Uzoriti kardinale, zahvaljujemo Vam za vrijeme koje ste izdvojili za HKM. Kako ste – u svim susretima ovih dana – doživjeli Crkvu u Hrvatskoj?

Ponajprije zahvaljujem Gospodinu, jer dolazeći u srednju Europu nisam očekivao da ću susresti tako živu Crkvu. Susreo sam se s biskupima tijekom zasjedanja biskupske konferencije, pa i pojedinačno, i moram reći da sam stvarno primio vrlo zanimljivo svjedočenje pastira koji hodaju sa svojim narodom.

Kada sam predslavio euharistiju 31. svibnja, na svetkovinu Pohoda Blažene Djevice Marije, to je stvarno ostavilo traga na meni. Pučka pobožnost je nešto vrlo važno.

Za mene je to sredstvo koje nam pomaže naviještati Evanđelje. Pučka pobožnost može biti instrument koji nam pomaže ne samo prenijeti Evanđelje, nego i pronaći jezik koji može pomoći da svi razumiju ono što komuniciramo.

S obzirom na vašu ulogu generalnog tajnika Biskupske sinode, mislite li da vjernici širom svijeta shvaćaju da smo svi dio Crkve s istim dostojanstvom, ali u različitim službama?

Mislim da je to vidik, odnosno cilj sinodskog procesa – pomoći cijeloj Crkvi da bude svjesna ovog iskonskog dara koji primamo na krštenju. Ja sam biskup i svećenik jer sam kršten, ali nažalost, a podijelio sam to i s biskupima, neki od naših katolika, iako kršćani, nisu u potpunosti svjesni dobrobiti i ljepote dara krštenja.

Nadam se da ćemo kroz sinodski proces uspjeti doprijeti do više vjernika i pomoći im da shvate da posjeduju ovo duhovno blago. Jer ako je sinodalna Crkva ona koja sluša Duha Svetoga, a svi primamo Duha Svetoga na krštenju, svatko može nečim doprinijeti.

U svjetlu sve većih i rastućih sukoba u svijetu, kako je Crkva pozvana sudjelovati u svjetskim problemima – rat, glad, naoružanje…? Je li ovaj rat u Europi, u Ukrajini poraz za kršćane i koja je u svemu tomu uloga crkvene diplomacije?

Nedavno smo na audijenciji sa Svetim Ocem razgovarali o sinodalnim pitanjima i on nam je naglasio da se ova Sinoda slavi usred rata. Mislim da nije imao na umu samo sukobe u Europi, nego i drugdje, tako da to moramo imati na umu.

Smatram da prijedlog sinodalne Crkve, koji označuju zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, također može biti odgovor koji Crkva može dati svijetu za postizanje dara mira, kao i za rješavanje određenih nepravdi u svijetu. Jer što se više zbližavamo, imamo poruku koju možemo prenijeti ovom individualističkom, fragmentiranom i konfliktnom društvu.

Vi ste crkveni pravnik, a bolna tema koja razdire Crkvu su skandali na različitim razinama. Može li se to prevenirati, a ako ne, kako sankcionirati?

Mislim da da sinodalna Crkva također može biti odgovor koji će nam pomoći da se pozabavimo svim vrstama zloporaba. Zašto? Po mom mišljenju, zlostavljanja su rezultat pogrešnog načina na koji koristimo autoritet. Zlostavljanje je zloporaba autoriteta.

Ako se kao sinodalna Crkva slažemo s time kako moramo nositi teret autoriteta, na evanđeoski način, mislim da bismo bili u još boljoj poziciji da ispunimo svoje odgovornosti i također da budemo odgovorni za način na koji ispunjavamo svoje odgovornosti.

Nedavno smo obilježili deset godina pontifikata pape Franje. Koje biste njegove pojmove i poteze izdvojili kao ključne?

Mislim da je njegova prva enciklika „Evangelii gaudium“ još uvijek njegova Magna Charta, u kojoj predstavlja svoju viziju Crkve koja se otvara i koja bi trebala ići na ulice i trgove. Ovih dana jedan me novinar pitao žalosti li me što svetkovina Pohoda Blažene Djevice Marije nije proslavljena u katedrali zbog štete od potresa. Rekao sam mu da osjećam da sam bio prisutan u katedrali jer katedrala nije samo zgrada, nego okupljeni Božji narod.

To je ono što nam Sveti Otac pokušava pomoći razumjeti i živjeti – da cijeli Božji narod čini Crkvu, a uz poštivanje karizmi i službi svatko može pridonijeti svetosti Crkve i zajedničkom dobru društva u cjelini.

Papa Franjo govori o žaru za evangelizaciju, o Crkvi koja izlazi prema ljudima, a Crkva u Europi djeluje tromo i umorno. Znači li to da su vjernici ravnodušni, površni ili su zaista umorni?

Dopustite mi da napravim uvod: Crkva nije samo Crkva u Europi. Proteklih sam mjeseci sudjelovao na sinodskim zasjedanjima na drugim kontinentima – Aziji, Africi, čak i za istočne Crkve. Moram reći da sam bio pun entuzijazma i nade, jer sam se osvjedočio da su te Crkve drugačije. U njima postoji entuzijazam, a ljudi govore s oduševljenjem o Isusu, Njegovoj Crkvi i čovječanstvu, i to je vrlo obećavajuće.

Pitanje je zašto se u Europi čini da jesmo umorni, s obzirom na to da i u njoj postoje vrlo pozitivna crkvena iskustva koja možda nisu na naslovnici novina, ali ih ima. Trebamo sada raspiriti ova iskustva Duha tako da kršćanski život, pastoralni život prisutni u ovim malim zajednicama stvori novo crkveno iskustvo u Europi.

Na kraju razgovora, koliko je važno doživljavati i prepoznavati Crkvu kao otajstveno Tijelo Kristovo koje ne smije biti podijeljeno?

Podsjetili ste me na Isusovu Velikosvećeničku molitvu u kojoj Isus traži od Oca da svi budemo jedno. To je izazov za koji mislim da će se potpuno ispuniti tek u vječnosti. To, naravno, ne znači da moramo odustati od jedinstva. Samo se ne smijemo obeshrabriti ako ipak primjećujemo te razlike.

Ako govorimo o jedinstvu, ne znači da moramo biti isti. Jedinstvo nije jednoobraznost, nego jedinstvo u različitosti. Očito postoje temeljna pitanja i vjera koja je zajednička svima, ali ima mnogo prostora u kojima možemo slaviti i našu različitost.

Mislim da bi i danas naša molitva trebala biti da svi s Duhom Svetim budemo jedno, ali da u isto vrijeme poštujemo individualnost svake osobe, kulture, povijesti i nacije.