Papina homilija na misi na XXVIII. Svjetski dan posvećenog života

BLAGDAN PRIKAZANJA GOSPODINOVA

XXVIII. SVJETSKI DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA

SVETA MISA SA ČLANOVIMA USTANOVA POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBI APOSTOLSKOG ŽIVOTA

HOMILIJA SVETOG OCA FRANJE

Bazilika svetog Petra

Petak, 2. veljače 2024.

Dok je narod iščekivao spasenje Gospodnje, proroci su najavljivali njegov dolazak, kako kaže prorok Malahija: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Jahve nad vojskama“ (3, 1). Šimun i Ana slika su i prilika tog čekanja. Vide Gospodina gdje ulazi u svoj hram i, prosvijetljeni Duhom Svetim, prepoznaju ga u Djetetu kojega Marija nosi u naručju. Čekali su ga cijeli život: Šimun, „pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu“ (Lk 2, 25); Ana, koja „nije napuštala Hrama“ (Lk 2, 37).

Dobro nam je gledati to dvoje starijih ljudi, strpljivih u čekanju, budnih duhom i ustrajnih u molitvi. Srce im je bilo neprestano budno, poput baklje koja stalno gori. U poodmakloj su dobi, ali njihova su srca mlada; ne daju se godinama, jer su im oči uvijek uprte u Boga sa iščekivanjem (usp. Ps 145, 15). Okrenuti Bogu u očekivanju, uvijek u očekivanju. Na svom su životnom putu iskusili teškoće i razočaranja, ali se nisu prepustili malodušju: nisu „umirovili“ nadu. I tako, promatrajući Djetešce, prepoznaju da se ispunilo vrijeme, da se ispunilo proroštvo, došao je Onaj koga su tražili i za kojim su čeznuli, Mesija naroda. Budno čekajući Gospodina, postaju sposobni primiti ga u novosti njegova dolaska.

Braćo i sestre, iščekivanje Boga važno je i za nas, za naš hod vjere. Svaki dan nas Gospodin pohodi, govori nam, otkriva se na neočekivane načine, a na kraju života i vremenâ On će doći. Stoga nas On sam potiče da ostanemo budni, da bdijemo, da budemo ustrajni u iščekivanju. Najgore što nam se može dogoditi jest to da utonemo u „san duha“, da uspavamo svoje srce, da umrtvimo dušu, da pohranimo nadu u mračne kutove razočaranja i bezvoljnosti.

Mislim na vas, posvećena braćo i sestre, i na dar koji vi jeste; mislim na svakog od nas, suvremenih kršćana: jesmo li još sposobni živjeti u očekivanju? Nismo li ponekad previše zaokupljeni samima sobom, svojim poslovima i intenzivnim ritmom svakog dana, do te mjere da zaboravimo na Boga koji uvijek dolazi? Nismo li možda previše zaokupljeni svojim dobrim djelima da nam čak i redovnički i kršćanski život postaje „mnogo stvari koje treba obaviti“, zanemarujući naše svakodnevno traženje Gospodina? Nismo li ponekad u opasnosti planirati svoj osobni i život zajednice računajući koliki su naši izgledi za uspjeh, umjesto da radosno i ponizno njegujemo malo sjeme koje nam je povjereno, strpljivošću onih koji siju ne očekujući od toga ništa i onih koji znaju čekati Božja vremena i iznenađenja? Ponekad smo – moramo to priznati – izgubili tu sposobnost čekanja. To se događa zbog raznih prepreka od kojih bih istaknuo dvije.

Prva prepreka zbog koje gubimo sposobnost čekanja jest zanemarivanje našeg duhovnog života. To se događa kad umor prevlada nad zadivljenošću, kad navika zamijeni oduševljenje, kad izgubimo ustrajnost na duhovnom putu, kad nas negativna iskustva, konflikti ili plodovi koji kao da kasne pretvore u ogorčene i ojađene osobe. Nije dobro žvakati gorčinu, jer u redovničkoj obitelji – kao i u svakoj zajednici i obitelji – ogorčeni ljudi „namrgođenih lica“ čine zrak teškim; tim ljudima kao da je žuč u srcu. Stoga moramo ponovno zadobiti izgubljenu milost: ustuknuti i kroz intenzivan unutarnji život vratiti se duhu radosne poniznosti i tihe zahvalnosti. A to se jača klanjanjem, time da nam „rade“ koljena i srca, konkretnom molitvom koja se bori i zagovara i koja je kadra probuditi želju za Bogom, negdašnju ljubav, divljenje prvog dana, duh iščekivanja.

Druga prepreka je prilagođavanje stilu svijeta, koje na kraju zamijeni evanđelje. A naš svijet je svijet koji se velikom brzinom mijenja, koji veliča krilaticu „sve i odmah“, koji se iscrpljuje u aktivizmu i u poganskim hramovima konzumerizma ili u zabavi po svaku cijenu pokušava istjerati strahove i tjeskobe života. U takvom ozračju, gdje je šutnja protjerana i izgubljena, čekanje nije lako jer zahtijeva stav zdrave pasivnosti, hrabrost da usporimo korak, da ne damo aktivnostima da nas preplave, da stvorimo u sebi mjesta za Božje djelovanje, kao što uči kršćanska mistika. Pazimo, dakle, da duh svijeta ne uđe u naše redovničke zajednice, u život Crkve i na životni put svakoga od nas, inače nećemo donijeti ploda. Kršćanski život i apostolsko poslanje trebaju da nas čekanje, koje sazrijeva i molitvi i svakodnevnoj vjernosti, oslobodi od mita učinkovitosti, od opsjednutošću učinkom i, iznad svega, od preuzetnosti u kojoj Boga svodimo naše kategorije, jer On uvijek dolazi na nepredvidive načine, dolazi uvijek u vremena koja nisu naša i na načine koje ne očekujemo.

Kao što kaže francuska mističarka i filozofkinja Simone Weil, mi smo zaručnica koja noću čeka dolazak zaručnika, a „uloga buduće mladenke je da čeka […]. Željeti Boga i odreći se svega drugoga: samo se u tome sastoji spasenje” (S. Weil, Attesa di Dio, Milano 1991., 152). Sestre, braćo, njegujmo čekanje Gospodina u molitvi i učimo se dobroj „pasivnosti Duha“: tako ćemo se moći otvoriti Božjoj novosti.

Poput Šimuna, primimo i mi u naručje Dijete, Boga novosti i iznenađenja. Prihvaćanjem Gospodina, prošlost se otvara budućnosti, ono staro u nama otvara se novome koje On sa sobom donosi. To nije lako – znamo to – jer se u redovničkom životu, kao i u životu svakoga kršćanina, teško othrvati „snazi onoga staroga“: „Stareži koja je u nama nije, naime, lako prihvatiti dijete u sebi, ono novo – prihvatiti novo, u svojoj starosti prihvatiti to novo –. […]. Božja se novost pojavljuje kao dijete, a mi, sa svim svojim navikama, strahovima, tjeskobama, zavistima – sjetimo se zavistî! –, zabrinutostima, nalazimo se pred tim djetetom. Hoćemo li ga zagrliti, prihvatiti, dati mu mjesta? Hoće li ta novost doista ući u naše živote ili ćemo radije pokušati spojiti staro i novo, nastojeći da nas prisutnost Božje novosti što manje ometa i uznemirava?“ (C. M. Martini, Qualcosa di così personale. Meditazioni sulla preghiera, Milano 2009., 32-33).

Braćo i sestre, ta su pitanja upućena nama, upućena su svakom od nas, upućena su našim zajednicama, upućena su Crkvi. Pustimo Duhu da u nama pobudi nemir, da nas pokrene kao što su to učinili Šimun i Ana. Ako poput njih živimo u iščekivanju, njegujući unutarnji život i živeći u skladu sa stilom Evanđelja, ako budemo poput njih živjeli u iščekivanju na ovaj način, prigrlit ćemo Isusa, koji je svjetlo i nada života.