Razgovor s ukrajinskim teologom Cyrilom Hovorunom

Arhimandrit Cyril Hovorun teolog je međunarodnog glasa. Podrijetlom je iz Kijeva, predaje teologiju na Sveučilištu u Stockholmu u Švedskoj. Na ekumenskom forumu Mediteranskih teoloških susreta u Riječkoj nadbiskupiji, održao je predavanje fokusirano na stav Moskovskog patrijarhata o ratu u Ukrajini koja trpi pod ruskim napadom.

Središnja teza njegovoga izlaganja bila je odluka Patrijarhata da „vrati Rusku pravoslavnu Crkvu na središnje mjesto onoga što se naziva ruskim javnim trgom“. Odluka je to koju je ukrajinski teolog kritizirao jer, po njegovom mišljenju, ova „vrlo bliska“ suradnja između Kremlja i Patrijarhata stvara „miješanje Crkve i države“ i dovodi do „politiziranog oblika religije“. Nakon njegova predavanja nastala je debata, posebice s nekima od mladih sudionika događanja.

Na kojim točkama ste temeljili razgovor sa studenticama i studentima na radionici koju ste vodili? U raspravi nakon Vašeg predavanja o Ruskoj Crkvi i ratu u Ukrajini, pojedini srpski pravoslavni studenti iznijeli su drugačije stavove od Vaših o sukobu i stavu patrijarha Kirila.

Mi iz Pravoslavne Crkve, a ja sam član Pravoslavne Crkve, imamo dugu povijest suradnje između države i Crkve, do te mjere da smo „konzumirali“ Crkvu, do te mjere da smo pobrkali državu s Crkvom, a Crkvu s državom. Ovaj model suradnje nazivamo „simfonija“. Postala je poznata u Bizantu, kada su Crkva i država bile tako blisko povezane do točke da bi postale jedno. Mnogi pravoslavci danas još uvijek sanjaju o istoj takvoj simfoniji između Crkve i države. To je zapravo jedan od razloga zašto Putin uživa ogromnu podršku u nekim zemljama, primjerice u Srbiji, jer ga kršćani tih pravoslavnih zemalja doživljavaju kao novog cara, bizantskog cara, novog Basileusa.

U svojoj sam radionici nastojao naglasiti da religija i politika trebaju ostati odvojene jedna od druge, jer je to izvorna poruka Isusa Krista, koja je bila vrlo suprotna, primjerice, političkoj kulturi Rimskog Carstva, gdje je rođeno kršćanstvo. U Rimskom Carstvu religija i politika uvijek su bile zajedno. Bilo je nezamislivo da su odvojene jedna od druge.

Kada je Krist došao, nosio je, dakle, poruku bitnog razdvajanja religije i politike. Ovo je bila novost za cijeli svijet antike. I kršćanske Crkve moraju se držati ovog učenja. Nažalost, ova ideja „simfonije“ je kršenje Kristove poruke i kada pravoslavne Crkve danas pokušavaju napraviti drugu vrstu simfonije, to se obično događa u slučajevima diktatura. U dvadesetom se stoljeću većina slučajeva ponovnog ujedinjenja između Crkve i države, kada je rasla konfuzija, dogodila u okolnostima diktature.

Kako ocjenjujete projekt ovih Mediteranskih teoloških susreta i ranije Ljetne škole teologije u Dubrovniku, koji se temelji na ekumenskom dijalogu između studentica i studenata različitih kršćanskih Crkava i predavača koji nakon predavanja s njima komuniciraju u raspravama i radionicama?

Mislim da je ovo zaista jedinstven forum, pogotovo u balkanskom kontekstu. Znamo koliko je krhka i delikatna situacija na Balkanu, gdje su se prije samo 30 godina vodili žestoki ratovi, sukobi koji su rezultirali mnogim žrtvama, brojnim krvoprolićima, patnjama i izbjeglicama. Zaista je bilo kao u ključalom loncu i nastavlja kuhati na neki način.

Zato je vrlo važno okupiti ljude iz različitih sredina, s različitim pričama, s različitim koncepcijama vlastite povijesti, kršćanstva, kako bi se susreli i imali otvorene i iskrene dijaloge poput onih koje smo vodili na radionicama, izlaganjima i raspravama. Stoga iskreno čestitam organizatorima ove konferencije, ovih Mediteranskih teoloških susreta, koje smatram da su izuzetno važni, posebno u ovom kontekstu, za ovu vrstu rasprave.

Želim reći još i više, a to je da bismo mi u Ukrajini, nakon završetka rata, htjeli više naučiti iz iskustava ovih Mediteranskih teoloških susreta o tome kako spojiti naizgled nepomirljive skupine i narode i povijesti kako bi se postigao održivi mir. Jer smatram da se održivi mir ne postiže samo „prekidom vatre“. Nego se održivi mir postiže kroz pomirenje ideja, kada ljudi počnu, ne nužno isto razmišljati, ali barem prihvaćati da se ne slažu. Ovi Mediteranski teološki susreti su za mene vrlo dragocjeno iskustvo.