U noći nam se svjetlost čini još sjajnijom. Tako smo, dragi mladi, zajedno čuli iz riječi svetoga Pavla. Želimo ih uzdignuti poput baklje koja rasvjetljuje ne samo molitvu svakoga pojedinca, nego i cijelu povijest Crkve. Apostol promatra svoje vrijeme i prima božansko nadahnuće, to jest Duha Svetoga, koji uvijek otvara svijetle perspektive budućnosti. Da, Bog je Gospodar povijesti i, što god se dogodilo, vodi je prema spasenju: u Kristu svakomu zlu dolazi kraj, upravo zato što kraj postaje početak novoga i vječnoga života.

Predragi, kako bismo rasvijetlili svoje vrijeme i preobrazili sadašnjost u svjetlu Duha, prisjetimo se ponajprije da smo i mi, poput Timoteja, muškarci i žene Božji. Taj izraz – Božji – koji je izabrao sveti Pavao označava odnos, a ne posjedovanje. Tko živi s Bogom slobodan je: slobodan od svega što zamračuje život, čineći ga praznim i besmislenim. Mladi Francuske, u svojim srcima nosite neizmjernu čežnju za slobodom, riječju koja snažno odjekuje u vašoj kulturi. Koji je, dakle, izvor istinske slobode? Isus nam ga jasno pokazuje kada kaže da će nas istina osloboditi (usp. Iv 8, 32) i da je Istina on sam (usp. Iv 14, 6). Evo, dakle, izvora istinske slobode: živi odnos s Isusom.

Gospodinova blizina, naime, daje mudrost našim planovima i ljepotu željama koje nosimo u srcu. Bog poput svjetla prolazi našom dušom, pozivajući nas na trajnu obnovu, na obraćenje koje životu daje puni smisao jer nas čini protagonistima povijesti koja iz zbrke prelazi u traženje istine, iz ravnodušnosti u zauzimanje za pravdu. Sveti Pavao to izražava trima glagolima koji prizivaju našu slobodu: kloni se, teži, bori se.

Apostol piše Timoteju: ponajprije, „kloni se toga“, to jest oholosti, taštine, nasilja i pohlepe (usp. 1 Tim 6, 4.10). Sve su to osjećaji koji nas zahvaćaju i ovladavaju nama. Sebičnost koja ih obilježava skriva zastrašujuću samoću. Kako bismo kušali Božju blizinu i ljudsko bratstvo, potrebno je stoga odbaciti onu požudu koja iscrpljuje odnose ne darujući ništa, koja se puni stvarima, a nas ne hrani. Takav način života potiče nas da imamo sve, a da ne budemo nitko; da primamo mnoštvo lajkova, a ipak ostanemo sami sa sobom.

Kada odlučimo ne slijediti takav način života, tada počinjemo težiti „za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću i blagošću“ (r. 11). Da, onaj tko živi s Bogom teži boljemu: neprestano je u vježbi. Njegova želja traži krepost, to jest snagu koja ga čini dobrim i istinitim. Dragi prijatelji, dinamika koja obilježava kršćanski život ima točno ime: zove se put svetosti. To je put koji Gospodin otvara pred svakim od nas, prateći nas njime. A koliko se sinova i kćeri ove ljubljene francuske zemlje dalo voditi tim putem! Pomislimo, primjerice, na blaženoga Marcela Calla, mladoga Francuza, izviđača i radnika koji ni u tami koncentracijskoga logora nije prestao težiti dobru, ostajući u sebi slobodan.

Kako napredujemo na tom putu svetosti, postaje jasno da nije dovoljno kloniti se zla: potrebno je izabrati dobro. Nije riječ o apstraktnom načelu niti o očitoj tvrdnji: izabrati dobro vlastiti je čin slobode, a vršeći ga sloboda se ostvaruje, ispravlja i sazrijeva. Kako biste izabrali dobro, zapamtite ovo mjerilo: dobro daje život, nikada ga ne oduzima; dobro se brine, ne prisvaja. Dobro nije lijepa ideja, nego blistavo lice ljubavi: ono je sam Bog! Kreposti koje nam sveti Pavao pokazuje kao odsjaj njegove dobrote jesu ove: pravednost prema ljudima; pobožnost i vjera prema Bogu; ljubav prema svima; strpljivost prema onima zbog kojih trpimo; blagost koja obilježava onoga tko čista srca traži mir. Načela jednakosti i bratstva koja nadahnjuju vaše društvo ovdje nalaze svoj temelj: više od pukih zakonskih odredbi, to su korjeniti i hrabri izbori slobodnoga srca. Usvojiti te osobine nije samo etička obveza: to je izbor da postanemo autentični muškarci i žene, slobodni od kompromisa.

U tom nam smislu Apostol predaje treći glagol: boriti se. Naime, kloniti se zla i težiti dobru podrazumijeva borbu. Boriti se, da, kao što je činio sveti Pavao, često prikazivan s mačem u ruci, znakom Božje riječi, „mača Duha“ (Ef 6, 17). Taj glagol snažno odjekuje ovdje u Francuskoj, zemlji svete Ivane Orleanske, mlade žene koja se znala hrabro boriti. Ali pazite: borba na koju smo pozvani jest borba vjere, to jest zauzetost da živimo prema Evanđelju, kao učenici Isusa, Sina Božjega koji od svih nas čini braću i sestre. U njegovo ime imamo snagu pravednika da se odupremo napasti. U njegovo ime imamo ustrajnost blagih da se posvetimo dobru. Naša borba nije borba protiv drugih i ne služi se oružjem nasilja, prezira ili tlačenja. Naše jedino oružje jest ljubav koja se daruje. Nažalost, znamo da postoje sile protivne našoj povezanosti s Bogom, sile koje nastoje podijeliti osobe i narode, suprotstavljajući ih jedne drugima. Ta zla ne pokazuju samo nasilno lice, nego katkad imaju i podmukao izgled jer obećavaju upravo ono što nam oduzimaju, a to je sreća. No kada osjećamo da nas obavija njihova tama, svjetlo Duha Svetoga rasvjetljuje nas i tješi. Večeras, dakle, zajedno izaberimo kreposti koje trebamo njegovati kako bismo slijedili Gospodina.

Nismo sami na tom putu svetosti jer njime kročimo sjedinjeni sa svom braćom i sestrama koji nas okružuju. To, uostalom, večeras i sami doživljavate, kao i na velikim okupljanjima poput Svjetskih dana mladih. Osim toga, saveznici su nam sveci: oni su prijatelji koji nas podupiru u kušnji. Predragi, kada životni izbori zahtijevaju hrabrost, zazovite njihov zagovor i nasljedujte njihov primjer. Kao što smo pjevali u litanijama, ohrabrenje svetaca jamči nam da nikada nismo sami u molitvi, nikada nismo sami u Crkvi. Osobito u ovom vremenu zamolimo stoga njihovu pomoć da budemo graditelji mira: vječne Božje čežnje i trajne zadaće čovječanstva! Večeras sam neke od njih spomenuo. Zamolimo i svetu Tereziju od Djeteta Isusa da nas pouči svojemu „malom putu“ svakodnevne ljubavi, čvrstom temelju svakoga trajnog mira.

Taj mir Gospodin ostvaruje u Savezu koji sklapa sa svima nama po posredništvu Isusa Krista. Zato, pokazujući temelj našega iskustva vjere, sveti Pavao govori ne samo o onome što mi možemo činiti odgovarajući Bogu, nego i o onome što Bog čini za nas. Apostol to sažima u jednom prizoru: Isus pred Pilatom, istina ljubavi pred licemjerjem vlasti. „Dobra borba“ tako se podudara s „lijepim svjedočanstvom“ (usp. 1 Tim 6, 12-13). To pokazuje uporaba istoga pridjeva: kalos, koji ovdje znači dobro učinjeno. Dobro učinjeno djelo, ono što je dobro, jest otkupljenje koje Isus ostvaruje za nas. U svojoj borbi protiv grijeha i smrti Kristova nas pobjeda sve oslobađa: od svakoga nas zla spašava i na svako nas dobro poziva.

U tom svjetlu pogledajmo dvije relikvije donesene pred nas: tuniku i križ. Jedno je ono što je Kristu oduzeto, drugo ono što mu je dano. U tom su smislu obje znakovi njegove muke: Isus je lišen svoje tunike da bi nas zaodjenuo bijelom haljinom, opranom „u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7, 14). Tako križ, od oruđa smrti, postaje znakom nade. Zajedno, dakle, tunika i križ predstavljaju nas, nas Crkvu koja se rađa iz Božjega života darovanoga svijetu. Dragi mladi, kako biste rasli u svetosti i naše društvo mijenjali nabolje, budite svijetli svjedoci toga Evanđelja, to jest Radosne vijesti koja je sam Krist, naš Spasitelj: „Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen“ (1 Tim 6, 16).

Papa odgovarao na pitanja mladih u Parizu: Ne bojte se poziva, pouzdajte se u Isusa