Draga braćo i sestre, ovo nas zajedništvo potiče da zapazimo i da se radujemo predivnim prisutnostima koje su se povezale u našemu slavlju. To ste ponajprije vi, dragi mladi, došli iz svih dijelova naše Zagrebačke nadbiskupije, kao izaslanici pojedinih dekanata, baš i mladi Karlovačkoga i Dugoreško-mrežničkoga dekanata, da bismo – s vama i po vama – živjeli blizinu sa svim ostalim mladim katolicima koji jučer i danas diljem naše domovine i cijeloga svijeta slave 36. svjetski dan mladih.

Mladost upućuje na nove početke i tomu duhovnom ozračju posebnu ljepotu ovoga slavlja daje prisutnost našega Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, zbog čega pozdravljam vas, dragi bogoslovijski odgojitelji, na čelu s rektorom, prečasnim gospodinom Željkom Faltakom, te vas, dragi bogoslovi, među kojima ste u središtu naše pozornosti i molitve vas šesnaestorica koji ćete biti primljeni među kandidate za sveti red.

Te dvije prisutnosti dodatno uljepšava prisutnost članova vaših obitelji, rodbine i prijatelja, prisutnost onih koji povezuju vaš život od njegova početka do vašega sadašnjeg odgovora i odluke da pred Crkvom očitujete svoju spremnost ići za Gospodinom i služiti u Crkvi kao zaređeni službenici.

Posebna je pak prisutnost prezbitera: nadbiskupijskoga povjerenika za pastoral mladih, velečasnoga gospodina Kristijana Tušeka, prečasne gospode dekana, rektora ovoga svetišta, braće župnika i drugih svećenika, redovnika i redovnica.

S vama su, dragi mladi i dragi bogoslovi, u molitvi, a vjerujem da i vaša molitva danas zahvaća spomenom sve koji su vas pratili i koji vas prate radujući se vašemu kršćanskom vjerničkom hodu koji pridonosi rastu i ugrađenosti u Crkvu.

Tu prisutnost proširuje i upotpunjuje molitveno zajedništvo i blagoslov našega nadbiskupa, kardinala Josipa (Bozanića), koje vam prenosim. Nadbiskup nas je svojim Pismom prigodom ovoga Dana mladih, na sinodskome hodu, usmjerio prema ovomu svetištu, gdje susrećemo najvažniju prisutnost: prisutnost Gospodina koji se očituje svojim Duhom u: blizini, zagovoru i uzoru svetoga Josipa i njegove zaručnice, Blažene Djevice Marije; prisutnost Gospodina koji govori vama, ali i u vama.

Ovo je susret s Njime, koji nam upućuje svoju živu Riječ i koji nam se daruje, da bismo živjeli radost vjere, u zajedništvu Crkve, kao dionici otajstva Ljubavi, poslani naviještati i svjedočiti nebesko kraljevstvo.

Na početku molimo milosrdnoga Oca da nam se smiluje, dok ispovijedamo da je Krist naš Kralj i dok ga molimo za oproštenje grijeha i za mir riječima himna:

„O, Mirotvorče čudesni,
Čuj glas nam smjeran, molbeni:
Za mirom ljudi vapiju
Da mira se naužiju.“
(Časoslov, Krist Kralj, Himan Službe čitanja).

Saberimo se, pokajmo se u nadi i radosti Božjega milosrđa.

1. Današnje slavlje moglo bi stati u slike dolaženja i stajanja pred nekim. Naviještena Božja riječ, a osobito Evanđelje, daje nam ključ čitanja, nudi podlogu za takav pristup. Prepoznao sam pet takvih slika.

To je najprije triptih koji na svojim stranama ima jedan odlomak iz Staroga zavjeta i jedan odlomak iz Knjige Otkrivenja. Prvo je Danielovo proroštvo, razotkrivanje smisla povijesti, posebno u imenu Spasitelja – ‘Sin Čovječji’, čime je ujedno naviješteno i Božje utjelovljenje, njegov ulazak u ljudskost kojim obnavlja i spaja zemaljsko i nebesko.

Druga ploča također je viđenje Isusa Krista koji je Početak i Završetak povijesti, koji nas je svojom krvlju oslobodio od grijeha i na čudesan način očitovao svoju vlast nad svijetom.

U središtu toga triptiha, iznenađujuće, nalazi se upečatljiva slika Isusa pred Pilatom, odnosno, bolje: Pilata pred Isusom. Tu bismo očekivali najsnažniju sliku Isusa u slavi, a nalazimo ga naizgled bespomoćnoga, na početku njegove muke, pred nekim tko je smatran da može raspolagati ljudskim životima.

Pa ipak, taj susret prepun je Isusove proslave. To je susret koji kroz povijest od tada pita: Tko uistinu ima moć? Tko je slobodan i tko je više čovjek? Pilat, koji treba odlučiti, očituje strah; strah u kojemu će Isusa predati u smrt, premda je to protivno njegovim vlastitim uvjerenjima, jer u njemu nije našao krivnje.

2. Zanimljiv je to razgovor, u kojemu Pilat postavlja dva, odnosno tri pitanja. Prvo, očekivano i ključno pitanje, čak i ponavlja, odvagujući Isusov politički utjecaj i moguću vlastitu ugroženost. Ti si kralj?

Pokušava shvatiti pred kime se nalazi; kakav je taj čovjek koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a koga neki mrze do te mjere da ga žele ukloniti. Odatle drugo pitanje: Što si učinio? No, toga manje zanima, jer bi znao da je napravio neko zlodjelo; pročulo bi se.

Isus mu odgovara da je kralj, ali i postavlja pitanje, želeći čuti Pilatovo svjedočanstvo: Odakle dolazi to zanimanje za njegovo kraljevstvo: od njega ili od drugih. Pita Pilata je li slobodan ili je sredstvo u nečijemu interesu, upozoravajući na moguću manipulaciju.

Zbog toga Pilata vodi na drugu razinu: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Zemaljska se kraljevstva međusobno sukobljavaju, hrane se nasiljem i donose smrt. Njima je najvažnije pobijediti, osvojiti, a u mojemu je kraljevstvu najvažnije služiti. Ali ga posredno poziva na svjedočenje, govoreći da je došao svjedočiti istinu. Znamo da je na to uslijedilo pitanje: Što je istina?, na koje je dobio odgovor u Isusovoj šutnji, kojom je zapravo rekao: Pred tobom je, Pilate, ali ne što, nego tko, Onaj koji je Istina.

Kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta; kraljevstvo koje se izgrađuje služenjem, a ne vladanjem. To je ključno za razumijevanje zašto je Isus postao malenim Djetetom; zašto je živio u skrovitosti kao radnik; zašto je naviještao kraljevstvo malenima i nije ušao u savez s moćnicima da bi pokoravao druge; to je objašnjenje na pitanje zašto nije kamen pretvorio u kruh niti je želio zemaljsku vlast;  zašto se nije bacio s Hrama i iskušavao Gospodina; zašto je prihvatio patnju i križ, ne dopuštajući se zakraljiti, kada su ljudi vidjeli njegova čudesna djela.

Kada su ga svi tražili, da bi ga veličali, on je odlazio drugamo. Osjetio je da do ljudi koji traže zemaljsku slavu nije doprla snaga neba. Isus svoje kraljevstvo potvrđuje u trenutku kada se njegova moć i slava ne vide.

3. Druga slika dolazi iz Pisma koje je papa Franjo uputio za ovaj svjetski dan mladih, s naglaskom na apostolu Pavlu, koji poput Isusa, također dolazi pred jednoga zemaljskog moćnika. U njegovu slučaju to je bio rimski vazal, kralj Herod Agripa II.

Pavao pred Agripom, koji je bio također znatiželjan, koji – poput Pilata – nije na njemu našao krivnje, ali budući da se sv. Pavao, kao rimski građanin, pozvao na cara, poslao ga je u Rim gdje je podnio mučeništvo. No, to je bio Božji plan s njime koji je Crkvi otvarao nove putove.

Papa Franjo za svoje Pismo preuzima riječi kojima Apostol pripovijeda o svome obraćenju, kada ga je obasjala svjetlost i kada je pao na zemlju, te svjedoči da mu je Isus tada rekao: Ustani… ukazah ti se da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti pokazati. (Dj 26, 16)

Ta zapovijed izrečena je riječju koju grčki koristi za Uskrsnuće (Anastasis): Ustani! Anástethi! Ustani, uspravi se na novi život, uskrsni!

Braćo i sestre, novost na koju je pozvan Savao tiče se temeljno dvoga: postavljanja za poslužitelja i za svjedoka istine.

4. Treća je slika vas bogoslova koji dolazite i stojite pred Crkvom, da biste izrazili spremnost ići putem đakonata i prezbiterata. Kao pristupnike kandidaturi za svećeništvo postavit ću vam dva pitanja koja su sastavni dio današnjega obreda.

Prvo se tiče odgovora Gospodinovu pozivu i hoda prema završetku vaše priprave, tako da „postanete prikladnima za službu u Crkvi“ što ćete je primiti. Drugo pitanje pita o tome da svoj život oblikujete tako da Kristu Gospodinu i Crkvi možete vjerno služiti.

Ne slučajno, u središtu je služenje, služenje u službi koja zahtijeva vjernost, to jest svjedočanstvo.

Dragi mladi prijatelji, vi ste na ta pitanja Gospodinu i sebi već odgovorili na razne načine, posebice u molitvi, a sada ćete taj odgovor iznijeti pred Crkvom, u jednostavnosti geste i riječi.

Ustat ćete i odgovoriti na Pilatovo pitanje kakvo je vaše kraljevstvo, a još više na Isusovo pitanje govorite li to od sebe ili zbog drugih. Vaš odgovor: Evo me, nisu samo riječi, nego vi u istinitosti svoga bića, u slabosti i ljudskoj ograničenosti, ali vi ste cijelim svojim životom odgovor koji neki neće razumjeti, zbog kojega ćete biti osporavani, ali u kojemu – ako je uistinu vaš – jedino možete biti sretni.

A mi se zbog vas i s vama radujemo. Tu radost na osobit način žive vaši najbliži. I oni su dio otajstva vašega poziva; i oni su Bogu rekli svoj evo me, kada su čuvali vašu slobodu i kada su s vlastitim pitanjima prihvaćali vašu odluku.

5. Četvrta ste slika vi, mladi, pred Gospodinom, u Crkvi i pred životom koji vam on daje, u njegovu planu koji ima za svakoga i za svaku od vas.

Pripremali ste se za ovaj susret, razmatrali Papino pismo i uočili poziv: Ustani i svjedoči. Ponovno ta dva uporišta, dva odgovora na ključno pitanje o vrjednotama, o tome za što se vrijedi založiti.

Tako je jasno da u našemu hrvatskom društvu, kao i širom svijeta, puno toga završava u napetostima, u strepnjama i nesigurnostima, jer nedostaje suglasje o vrjednotama. Ako toga nema i ako ostaju isključivo odrednice zemaljskoga kraljevstva, vladanja, nadmetanja i sebičnosti, svi su pokušaji usklađivanja besplodni.

Crkva pak, nošena Kristovim Duhom, darom njegova kraljevstva koje je među nama, gleda onkraj prolaznoga.

U prvome upućenome pozivu kojim Papa ponavlja Isusovu zapovijed: Ustani! nalazi se naš susret sa svjetlom, onim koje nas raduje i daje snagu tamo gdje mislimo da smo preslabi. Kreće se od Božje ljepote u nama i u drugima; ne od naših snaga niti s nama u središtu. Mi nismo izvorište života, radosti i sreće.

Samo u toj istini može se odgovoriti na druge poticaje koji nam govore da svjedočimo: ljubav i poštivanje među ljudima; pravednost i zalaganje za siromašne i odbačene u društvu te brigu za stvoreni svijet, jer smo mi ‘kraljevi i kraljice’ u Kristu Kralju, Gospodinu nad vojskama, nad svim stvorenjima. Po krštenju, a osobito u svetoj potvrdi postali smo dionici Kristova kraljevanja. U našoj je kršćanskoj sakramentalnoj naravi briga za stvoreni svijet. To za nas nije dio nekih društvenih inicijativa, nego odlika kršćanskoga poziva.

Dragi mladi, u našoj smo Nadbiskupiji u sinodskome hodu, u kojemu s nadom gledamo na vas i molimo Gospodina da vas potiče, jača, usmjerava. Radujemo se vašoj zauzetosti u župama, vašoj gorljivosti i poletu, a žao nam je što vam mi stariji svojim protusvjedočanstvom ponekad stvaramo zaprjeke. Neka vas to ne obeshrabri, jer Gospodin i od vas čeka odgovore na dva pitanja: Želiš li služiti, biti pronositelj moga kraljevstva? I: Želiš li svjedočiti kršćanskim svjedočanstvom?

Nitko od nas vjernika ne može živjeti radost kraljevstva, ako ne odgovori: Evo me! Vi, mladi, taj odgovor izgovarate, ne samo svojim dolaskom ovamo, nego očito, i u svojoj svakidašnjici, što su prepoznali i vaši župnici.

To je naša svakidašnjost u kojoj smo svjesni da određene okolnosti unose zbunjenost i da kao kršćani nismo sigurni da znamo kako trebamo postupiti.

6. Da ne bismo živjeli u tjeskobi, pomaže nam današnja peta slika: slika svih nas, Crkve pred svijetom. U tome nismo sami. Pred svijet dolazimo zajedno sa svojim prijateljima: svetima i blaženima, onima koji su svojim životom ostali uzorima i zagovornicima.

Ovdje smo u svetištu sv. Josipa. Kako je samo predivno taj blag, pobožan i pravedan čovjek, u šutnji riječi i glasnoći srca odgovorio na dva ključna pitanja o služenju i svjedočenju!

On je dvaput čuo Božju riječ: Ustani! Prvi put, kada je trebao Mariju i Isusa zaštititi i skloniti u Egipat i drugi put, kada se trebao vratiti iz toga progonstva u domovinu. Svaki je put to učinio u samozatajnosti, vjernički pred Otajstvom koje ga u neznatnosti nadilazi.

Svaki put kada se u Bibliji, a osobito u Evanđeljima nalazi taj poziv: Ustani! započinje nešto novo. Tako ga susrećemo pri ozdravljenjima uzetih, gubavih i slijepih; pri buđenju iz smrti, kao što je Jairova kći ili sin udovice iz Naina. Taj poziv nalazimo i kod Preobraženja, gdje Isus raspršuje strah, ali i kod susreta s opasnošću, kao kod uhićenja Isusa u Getsemaskome vrtu.

Novost je to koja se tiče i nas. U kraljevstvu smo koje ne raste uz buku i pod svjetlima pozornica. Ono je tiho, izvana često nevidljivo, ali snažno.

Sveti nas Josip uči da se ne povodimo za lažnim privlačnostima; da ostanemo skromni u radosti sa svojim Gospodinom, u privrženosti nebeskoj Majci Mariji. Vama mladima nudi se puno takozvanih ‘prilika’ ostvarivanja i samoostvarivanja. Ovdje molite za ljepotu Josipovih odgovora, punih služenja i svjedočenja istine. Od toga je Crkva uvijek živjela i donijela puno plodova.

7. Budući da je ovo 36. Svjetski susret mladih, na ovo sam slavlje ponio sitnicu koju sam sačuvao kao znak jednoga oduševljenja i spomena na drage doživljaje koji potvrđuju ljepotu Crkve i naših poziva.

Naime, ovo je prigodni šal koji sam imao u Rimu na prvome Svjetskom danu mladih 1985. (30.-31. ožujka). Tada smo sudjelovali kao sjemeništarci Dječačkoga sjemeništa i kao maturanti na Šalati. Razumljivo je da je to hodočašće u nama ostavilo duboke dojmove i jačalo nas u našemu odazivu i na putu prema svećeništvu u komunističkome režimu.

Geslo tadašnjega susreta glasilo je: Christus – pax nostra (Krist – naša nada). Kao Kralj on je izvor i jamstvo uvijek potrebnoga nam mira. Molimo ga da u njemu mir pronalazimo mi, svi ljudi u našoj domovini i u narodima diljem svijeta.

Braćo i sestre, naš odgovor Evo me! nije dovršen; trebamo ga izricati uvijek iznova, ali to činimo u Kristu koji je Svevladar po služenju i koji je naš mir. Amen.