Draga braćo i sestre, štovatelji svetog Nikole, posebno čestitam dragim Janjevcima blagdan zaštitnika Janjeva, svetog Nikole biskupa. Pozdravljam braću svećenike, časne sestre, sve vas župljane i hodočasnike.

Danas slavimo velikog Božjeg ugodnika. Sveti Nikola biskup poznat je po svojoj darežljivosti, volim reći: darežljivi svetac. Poznata nam je zgoda iz njegova života, kada je skriven dostavljao triput vrećice s novcem siromašnom ocu da može udati svoje tri kćeri. Ali ne samo tada, on je simbol darivanja kroz čitavu povijest kršćanstva. Njegov blagdan naviješta Božić, blagdan najvećeg darivanja, spomen dolaska Sina, koga je svemu svijetu darovao Bog Otac. Bog nam je dakle darovao samoga sebe pa je i svojima naredio da njeguju međusobnu ljubav, kakvom je on ljubio nas. A to je ljubav koja ide toliko daleko da se ne boji i umrijeti za svoje prijatelje.

Janjevo se spominje na početku 14. st., točnije 1303. kada papa Benedikt XII. već spominje tu župu i crkvu sv. Nikole. Već je dakle više od 7 stoljeća autohtonog prebivanja naših suradnjaka, Hrvata u Janjevu koji su u svojem novom zavičaju – jer došli su iz Dubrovačke republike na Kosovo – sačuvali i svoj jezik, katoličku vjeru i pripadnost hrvatskom narodu.

A čuvao ih je upravo sveti Nikola. U teškim kušnjama i u okruženju koje im nije uvijek bilo naklono, oni su odolijevali. U teškim stoljećima osmanlijskih osvajanja i teških progona… Pa ipak većina je morala iseliti iz svoga zavičaja devedesetih godina prošlog stoljeća, najveći broj 1998., dakle prije 25 godina. Bila je to očito „nevolja velika“… No, 20.stoljeće je najkrvavije i najstrašnije za nas kršćane, i osobito katolike koje se ubijalo i progonilo kao nikada, ni za Nerona ni za Dioklecijana nije bilo tako brutalnog i strašnog progona. Samo u našem narodu pobijeno je više od 500 svećenika, i to osim također mnogo redovnica i bogoslova… a da i ne spominjemo vjernike koje je režim, osobito poslije Drugog svjetskog rata progonio i ubijao u desecima tisuća… kosti su im rasute diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a mnogi su robijali i stradali u brojnim tamnicama, kao i u inozemstvu gdje su nemilice ubijani hrvatski domoljubi.

I na kraju tog krvavog 20.stoljeća došli ste vi, dragi Janjevci, u svoju matičnu domovinu, u Hrvatsku. I danas ste u Požeškoj biskupiji, u mojoj Sisačkoj biskupiji, u Zadarskoj nadbiskupiji i ovdje u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Hvala vam što obogaćujete naš kršćanski i narodni život. Poznato je da vi osobito ljubite djecu. I ja sam u Dumačama i u Gori krstio mnogo djece. Nije li to stoga što je sveti Nikola, zaštitnik vaš, volio posebno djecu koju na njegov blagdan svi darivaju?

Dao nam Gospodin da se obnovi naš narod i naša Crkva katolička dobije novo potomstvo, nove članove i nov zamah, upravo po vama i onima koji poput vas štuju Boga, Domovinu i vole djecu! Riječ Božja doziva nam u pamet poruku za ovo došašće i za današnji blagdan sv. Nikole. 

Prorok Izaija govori Božju poruku Izraelu: „Tješite, tješite moj narod… Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana.“ i nastavlja riječi u kojima prepoznajemo poziv svetog Ivana Krstitelja: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi!« I reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« (Iz 40, 1-11)

Možemo reći da je upravo blagdan sv. Nikole, koji se slavi na početku mjeseca prosinca, najava Božića. Najava je to blagdana darivanja, u kojem nam se daruje najveći mogući dar, sam Bog koji dolazi. On pruža utjehu svome napaćenom narodu, on poziva na pripravnost i budnost.

U Evanđelju po Mateju (Mt 18, 12-14) Gospodin svojim učenicima iznosi usporedbu: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

Nije li i to poveznica s našim današnjim svecem koji je zaštitnik i darivatelj djece, dakle, onih najmanjih? Bog ne želi da propadne i jedan od ovih malenih jer traži svakoga, pa i za zalutalim ide po gorama i traži ga dok ga ne nađe.

Molimo i mi svetog Nikolu da po njegovu zagovoru u našem hrvatskom narodu ne nestane želja za djecom, za potomstvom. Djeca su najveći dar svijetu, čitavom čovječanstvu, ma gdje bila rođena. Tako i kod nas. No kažu da će ova godina biti rekordna po tome što se do sada nikada nije rodilo tako malo djece, oko 35 tisuća, pa i manje, dok umire godišnje dvostruko više. Samo ta činjenica zvoni na uzbunu i odgovorni bi se morali zapitati što činimo da bi se to promijenilo.

Mnogi će reći da je potrebno više ulagati u mlade obitelji, osigurati im uvjete zaposlenja, plaće i stana, da mogu imati više djece. Drugi će reći kako sveukupno gospodarsko stanje u zemlji nije dobro, premda su se dogodili mnogi dobri pomaci. Zašto toliko mladih ljudi odlazi iz Domovine, zašto misle da im druge zemlje mogu pružiti više i bolje? Treći će pridodati tome i potres koji je sigurno mnogim ljudima srušio ne samo kuće nego i nadu u normalan život i napredak.

Pa ipak, mi kršćani moramo gledati šire i znati da pokretač ukupnog čovjekova života nije samo materijalna sigurnost, nisu samo vanjski uvjeti života i rada, nego mi ukazujemo i na duhovno stanje, pozivamo i na prihvaćanje žrtve i mislimo da se isplati boriti i kad je teško, ne odustati od pravih životnih vrijednosti ni kada ne ide sve kako bismo željeli.

Sjećam se Domovinskog rata i onih prilika koje su sigurno za naš narod i zemlju bile najgore u posljednjih 50 i više godina. I što su mladi ljudi činili? Jesu li bježali iz zemlje kao sada migranti iz Afrike, Bliskog i Dalekog Istoka koji preplavljuju Europu? Nisu. Istina, bilo je više od pola milijuna prognanika i izbjeglica iz okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali oni su bili sličniji izbjeglicama koje danas gledamo da bježe iz Ukrajine. Kad je teško, treba baš tada ostati i boriti se.

Treba se boriti da se stvore bolji uvjeti, ali oni idealni i savršeni ne postoje. Nedavno sam se u jednoj obitelji koju sam posjetio na svojim pastirskim pohodima susreo s dva mladića, dva brata koji su prije nekoliko godina otišli u Irsku i oba su se vratila. Na pitanje, što je tomu bio razlog, odgovorili su: nije išlo, nije to to.

Meni se čini da naši protunarodni mediji toliko promiču te migracije da gotovo nagovaraju mlade ljude da odu iz Domovine, a zapravo ne govore im istinu. K tome, nije li i u svom domu, u zajedništvu s obitelji, ocem, majkom, djedom i bakom, braćom i sestrama, ljepše provoditi vrijeme, u svojem zavičaju u kojem ti prijateljski progovara svako stablo, svaki šumarak i njiva, svaka ulica i gradska četvrt, negoli šetati nakon posla sam u tuđini gdje nikoga ne poznaješ i gdje si kao robot upućen samo na posao? I time doprinosiš njihovoj razvijenosti i uređenosti, a zapostavljaš svoje. Nije li to besmisleno?

Ne, nikoga ne smijemo osuđivati, ali smijemo pozivati da se svi mladi ljudi vrate u svoju domovinu i da ju izgrađuju. To je i jedna molba u našoj molitvi za Sinodu, da mladi nadahnuti vjerom ostanu u Domovini i čine sve da bude bolja i ljepša.

Istina je, u našoj je zemlji velika korupcija, posvuda caruje i laž i pljačka. Ipak, toliko je poštenih ljudi koji ne žele tako činiti, koji su pošteni i koji se uzdaju u svoje dvije zdrave ruke i svoju pamet te sve rade da poštenu zarađuju za sebe i svoju obitelj. O njima bi trebalo više pričati, njihov primer pokazivati, a ne da se u svakoj informativnoj emisiji promiču gotovo samo izdajice, lašci i kradljivci. Kao da se vijesti i dnevnici pretvaraju u crnu kroniku i praćenje sudovanja u sudnicama i zatvorima. Pa zar naša Domovina nema ljepših i boljih vijesti negoli samo crne i negativne? Ili su – po tzv. Corona-krizi – mnogi zaželjeli radije biti negativni negoli pozitivni?

Mi ipak ne želimo biti negativni nego upravo pozitivnu tj. radosnu vijest širiti svijetom i Domovinom! Mi jesmo mali ali nismo neznatni jer svaki je čovjek Bogu važan i svaki narod ima pravo na svojem jeziku slaviti Boga i razvijati se u miru i slobodi. Puno je toga pozitivnog u našoj Domovini, to trebamo vidjeti, to promovirati, tome poklanjati pozornost!

Sveti Nikola nije čekao da se životni uvjeti promijene, nije bježao u neke druge zemlje niti je podlegao negativnim vijestima da odustane od toga da čini dobro. Ne! On se borio tako što je dobrim pobjeđivao zlo.

Sveta Majka Terezija govorila je da se ne valja boriti protiv tame drukčije negoli tako da se zapali svjetlo. Pa makar i malo, ali ono uvijek pobjeđuje tamu. Nije li tako i s nama?

U tami ovoga svijeta pozvani smo zapaliti vatru, vatru ljubavi koja će grijati naše ukućane, naše najbliže, vatru koja će svijetliti svima u kući, koja će razgoniti mrak iz duša i srdaca, vatru koja će spaliti ono što ne valja i koja će svjetlom zamijeniti mrak koji je oko nas.

Molimo, dragi Janjevci, molimo, draga braćo i sestre, našeg današnjeg sveca da čuva i Janjevo i sve njegove stanovnike ma gdje bili, da ne zaborave svojih korijena, svoga hrvatskog imena, a prije svega svoje katoličke vjere. Molimo svetog Nikolu da u našem narodu ne ugasne ljubav prema djeci i brojnom potomstvu. Molimo svetoga Nikolu da bude više iskrenog i pravog darivanja ne samo djece nego i svih međusobno. Nije dar samo u stvarima i veličini cijene, nego je u tome koliko srca u njega ulažemo i što njime mladima, i jedni drugima poručujemo. Neka nas u tome nadahne i vodi sveti Nikola biskup. Amen.