„Iskreno rečeno, o biskupskom imenovanju nisam niti razmišljao, premda sam od svećenika čuo neke priče, onako u šali. Govorili su: kandidat si za biskupa, o tebi se govori. Nisam tome pridavao nikakvu važnost jer sam bio svjestan i sto posto uvjeren da po mojim kriterijima nisam za tu službu. Ima puno sposobnijih svećenika koji su završili različite doktorate, koji u Crkvi u Hrvata i u Požeškoj biskupiji obnašaju visoke službe, koji su bolje upućeni u život Požeške biskupije, koji poznaju tu stvarnost i koji su možda spremniji to prihvatiti, nego ja. Za mene je uistinu bio šok kada me je apostolski nuncij obavijestio da me je papa Franjo imenovao požeškim biskupom. Najprije sam osjetio težinu, kao da se nešto prelomilo u meni. S druge strane bio je osjećaj straha jer nisam o tome nikad razmišljao, nisam se time bavio, ne poznam strukture biskupije, ne poznam ono što služba biskupa u sebi nosi“, rekao je mons. Martinović, posvjedočivši da je bilo dosta teško donijeti odluku i da je „apostolski nuncij možda ostao iznenađen čekajući dugo njegov odgovor.“

Požeška biskupija mu je malo poznata jer franjevci trećoredci tamo nemaju samostane. Nekoliko svećenika poznaje od vremena studija. No, Požeška biskupija poznata mu je u smislu organizacije, da je lijepa biskupija, sređena, uređena i da živi lijepim životom.

Prema riječima mons. Martinovića, jedan franjevac može u sklad takve uređene mjesne Crkve donijeti „ono što je dužan donijeti, a to je Isus Krist“: „To je ono što ja nosim sa sobom, znači nosim svoj život, nosim svoj franjevački identitet, nosim poslanje koje mi Crkva daje i s tim poslanjem dolazim. Donosim svoj stil života, donosim sebe, svoje srce, svoje osjećaje, svoje misli i svoju ljubav prema Požeškoj biskupiji, prema svećenicima, vjernicima, svim ljudima dobre volje. I u tome je utkano nešto franjevačko. I u tome će me prepoznati.“

Na pitanje je li već razmišljao o biskupskom geslu, mons. Martinović rekao je da su u njegovu egzistenciju i fratarski svećenički poziv duboko utkane dvije riječi: radost i mir. U tim dvjema riječima je temelj i smisao njegova života te smisao i radost poslanja i služenja vjernicima.

Radost mons. Martinovića proizlazi iz jednog egzistencijalnog doživljaja. Kada je bio sjemeništarac, na prvoj godini, došao je kući za božićne blagdane, i jednu večer su razgovarali mama, tata, sestre, brat i on. U jednom trenutku mama je spomenula da je on trebao biti, po nekim kriterijima, nerođeno dijete. Naime, neki su sa strane mami sugerirali da ga abortira jer je bio peto dijete koje dolazi na svijet. Mama je na to rekla: „Ja mogu umrijeti, ali dijete koje mi je Bog dao neću sigurno pobaciti, neću oduzeti život mome djetetu. Pa mogu i poludjeti, ali to neće učiniti.“ A otac je kazao: „Kako hranimo ovo četvero djece, bit će korica kruha i za ovo koje će se roditi.“

„Kad to čujete od svojih roditelja u svojoj mladost, onda se otvori nebo nad vama i shvatite koja je veličina života i koji je dar života. Mogli ste biti nerođeni, mogli ste ne ugledati svjetlo života, dana, ovoga svijeta, svega što postoji. I od tog trenutka sam zahvalan i nikad ne mogu prestati biti zahvalan Bogu za dar života, zato što postojim. Od tog trenutka moj život postao je potpuno ispunjen radošću. To je ta egzistencijalna radost od koje živim i koju želim svjedočiti. S druge strane je radost zato što nas Krist poziva da navješćujemo njegovu Radosnu vijest ljudima“, rekao je mons. Martinović.

Govoreći o miru, pojasnio je da, ako ne nađemo u svom životu i u Bogu mir, možemo imati što god hoćemo, ali nemir ostaje. „Mir koji Bog daje zapravo je najveća snaga i potreba za naš osobni život, za obiteljski život, za suočavanje s problemima, za nošenje bolesti, križa, za prihvaćanje drugoga. Jer ako nismo u miru s Bogom, kako ćemo prihvatiti drugoga, kako ćemo razumjeti drugoga, kako ćemo pomoći i kako ćemo drugome donijeti ono što Bog želi po nama“, kazao je mons. Martinović.

Odgovarajući na pitanje postoje li smjernice i konkretni program za njegovo djelovanje u Požeškoj biskupiji, mons. Martinović rekao je da tek treba upoznati život biskupije, svećenike i vjernike.

„Ne treba se zamarati nekakvim programom, planom. Biskupija već ima svoj uhodani život. Ima uhodani način rada. Ono što postoji treba nastaviti. Sve što je do danas stvarano, stvarano je u ime Božje, ime Isusa Krista. Sa mnom svijet ne počinje, niti završava. Ja samo dolazim u hod i život Crkve koja živi svoje poslanje. I važno je otvorena srca s iskrenom ljubavlju nastaviti taj hod. Određene konkretne planove treba dogovoriti s klerom i suradnicima“, pojasnio je mons. Martinović.

Biskup Škvorčević najavio je da će mons. Martinović primiti pastirski štap kojega je on primio kad ga je kardinal Franjo Kuharić zaredio za požeškog ordinarija. Prema riječima mons. Martinovića, ta simbolika preuzimanja štapa je poziv da se slijedi tog uzornog pastira koji je ostavio neizbrisiv trag u životu Crkve, kao i blaženi kardinal Alojzije Stepinac.

„Trudit ću se. Ne smatram se savršenim. Ne smatram da sam dorastao, dostojan te službe. Ali, oslanjam se na Božju snagu i na milost Duha Svetoga“, poručio je mons. Martinović.

U intervjuu je mons. Martinović govorio i o susretu sa Svetim Ocem te djetinjstvu provedenom prve četiri godine u Županji, a potom u Matićima u Bosanskoj posavini, najavivši dolazak nakon biskupskoga ređenja.