APOSTOLSKO PUTOVANJE U MAĐARSKU

HOMILIJA SVETOG OCA

Misa na Četvrtu vazmenu nedjelju

Budimpešta, Trg Lajosa Kossutha, 30. travnja 2023.

Posljednje riječi koje Isus izgovara u Evanđelju koje smo čuli sažimaju smisao njegova poslanja: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10, 10). To čini dobar pastir: život svoj daje za svoje ovce. Tako je Isus, poput pastira se daje u potragu za svojim stadom, došao potražiti nas kad smo bili izgubljeni; poput pastira došao nas je oteti iz ralja smrti; poput pastira, koji poznaje svaku od svojih ovaca ponaosob i ljubi ih beskrajnom nježnošću, uveo nas je u Očev ovčinjak i dao nam da postanemo njegovom djecom.

Promotrimo dakle sliku Dobroga Pastira i zadržimo se na dvjema radnjama koje, prema Evanđelju, čini s obzirom na svoje ovce: prvo ih poziva, zatim ih izvodi.

1. Prije svega, on „ovce svoje zove imenom” (r. 3). Na početku naše povijesti spasenja nismo mi sa svojim zaslugama, svojim sposobnostima, svojim strukturama, nego je u ishodištu Božji poziv, njegova želja da dođe do nas, njegova briga za svakoga od nas, obilje njegova milosrđa koje nas želi spasiti od grijeha i smrti, dati nam život u izobilju i beskrajnu radost. Isus je došao kao dobri pastir ljudskog roda da nas pozove i vrati kući. Mi, gajeći zahvalno sjećanje u svom srcu, možemo se spomenuti njegove ljubavi prema nama, prema nama koji smo bili daleko od njega. Dà, dok „poput ovaca svi smo lutali i “svaki svojim putem je hodio“ (Iz 53, 6), On je uzeo na sebe naše bezakonje i naše grijehe, vraćajući nas u srce Očevo. Tako slušamo u drugom čitanju apostola Petra gdje govori: „poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih“ (1 Pt 2, 25). I dan-danas, u svim životnim situacijama, u onome što nosimo u svome srcu, u našoj izgubljenosti, u našim strahovima, u osjećaju poraza koji nas ponekad obuzima, u tamnici tuge koja prijeti da nas zatvori u kavez, On nas poziva. Dolazi kao Dobri pastir i poziva nas imenom, da nam poruči koliko smo dragocjeni u njegovim očima, da izliječi naše rane i preuzme na sebe naše slabosti, da nas okupi u jedinstvu u svom ovčinjaku i zbliži nas s Ocem i jedne s drugima.

Braćo i sestre, dok se ovog jutra nalazimo ovdje, osjećamo radost što smo Božji sveti narod: svi smo rođeni iz njegova poziva; On je taj koji nas je sabrao i zato smo njegov narod, njegovo stado, njegova Crkva. On nas je ovdje okupio da, iako se razlikujemo jedni od drugih i pripadamo različitim zajednicama, veličina njegove ljubavi sve nas obuhvaća u jedan zagrljaj. Lijepo je susresti se zajedno: biskupi i svećenici, redovnici i vjernici laici; i lijepo je tu radost podijeliti s ekumenskim izaslanstvima, s vođama židovske zajednice, predstavnicima civilnih institucija i diplomatskog zbora. To je katolicitet: svi mi, koje je Dobri Pastir pozvao po imenu, pozvani smo prihvatiti i širiti njegovu ljubav, učiniti njegov ovčinjak uključivim, a nikada isključivim. Zato smo svi pozvani njegovati odnose bratstva i suradnje, ne dijeliti se međusobno, ne smatrati svoju zajednicu sredinom pridržanom samo za neke, ne da svatko brani svoj vlastiti prostor, nego da se otvorimo međusobnoj ljubavi.

2. Nakon što je pozvao ovce, Pastir ih „izvodi“ (Iv 10, 3). Najprije ih je pozvao da uđu u ovčinjak, a sad ih izvodi. Najprije smo sabrani u Božju obitelj da postanemo njegov narod, a zatim smo poslani u svijet da hrabro i bez straha postanemo navjestitelji Radosne vijesti, svjedoci ljubavi koja nas je rodila na nov život. Možemo shvatiti ovaj pokret – ulazak i izlazak – iz druge slike koju koristi Isus, a to je slika vrata. On kaže: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ (r. 9). Poslušajmo ponovno pažljivo ovo: ulazit će i izlaziti. S jedne strane, Isus je vrata koja su se širom otvorila da bismo ušli u Očevo zajedništvo i iskusili njegovo milosrđe; ali, kao što svi znaju, otvorena vrata služe ne samo za ulazak, već i za izlazak iz mjesta gdje se nalazite. A onda, nakon što nas je ponovno doveo u Božji zagrljaj i u krilo Crkve, Isus je vrata koja nas izvode u svijet: On nas potiče da iziđemo ususret braći i sestrama. I upamtimo ovo dobro: svatko je, bez iznimke, pozvan na to, izići iz svoje udobnosti i imati hrabrosti doći do svake periferije koja treba svjetlo Evanđelja (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 20).

Braćo i sestre, biti „u izlasku“ znači za svakoga od nas postati, poput Isusa, otvorena vrata. Tužno je i boli vidjeti zatvorena vrata: zatvorena vrata našeg egoizma prema onima koji su naši svakodnevni suputnici; zatvorena vrata našeg individualizma u društvu kojemu prijeti opasnost da zakržlja u samoći; zatvorena vrata naše ravnodušnosti prema onima koji pate i prema siromašnima; zatvorena vrata prema strancima, prema onima koji su drugačiji, migrantima, siromašnima. Pa čak i zatvorena vrata naših crkvenih zajednica u kojima ima mjesta samo za nas, koja su zatvorena prema svijetu, zatvorena prema onima koji „odskaču od pravila“, zatvorena prema onima koji čeznu za Božjim oprostom. Braćo i sestre, molim vas, molim vas: otvorimo vrata! Pokušajmo i mi – riječima, gestama, svakodnevnim djelovanjima – biti poput Isusa: otvorena vrata, vrata koja se nikome ne zalupe pred nosom, vrata koja daju svima ući i doživjeti ljepotu Gospodinove ljubavi i oproštenja.

To ponavljam prije svega sebi, svojoj braći biskupima i svećenicima: nama pastirima. Zato što pastir, kaže Isus, nije kradljivac i razbojnik (usp. Iv 10, 8); to jest, ne okorištava se svojom ulogom, ne tlači stado koje mu je povjereno, ne „krade“ prostor braći laicima, nije krut u vršenju vlasti. Braćo, ohrabrimo se da budemo sve otvorenija vrata: „facilitatori“ Božje milosti, stručnjaci za blizinu, spremni dati svoj život, kao što nas Isus Krist, naš Gospodin i sve naše, uči raširenih ruku s prijestolja križa i pokazuje nam svaki put na oltaru, živi Kruh koji se za nas lomi. To govorim također braći i sestrama laicima, katehetama, pastoralnim djelatnicima, onima s političkim i društvenim odgovornostima, onima koji jednostavno žive svoj svakodnevni život i u njemu katkad nailaze na teškoće: budite otvorena vrata! Dopustimo da u naše srce uđe Gospodar života, njegova Riječ koja tješi i liječi, a zatim iziđimo van i budimo i mi sami otvorena vrata u društvu. Budimo otvoreni i uključivi jedni prema drugima, kako bi se pomoglo Mađarskoj da raste u bratstvu, tom putu mira.

Dragi prijatelji, Isus Dobri Pastir zove nas imenom i brine se za nas beskrajnom nježnošću. On je vrata i tko kroz njega ulazi, ima život vječni: On je, dakle, naša budućnost, budućnost „života… u izobilju“ (Iv 10, 10). Stoga, nemojmo se nikada obeshrabriti, ne dopustimo da nam se ukrade radost i mir koji nam je On dao, ne zatvarajmo se u probleme ili apatiju. Dopustimo da nas prati naš Pastir: neka s njim naši životi, naše obitelji, naše kršćanske zajednice i cijela Mađarska zablistaju novim životom!