„Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2Tim 4, 7)

Preuzvišeni apostolski nuncije,
dragi oče nadbiskupe i dragi oče biskupe,
draga braćo svećenici, redovnici i časne sestre,
draga djeco i mladi, draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

„Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna“ (Ps 98/97, 1).

I.

U današnjem Evanđelju Isus daje pouku svojim učenicima, kako je plemenito zahvaljivati Bogu za njegove darove. Čudesno je ozdravio deset gubavaca, „a samo jedan, i to Samarijanac, došao zahvaliti i podati slavu Bogu“ (Lk 17, 18) »A gdje su ona devetorica?“ – upitao je Isus.

Zahvalnost je plemenitost duše.

Danas slavimo Misu zahvalnicu. Želimo iskrenom dušom reći naš „Tebe Boga hvalimo“ za pohod svetoga oca Ivana Pavla II. Crkvi u Hrvata u zemlji Hrvata. To je njegov drugi pohod našoj domovini. Želimo zahvaliti milosrdnom Bogu za proglašenje blaženim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca! Želimo ovom božanskom žrtvom Sina Božjega zahvaliti Ocu neizmjernog veličanstva za sretno odvijanje svetih događaja kojima smo bili svjedoci. Sve su to bili Božji darovi, a „svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila“ (Jak 1, 17).

II.

Dok pjevamo zahvalnicu Bogu, izričemo i zahvalu ljudima koji su u pripravi za svete događaje uložili svoje znanje, svoje vrijeme, svoju vjeru i ljubav. To su crkveni i državni Odbori, sa svim njihovim brojnim suradnicima. To su arhitekti, projektanti, radnici na gradilištima i cestama. Tko ih može nabrojiti? To su liturgičari, umjetnici, pjevači i razni poslužitelji! To su djelatnici sredstava priopćavanja – tiska, radija i televizije, koji su u radosna slavlja uključili milijune gledatelja i slušatelja u domovini i u svijetu! To su djelatnici u prometu i čuvari reda i sigurnosti. To je i Hrvatska vojska, koja je izvršila velike radne zahvate na cestama i prostorima na kojima su se odvijali vjernički susreti sa Svetim Ocem. U našu je zahvalu uključen svaki prinosnik dara, svaki koji je bilo na koji način darovao sebe u pripravama i događanjima slavlja! Hvala tehničkom osoblju bilo koje struke!

Konačno, kako ne zahvaliti kardinalima, nadbiskupima, biskupima, provincijalima, svećenicima, redovnicima i redovnicama za njihovo sudjelovanje?! Kako ne zahvaliti stotinama tisuća hodočasnika i pobožnika, djece, mladih i odraslih, koji s u, unatoč poteškoćama, dohrlili u susret Papi, našem velikom dobročinitelju?! Došao je k nama Kristov namjesnik na zemlji i kao Petrov nasljednik! Došao je kao „Hodočasnik Evanđelja“ s porukom Evanđelja u hrvatsku zemlju, koju je u svojim govorima nazvao milom, plemenitom, prelijepom i blagoslovljenom. Svima hvala za pjesmu, pobožnost, pažnju, i iskazanu ljubav Papi Ivanu Pavlu II. Bila mu je to utjeha!

III.

Na uzletištu u Zagrebu kazao je Sveti Otac: „Ovaj pohod miloj Hrvatskoj započinjem riječima ljubavi i nade. Neka ona pridonese da se zemlja, koja je sastavni dio Europe, izgrađuje na trajnim vrijednostima. Želja mi je da iz davnih kršćanskih korijena ove zemlje provre jaka bujica limfe koja će sada već u zori novoga tisućljeća osigurati procvat istinskoga humanizma za buduće naraštaje.“ Proživjeli smo blagoslovljene dane Božje milosti i doživjeli smo konačno dan da papa, svojim najvišim autoritetom u ime Isusa Krista i Crkve, izvrši proglašenje blaženim časnoga Slugu Božjega Alojzija Stepinca!

Bili smo svjedoci kako se u misteriju povijesti događa znak Božje prisutnosti. U velikoj drami ljudske povijesti, ne rijetko tragičnoj, odvija se splet svjetla i tame, dobra i zla. Događaju se neprijateljstva i sukobi, nepravde, mržnje i ratovi. Ali u to tkanje s mnogo tame utkane su i niti istine, ljubavi, pravednosti i svetosti. A u svemu tome često puta neshvatljivom zbivanju odvija se tajanstveni Božji plan koji će biti savršeno otkriven u vječnosti, ali i u povijesti bljesne očitost toga plana.

IV.

Proglašenje blaženim zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca već je u vremenu objava Božjega pravorijeka!

Sjetimo se onoga prizora iz komunističke sudnice 3. pa 11. listopada 1946. upravo prije 52 godine!

Dana 3. listopada zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac govori svoju ispovijest vjere. U svom pozdravu upućenom Svetom Ocu u Mariji Bistrici sadašnji je zagrebački nadbiskup Josip kazao: „Došli ste ovdje da izvršite beatifikaciju Sluge Božjega, čin svojega vrhovnoga apostolskog autoriteta. I to baš na dan 3. listopada, kada je Alojzije Stepinac – na taj dan godine 1946. – pred komunističkim sudom, nevin, održao svoj znameniti svjedočki govor.

Nije to bio govor u svoju obranu. Bila je to ispovijest za koje je svetinje živio, koje svetinje brani i za koje je spreman, čiste savjesti, svaki čas umrijeti. A to su: Bog, Isus Krist – pravi Bog i pravi čovjek, čast Presvete Bogorodice, Crkva Božja, svetost ženidbe, pravo mladih na zdravi vjerski odgoj, kao i temeljna prava koja po Bogu ima svaki čovjek.“

Da, to je bila ispovijest vjere mučenika koji je, mirom svoje čiste savjesti, pripravan položiti život u ljubavi koja ide do kraja i kroz smrt ulazi u vječni život! I z te ljubavi on nije isključio ni svoje tužitelje, ni svoje suce, ni lažne svjedoke, ni publiku koja ga je mrzila.

Tijesan je bio prostor, ta sudnica u kojoj mu je 11. listopada 1946. – upravo na spomendan Materinstva Blažene Djevice Marije – izrečena nepravedna osuda na 16 godina zatvora. Bila je to osuda i Katoličke Crkve! Bila je to osuda bogoljublja, čovjekoljublja i kršćanskoga rodoljublja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Da bi se nekako pred svijetom opravdala ta osuda, izmišljene su teške klevete, i laži su sijane svijetom, koje još i danas u nekim svjetskom medijima odjekuju. Optužba je stalno vikala, a obrana je bila okovana zabranama i utamničena u šutnju.

V.

Nedužni osuđenik stajao je pred sucima uspravan, neslomljiv, s pogledom u budućnost u kojoj će Bog ispraviti nepravde. Svjesno je trpio za Istinu. Sveti Otac je kazao u homiliji proglašenja blaženim Alojzija Stepinca: „Dobro je znao da ne može popuštati kada je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“

Nadbiskup Alojzije Stepinac je pred sudom bio slobodan. Slobodan je čovjek čiste savjesti. Mučenik je pobjednik nad zlom. Mučenici svojom žrtvom pobjeđuju svoje progonitelje. „Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća … ali oni su u miru“ (Mudr 3, 3).

VI.

U čistoj savjesti bila je sigurnost osuđenog i ocrnjenog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Sjetimo se danas ovdje njegove javne poruke svećenicima i javnosti u Okružnici 17. prosinca 1945. U sredstvima javnog priopćavanja bjesnila je mržnja protiv njegove časne osobe i svete službe, a on odgovara: „Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno uperene na nas, možemo u cijelosti kazati: nemamo si ništa predbacivati.

Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac svih naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države, koji mirno i trijezno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred hrvatskim narodom, kome krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke!“ (F. kard. Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb 1990., izd. Glas koncila, Zagreb, 1990., str. 68.)

Čistoću i mir savjesti, kao i sveti život te mučeništva, potvrdio je Sveti Otac beatifikacijom Sluge Božjega.

VII.

Kako se je izmijenila scena na pozornici povijesti 3. listopada 1998. u usporedbi sa scenom 11. listopada 1946.! Onda u tijesnoj dvorani suda nepravedna osuda nevinoga, a sada, pred očima cijele Crkve i svijeta, uzdignuće na čast oltara. Tako Bog mijenja scenu!

Takav se znak dogodio i u Splitu. Car Dioklecijan odlučio je svojom carskom moći iskorijeniti kršćane iz svoga imperija. Među mnogim žrtvama toga progona bio je i salonitanski biskup Dujam. Usred svoje palače gradi svoj mauzolej. Niti ne sluti da gradi katoličku katedralu, u kojoj će počivati relikvije sv. Dujma. Već od sedmog stoljeća njegov je mauzolej katolička katedrala Gospina uznesenja na nebo. Papa Ivan Pavao II., rimski biskup, molio je u toj katedrali 4. listopada ove godine. I to je znak kako Bog mijenja povijesnu scenu. Tako Bog ispravlja nepravde nanesene njegovim mučenicima.

VIII.

Od početka svoje povijesti Crkva je častila mučenike kao zaštitnike i uzore vjernosti. Na grobovima mučenika hranila je svoju vjeru, učvršćivala svoju vjernost, umnožavala svoju odlučnost da životom slijedi Isusa Krista na putu križa, s čvrstom nadom u uskrsnuće tijela i život vječni. S takvom pobožnošću i vjerom dolazimo i mi ovdje u katedrali na grob blaženoga mučenika Alojzija!

I u suvremenoj Crkvi potrebno je poticajna svjedočanstvo mučenika i svetaca da se Crkva obnavlja duhovno, moralno, crkveno. Sveci i mučenici čine Crkvu vjerodostojnom i uvjerljivom u navještanju Evanđelja. Oni su najdragocjenije blago Crkve.

Sveti Otac je kazao u Mariji Bistrici 3. listopada: »Oni su svojom žrtvom, ujedinjeni s Kristovim patnjama, pružili posebno svjedočanstvo koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižarivati svjetlo i širiti nadu.“ Misleći pak na nebrojene mučenike u ovom stoljeću, osobito pod komunizmom, Papa nastavlja: „…Ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu.“

IX.

Mučenici i sveci ne smiju biti zaboravljeni, jer oni i svojim blaženstvom žive s Crkvom i za Crkvu, da budu trajno nadahnuće, znak i poziv na obraćenje.

Zato i Sveti Otac našeg blaženog Alojzija povjerava našem trajnom pamćenju, a to znači štovanju s raspoloženjem nasljedovanja. Ovo su njegove riječi: „Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, u stotoj obljetnici svojega rođenja. To je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svome tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve, zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.“

Zato je Sveti Otac uskliknuo: „Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca…“ Neka te riječi bude u našem srcu trajnu zahvalnost!

X.

Uz beatifikaciju blaženoga Alojzija Stepinca, i sam pohod Kristova namjesnika na zemlji dar je Božji našoj Crkvi i našoj domovini! Na ovom svom drugom pohodu Hrvatskoj on je također došao kao „hodočasnik Evanđelja!“ Evanđelje je njegova poruka ne samo vjernicima, nego i svim ljudima dobre volje jer Evanđelje je vječna Božja istina, Evanđelje je nezamjenjiv program života i odgojiteljska ljubav prema Bogu i čovjeku.

Papa je evanđeosku poruku uputio svima. I ta se poruka ne sluša kako bi se primijenila riječ: što je kazao ovima ili što je kazao onima, to se tiče drugih, a ne mene. Papina je riječ upućena mladima i odraslima, učenima i neukima, političarima, bez obzira na stranačku pripadnost. Upućena je ljudima kulture i javnih odgovornosti na svojim položajima. Evanđeoska poruka upućena je srcu i savjesti, i iskreno se može slušati samo s raspoloženjem: to meni govori! To je poziv meni da mijenjam svoj život, postupke, odnose obraćenjem, promjenom misli i srca.

XI.

Misleći na našu slobodu i stečeni mir, govorio je na Žnjanu, 4. listopada: „Gospodin je učinio da je vaše dane rasvijetlio nadom. Opravdano je sada, dolaskom slobode i demokracije, očekivati novo proljeće vjere u vašim hrvatskim krajevima … Određenije rečeno, kršćani su u hrvatskim krajevima pozvani dati novo lice svojoj domovini posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti što su ih pokopali prijašnji totalitarizmi i nedavno ratno nasilje. Ta zadaća traži veliku snagu i odlučnu volju. A zadaća je žurna, jer bez tih vrijednosti nema ni prave slobode, ni istinske demokracije.

Predstavnicima kulture i znanosti kazao je: „Nema uistinu pravoga napretka bez poštivanja etičkog opsega kulture, znanstvenoga istraživanja i cjelokupne ljudske djelatnosti. Današnji etički relativizam, koji uzrokuje tamnjenje moralnih vrijednosti, pogoduje širenju postupaka koji vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe, a to predstavlja ozbiljnu zapreku humanističkom razvoju na raznim područjima života“ (3. listoapda 1998. u Nuncijaturi).

Povijesno iskustvo moralo bi već jednom uvjeriti ljude, da poštivanje Božjih načela života gradi kulturu života, pokušaji da se gradi svijet bez Boga, vodi u kulturu smrti.

XII.

Mladima u Solinu, pozivom na primjer blaženoga Alojzija, Sveti Otac je uputio riječ: „Blaženi Alojzije Stepinac ostavio je poseban primjer kršćanskog svjedočanstva. On je službu naviještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju poruku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica nego sloboda i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja!“

Iz toga primjera Papa potiče mlade: „Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistine ili možda lažnih istina. Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve ne može se sagraditi ništa veliko!“

XIII.

Papa nam je govorio iz srca srcu. I onda kad govori o „nezaboravnom i nezaboravljivom“ blaženom Alojziju i onda kad se obraća slušateljima, i onda kad spominje Hrvatsku, govori s toplinom glasa oca i prijatelja.

Neki pitaju: Zašto? Papa Ivan Pavao II. nastupa nepristrano prema svima kojima upućuje svoju riječ, ali osobito je osjetljiv za patnju čovjeka i naroda, i zato u takvim susretima želi biti posebno bliz kao tješitelj i branitelj.

Iz iskustva povijesti svoga poljskog naroda, koji je u povijesti triput bio brisan, diobama između moćnih susjeda, s geografske karte, a u ovom stoljeću i četvrti put podijelili su ga među sobom dva bezbožna sustava, iz toga iskustva on razumije i našu povijest tolikih patnja. Nismo osvajali tuđe, a uvijek smo bili izloženi nasilnim nasrtajima s Istoka i sa Zapada, sa Sjevera i s Juga! Osim toga, mislim da je osjetljiv u ljubavi prema nama zbog činjenice da je naša pradomovina Bijela Hrvatska, krakovski kraj, još uvijek i njegova domovina!

Drugi put nas je pohodio jer je to želio. Došao je s darom beatifikacije nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, da ga u srcu Hrvatske uzdigne na oltar, da nam ga predloži za uzor života i da potvrdi i na njega primijeni riječi apostola Pavla: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; na samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov dolazak!“ (2 Tim 4, 7 – 8).

Zahvalni smo Svetom Ocu za sve što je za nas učinio i čini. Završavam njegovim oproštajnim riječima na uzletištu u Splitu (4. listopad 1998.):

„Dragi hrvatski puče, neka te Bog blagoslovi. Djevica Marija, Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka, neka bdije nad tvojom sadašnjošću i tvojom budućnošću! Njoj povjeravam svaki tvoj naum slobode, mira i napretka u solidarnosti, svaku tvoju nadu i svako tvoje zalaganje za ljudske i vjerske vrijednosti. Neka Bog blagoslovi Hrvatsku!“ Tako neka bude! Amen!

✠ Franjo kard. Kuharić
zagr. nadb. u m.

pripremio: vlč. mr. Tomislav Hačko

Homilija u cijelosti preuzeta iz: Glasnik postulature blaženoga Alojzija Stepinca, 6. (1999.) 1. – 2., str. 7. – 10.