Homilija mons. Križića prigodom preuzimanja službe splitsko-makarskog nadbiskupa

Moje preuzimanje Splitsko-makarske nadbiskupije pada na ovaj blagdan dvojice Isusovih učenika: Šimuna i Jude Tadeja. O ovoj dvojici apostola znamo jako malo. Evanđelisti, kada predstavljaju listu apostola, njih dvojicu uvijek smještaju na kraj te liste.

Luka evanđelist kaže za Šimuna da je bio zelot. To je bio pokret gorljivih branitelja židovskog zakona, ali i politički pokret koji je u svoj program uključivao i nasilnu borbu za oslobođenje od rimske vlasti. Isus je tog gorljivog borca našao prikladnim za svoga učenika.

Ni o Judi Tadeju ne znamo mnogo više. Pripisuje mu se jedna poslanica u kojoj je cijeli naglasak na obrani vjere od krivovjeraca koji su se pojavili.

Ono što znamo jest to da su obojica do kraja ostali uz Isusa, s kojim su vjerojatno bili u krvnom srodstvu, ali još više u duhovnom. Obojica su dali svoje živote za njega i njegovu radosnu vijest. Prema tradiciji to je bilo negdje u Perziji ili Armeniji.

Zaustavimo se malo na evanđeoskom odlomku koji nam liturgija nudi na blagdan ove dvojice apostola.

U središtu pozornosti je Isus koji se povlači u osamu, na goru, gdje cijelu noć ostaje u molitvi. Molitva i rad su dva bitna elementa u njegovu životu. I u takvoj su harmoniji da jedan drugom nikada ne otima vrijeme.

Molitva bez rada je iluzija, prijevara, jer molitva po svojoj naravi šalje osobu u akciju. Rad bez molitve je aktivizam bez duše, samodokazivanje i promocija samih sebe.

Isus molitvom priprema svoje djelovanje. Prije izbora dvanaestorice on cijelu noć moli. To je vrlo jaka poruka svima nama da molitvom pripremamo ono što nas očekuje u svakom danu.

Nakon molitve Isus doziva sebi učenike i između njih bira dvanaestoricu. Dozvao ih je k sebi na goru. To se vidi iz narednog retka gdje se veli, kako nakon izbora, on s njima silazi na ravno. Isus izabire dvanaestoricu i ne ostaje s njima na gori, na visini, nego silazi dolje, u nizinu.

Sjećamo se njegova preobraženja na gori, kada je tom prigodom Petar od njega zatražio da za stalno ostanu na gori, na visini. Isus nije prihvatio njegovu molbu. Učenik nužno mora znati sići, zasukati rukave i djelovati u nizini, na pločniku, na periferiji, gdje čekaju potrebiti ljudi svih vrsta.

Kada su sišli dolje, osim učenika, Isusa slijedi i silno mnoštvo naroda sa svih strana. Narod dolazi da čuje njegovu riječ i da ozdrave od svojih bolesti.

Naglasak je da je prije svega Isusova riječ ona koja ozdravlja ako nađe mjesta u slušateljevu srcu. Sam Isus će reći da su njegove riječi duh i život (Iv 6, 63) i to djelima potvrđuje.

Na kraju odlomka se veli: „Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.“

I ovo je poziv svima da se približe Isusu, da ga dotaknu, jer njegova blizina ozdravlja. Ruka s kojom mi dotičemo Isusa jest naša vjera, naša molitva i ljubav. Učenik koji svaki dan ne dotiče Isusa, koji s njim nije povezan, ostaje prazan, kao mladica bez trsa. On nikoga neće izliječiti i pridići.

Papa Benedikt XVI. tumačeći onaj odlomak iz Djela apostolskih u kojem se govori kako su apostoli činili mnoge čudesne znakove u narodu tako da su mnogi na ulice iznosili bolesnike na posteljama i nosiljkama da „barem sjena Petrova, dok je on prolazio, padne na nekoga od njih… I svi ozdravljahu“ (5, 12 ss), Papa u tumačenju veli da ta Petrova sjena ozdravlja zato što ta sjena dolazi od Isusova svijetla.

Nositelj Isusova svijetla ima moć ozdravljati, prije svega duhovno, ljude koji trpe od različitih udara Zloga.

Čini mi se da ovaj odlomak donosi sve najvažnije karakteristike koje moraju obilježavati svakog Isusova učenika, a napose svećenika.

1. Učenik mora biti čovjek molitve koji je u trajnom kontaktu s Bogom. Ako to ne bude on će sve manje poznavati Boga u koga vjeruje, dok ga posve ne zaboravi. Bez molitve se može naučeno govoriti o Bogu, ali ga se neće moći nikome pokazati.

2. Nadalje, učenik mora znati i htjeti silaziti dolje, spuštati se među ljude, na neke periferije, među slabe, siromašne, bolesne. Isusov učenik ne smije ostati na nekoj visini, daleko od ljudi. Otuđit će se, ne samo od ljudi, nego i od Boga. S pravom se kaže da je u duhovnom životu, često puta, puno teže silaziti dolje nego uzlaziti gore. Nije lako silaziti u poniznost, jednostavnost, prostodušnost, služenje.

3. Učenik je pozvan da stalno Isusa slijedi i sluša. Isus je pozvao svakog pojedinog učenika da ide za njim, to znači da ga stalno ima pred očima. To je jamstvo sigurnosti puta, jer on je Put. Drugi vatikanski sabor veli: „Tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i on sam postaje više čovjek“ (GS 41). To hoće reći da nema vjernosti božanskom, ako nema vjernosti ljudskome.

4. Učenik može biti samo onaj tko je Isusa dotaknuo. Samo takav može biti Isusov svjedok. Samo takav može ozdravljati duše. Zato evanđelist Ivan kaže da naviješta drugima ono što je svojim očima vidio i što su njegove ruke opipale (1Iv 1,1). Vidimo kako je nužno to „vidjeti“, „opipati“, tj. iskusiti, da bi se moglo autentično svjedočiti i naviještati. Poznata je ona tvrdnja svetog pape Pavla VI. da „ljudi više vjeruju svjedocima nego učiteljima. Učiteljima, samo ukoliko su svjedoci.“

Braćo i sestre, dragi svećenici! Ovo je naš zajednički program. Za sve nas je to temeljni program bez kojeg će svi drugi programi i projekti biti neučinkoviti. Ovaj program jednako obvezuje sve nas: biskupe, svećenike i vjernike laike. Samo zajednički možemo učiniti da naša mjesna Crkva bude autentičnija i svetija.

Drugi vatikanski sabor je definirao Crkvu kao Božji narod, a taj „Božji narod“ su jednako i biskupi, i svećenici i vjernici laici. Svi smo mi jedno tijelo sa različitim udovima (Rim 12, 4 ss) i nužni smo jedni drugima da bi tijelo moglo dobro funkcionirati.

U dogmatskoj konstituciji „Lumen gentium“ 32 je napisano: „Jedan je dakle izabrani Božji narod: jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje (Ef 4, 5). Zajedničko je dostojanstvo udova po njihovu preporodu u Kristu, zajednička je milost djece, zajednički poziv na savršenost, jedno spasenje, jedna nada i nerazdijeljena ljubav. Nema dakle nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi. … Pastiri i drugi vjernici među sobom su vezani zajedničkim nužnim odnošajem. Neka pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugome i drugim vjernicima, a vjernici neka živo surađuju s pastirima i učiteljima.“

Vidimo da se ovdje ne kaže da vjernici trebaju samo slušati svoje pastire. To nije isključeno, ali naglasak je stavljen na to da vjernici živo surađuju s pastirima, jer su i vjernici, a ne samo biskupi i svećenici, odgovorni za Kristovo mistično tijelo Crkvu, za njezinu svetost i svakovrsni napredak. Zato danas Crkva toliko govori o sinodalnosti.

Bečki kardinal u svojoj homiliji mladomisnicima reče i ovo: „Ostanite svjesni da vi ređenjem niste postali neki nadljudi.“ Htio im je poručiti: niste veliki zbog službe koju ste primili, nego zbog služenja koje se od vas očekuje; nemojte sakralizirati svoju službu, nego svoj život. Sakralizacija službi je Crkvi štetna. Crkva treba osobe koje se posvećuju molitvom i služenjem, žrtvama i ljubavlju, a ne osobe koje misle da su božanski velike zbog neke službe.

Svjestan sam da sve ovo vrijedi i za mene. Preuzimanjem velike i poviješću bogate Splitsko-makarske nadbiskupije nisam postao neki nadčovjek, nego ostajem siromašni vjernik koji se mora svakodnevno boriti da bi vjeru sačuvao i ispunio Božja očekivanja.

U jednom primjeru iz Djela apostolskih možemo lako vidjeti u čemu se sastoji istinski autoritet službenika Crkve. Riječ je o Barnabi, Pavlovom suradniku. Čitamo: „Kad on dođe (iz Jeruzalema u Antiohiju) te vidje milost Božju, obradova se pa ih poče hrabriti da odlučna srca ostanu vjerni Gospodinu. Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere. I veliko mnoštvo naroda pridruži se Gospodinu“ (11, 23 – 24).

Barnaba je primjer apostolskog autoriteta i pokazatelj bitnih obilježja duhovnog autoriteta koji mora imati Isusov učenik. Veli se da je on „dobar čovjek“ i „pun Duha Svetoga i vjere“. Ovdje je bit svega, i to jamči uspjeh. To ono što privlači i potiče.

Zaključujem s riječima svetog Augustina koje je uputio vjernicima kada je postao biskup, i koje ja u ovom trenutku doživljavam kao svoje: „Dok me straši ono što sam vama, ipak me tješi ono što sam s vama, jer sam vama biskup, a s vama sam kršćanin. Ono je ime službe, ovo je ime milosti; ono je ime pogibli, a ovo spasenja.“

Molim Boga, kako za sebe tako i za sve vas, da nikada ne razočaramo Boga u nadi koju ima u nas, i da svaki od nas izvrši poslanje koje mu je Bog povjerio unutar vlastitog poziva. Amen.