinje, neistinu… Nije bio nametljiv u iznošenju svojih mišljenja, ali, kada je trebalo, jasno je davao do znanja svoju prosudbu o razlici dobra i zla.

Posebno je bio dalek „političkoj korektnosti“ koja tu razliku zamagljuje. Možda su ga najviše smetali pokušaji u svijetu akademskih rasprava, javnoga govora i stranačkoga djelovanja kojima se namjerno gazila istina, umatala u šarenilo takozvanih dobrih odnosa Crkve i nositelja političke vlasti. Bolio ga je svaki nemar prema dobru domovine, korupcija svake vrste, držanje hrvatskoga naroda u okovima komunističkih laži koje se ni danas ne suzbijaju nego im se dopušta jačanje i rast. Jednako je postupao i prema antropološkim lutanjima koja mogu ubrati samo gorke plodove propadanja čovjeka.

I kada se zauzimao za istinu o ratnim zlodjelima protiv Hrvatske i upozoravao na neprihvatljiva postupanja prema hrvatskim braniteljima; i kada je usmjeravao pozornost na važnost odnosa prema stvorenosti i dostojanstva čovjeka, morao je trpjeti istu snagu neistine u obliku izrugivanja i prozivanja da je „ekstremist“ i „homofob“, što god to napadačima značilo.

No, on je znao da će sve etikete koje ljudi iz sebičnosti i nepoštenja zalijepe na život onih koji se bore za istinu, pravdu, brzo izblijediti i otpasti pred riječima Gospodara svih ljudi i povijesti: Štogod ste učinili jednomu od najmanjih meni ste učinili; uđi u radost onih koji su u malenima vidjeli i susretali Krista.

6. Ovih deset dana između svetkovina Uzašašća i Pedesetnice obnavljamo se u istini da Crkva nema oslonca osim vjere vidljive u ljubavi i s ljubavlju povezane nadom.

A što je euharistija, ovo naše slavlje, ako ne takvo zajedništvo, jedino koje u odsutnosti preminulih svjedoči njihovu prisutnost?

Biskup Valentin u svojim je izvanjskim nastupima ponekad ostavljao dojam strogosti snažne odrješitosti, ali je on u duši mekan i blag, s puno osjetljivosti prema potrebama bližnjih. Taj roditeljski stav odgovornosti i poniznosti stjecao počevši od najranije dobi u obitelji i od naše nebeske Majke.

Na našim redovitim susretima petkom na Nadbiskupskome duhovnome stolu, u raznim raspravama i dogovaranjima, rado je rabio molitveni zaziv na latinskome: „Nos cum prole pia benedicat Virgo Maria!“ Mi smo se nastavili njime koristiti, što smo i danas već učinili, kao živi spomen na njega.

Stoga i ovu homiliju zaključujem hrvatskom inačicom te molitve, drage našim vjernicima, kao zaključak jednoga zemaljskog hoda, kao oproštaj u sigurnoj nadi, pod pogledom Majke Božje Bistričke:

„S dragim Sinom neka Djeva Mati,
blagoslov nam udostoji se dati!“

Amen.