SECRETARIA GENERALIS

SYNODI

Vatikan, 26. siječnja 2023.

DIJECEZANSKIM BISKUPIMA

EPARHIJSKIM BISKUPIMA

Predraga braćo,

kao što vam je poznato, na kraju faze konzultacija „u partikularnim Crkvama“, proces Sinode 2021.-2024. predviđa održavanje kontinentalnih skupština. U vezi s tom kontinentalnom fazom, obraćamo se svima vama, koji ste u svojim partikularnim Crkvama počelo i temelj jedinstva svetog Božjeg naroda (usp. LG 23). Činimo to u ime naše zajedničke odgovornosti kao biskupâ Kristove Crkve za sinodski proces koji je u tijeku: nema vršenja crkvene sinodalnosti bez vršenja biskupskog kolegijaliteta.

U apostolskoj konstituciji Episcopalis communio nas se podsjeća da „svaki biskup ima na sebi istodobno i na nerazdvojan način odgovornost za partikularnu Crkvu koja je povjerena njegovoj pastoralnoj skrbi i brigu za sveopću Crkvu“ (EC, br. 2). Omogućiti vršenje ove potonje bio je raison d’être Biskupske sinode od samog njezina početka. U samom dokumentu njezina ustanovljenja, Apostolica sollicitudo, sveti Pavao VI. s velikom dalekovidnošću navodi da se Sinoda „kao i svaka ljudska ustanova može vremenom poboljšavati“. To je ono čemu upravo svjedočimo: Episcopalis communio ne samo da ne slabi ustanovu biskupije time što naglašava procesni značaj Sinode, nego uloga pastirâ i njihovo sudjelovanje u različitim fazama sad imaju još ključniju ulogu. Hvala zato za sve ono što je svaki od vas već učinio u službi Sinode 2021.-2024., omogućivši savjetovanje s Božjim narodom u partikularnim Crkvama i razlučivanje koje se provodi unutar sinodâ/vijećâ samosvojnih (sui iuris) Crkava i biskupskih konferencija.

Uoči ovih kontinentalnih skupština, držimo itekako potrebnim podijeliti s vama neka razmišljanja radi zajedničkog razumijevanja sinodskog procesa, njegovog napredovanja i značenja trenutne (kontinentalne) faze u kojoj se nalazimo. Ima, naime, onih koji predmnijevaju da već znaju kakvi će biti zaključci te Sinodske skupštine. Drugi bi opet htjeli nametati dnevni red Sinode, sa ciljem da usmjeravaju raspravu i uvjetuju njezine plodove. Međutim, tema koju je Papa odredio za 16. redovnu opću skupštinu Biskupske sinode jasna je: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“. To je, dakle, jedina tema koju smo pozvani dublje proučiti u svakoj pojedinoj fazi tog procesa. Očekivanja od Sinode 2021.-2024. su mnoga i različita, ali nije zadaća Skupštine uhvatiti se u koštac sa svim pitanjima koja se u Crkvi pretresaju.

Oni koji teže tome da nametnu neku temu Sinodi zaboravljaju logiku kojom se ravna sinodski proces: pozvani smo zadati „zajednički kurs“ počevši od doprinosa sviju. Možda je nepotrebno podsjećati da se apostolskom konstitucijom Episcopalis communio Sinodu pretvorilo iz događaja u proces, podijeljen na faze. To znači da se na Sinodi od samog njezinog svečanog otvaranja, 10. listopada 2021. u Svetom Petru, obrađuje i produbljuje zadanu temu, najprije u fazi savjetovanja s Božjim narodom, zatim u razlučivanju pastira u sinodama/vijećima samosvojnih Crkava, u biskupskim konferencijama, a sada i u kontinentalnim skupštinama. Upravo zbog povezanosti među različitim fazama ostale teme se ne mogu potajno uvoditi, instrumentalizirajući tu skupštinu i ne priznavajući savjetovanje s Božjim narodom.

To da u prvoj fazi slušanja granice teme nisu bili jasno definirane može se razumjeti, pa i zbog novosti metode i teškoće u razumijevanju i prepoznavanju da cijeli „sveti Božji narod ima udjela i u Kristovoj proročkoj službi” (LG, 12). Međutim, taj se manjak jasnoće smanjio u kasnijim koracima, kao što se zorno vidi iz sadržaja sažetakâ koje su sinode/vijeća samosvojnih Crkava i biskupske konferencije poslale Tajništvu Sinode, a koji su plod razlučivanja pastirâ oko doprinosâ danih tijekom savjetovanja s Božjim narodom. Na temelju tih sažetaka sastavljen je Radni dokument za kontinentalnu fazu (RKF), u kojem jasno odzvanja glas partikularnih Crkava.

Odluka o tome da se RKF ponovno vrati partikularnim Crkvama u ruke, tražeći da svaka od njih sluša glas drugih, koji odzvanja cijelim RKF-om, sagledavajući tako faze sinodalnog procesa na razini jedne veće svijesti, pokazuje da je doista jedino pravilo koje smo si dali to da ostanemo u stalnom osluškivanju Duha: „Sinodalna Crkva je Crkva koja sluša […] Vjernički narod, zbor biskupa, rimski biskup: svi slušaju jedni druge i svi slušaju Duha Svetog” (Franjo, Govor u povodu 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, 2015.).

Teme predložene u RKF-u ne predstavljaju dnevni red sljedeće skupštine Biskupske sinode, nego u duhu vjernosti restituiraju ono što proizlazi iz sažetaka koje su poslale sinode/vijeća samosvojnih Crkava i biskupske konferencije, omogućujući vidjeti lice Crkve koja uči slušati Duha kroz uzajamno slušanje. Kontinentalne će skupštine imati za zadaću da se, na temelju odjeka koje je u svakoj pojedinoj Crkvi pobudilo čitanje RKF-a, utvrdi koji su to „prioriteti, teme koje se ponavljaju i pozivi na djelovanje koji se mogu podijeliti s drugim mjesnim Crkvama u svijetu i raspravljati na Prvom zasjedanju Sinodalne skupštine u listopadu 2023.“ (RKF, br. 106).

Zato vjerujemo da će na kontinentalnim skupštinama glas partikularnih Crkava, preko sažetaka priređenih od strane sinoda/vijeća samosvojnih Crkava i nacionalnih biskupskih konferencija, odjeknuti iznova i još većom snagom. Što budemo više rasli u sinodskom stilu Crkve, to ćemo više svi mi kao članovi Božjeg naroda – vjernici i pastiri – naučiti osjećati s Crkvom (sentire cum Ecclesia), u vjernosti Božjoj riječi i Tradiciji. Zar bismo se, uostalom, uopće i mogli uhvatiti u koštac sa stanovitim pitanjima, koja često izazivaju podjele, a da prije toga nismo odgovorili na veliko pitanje koje je izazov za Crkvu još od vremena Drugoga vatikanskog sabora: „Crkvo, što kažeš o sebi samoj?“. Dug put prijema Koncila navodi nas na to da ustvrdimo kako je odgovor u Crkvi koja je „konstitutivno sinodska“, gdje su svi pozvani vršiti svoju crkvenu karizmu u pogledu vršenja zajedničkog poslanja evangelizacije.

Sinodski proces koji je u tijeku pokazuje nam da je to moguće. Svojim dioništvom u Kristovoj proročkoj službi, sveti Božji narod je nositelj sinodskog procesa kroz savjetovanje koje svaki biskup provodi u svojoj Crkvi: tako se, naime, može istinski slušati „sveukupnost vjernikâ, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27) [i] ne može se u vjerovanju prevariti“ (LG 12). Zbor biskupa, koji je “subjekt također vrhovne i pune vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave” (LG 22), sudjeluje u sinodskom procesu bilo kad svaki biskup započinje, vodi i zaključuje povjereno mu savjetovanje s Božjim narodom, bilo u kasnijim fazama, kad biskupi zajedno vrše svoju karizmu razlučivanja na sinodama/vijećima samosvojnih Crkava, na biskupskim konferencijama, na kontinentalnim skupštinama i, na poseban način, na sinodskoj skupštini. U analogiji s onim što je rečeno o ekumenskom saboru, u vlasti je rimskog biskupa, koji je “trajno i vidljivo počélo i temelj jedinstva kako biskupâ tako i mnoštva vjernika” (LG 23), da saziva, predsjeda i potvrđuju sinodske skupštine.

Već u ovoj prvoj fazi tog sinodskog procesa mogli smo vidjeti kako je svaki pojedini član odigrao svoju ulogu, poštujući ulogu i doprinos drugih. Trebamo nastaviti tim putem, ne miješajući sinodalnost tek s pukom metodom, već je shvaćajući kao oblik Crkve i način za ispunjenje zajedničkog poslanja evangelizacije. Služba pastirâ tako postaje još više ključna za putovanje svetog Božjeg naroda. Uvjereni smo da će nam Duh, koji vodi Crkvu na njezinu putu, tako omogućiti da iskusimo kako „Biskupska sinoda, koja predstavlja katolički episkopat, postaje izraz biskupskog kolegijaliteta unutar Crkve koja je sva sinodska” (Franjo, Govor povodom obilježavanja 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, 2015.).

Ova kontinentalna faza može nam pomoći razumjeti tu viziju ako, kao zbor biskupa, budemo ujedinjeni u traženju načina koji će pomoći Crkvi da bude „’sakrament jedinstva’, to jest sveti puk okupljen i uređen pod biskupom“ (SC 26). Usto, sudjelovanje u sinodskom procesu omogućit će nam da osnažimo to kolegijalno jedinstvo koje se „pokazuje također u uzajamnim odnosima pojedinačnih biskupa s partikularnim Crkvama i sa sveopćom Crkvom“ (LG 23). Ako je istina da svi biskupi “dobro upravljajući svojom Crkvom kao dijelom sveopće Crkve… djelotvorno pridonose dobru čitavoga otajstvenog Tijela koje je također tijelo Crkava” (LG 23), također je istina da smo pozvani, svi zajedno cum et sub Petro, predstavljati „sveopću Crkvu… u povezanosti mira, ljubavi i jedinstva“ (LG 23). Ima li boljeg načina od toga da „hodamo zajedno“, u uvjerenju da je „upravo taj put sinodalnosti ono što Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća“ (Franjo, Govor povodom obilježavanja 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, 2015.)?

In Christo

 Kardinal Jean Claude Hollerich

Luksemburški nadbiskup

Generalni izvjestitelj Sinode

Kardinal Mario Grech

Generalni tajnik Sinode