Na početku slavlja okupljenima se obratio predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

Istaknuo je da godišnji susreti biskupa i viših redovničkih poglavara i poglavarica Crkve u Hrvatskoj nisu i ne smiju biti samo formalnost, nego mjesto na kojem zajednički mole i traže odgovore na mnoga važna pitanja za život Crkve i njezina djelovanja u hrvatskom narodu.

Rekavši da su se okupili u Godini sv. Josipa u njegovom Svetištu, biskup Križić podsjetio je na riječi pape Franje iz apostolskog pisma Patris Corde u kojem „stavlja naglasak na Josipovu poslušnost Bogu i njegovu ljubav prema povjerenoj mu obitelji te njegovu hrabrost kojom kao glava obitelji odvažno predvodi obitelj kroz teška životna iskušenja pred kojima nikad nije očajavao, nego se s njima suočavao s velikim pouzdanjem u Boga”.

„To je konkretna poruka za sve nas i nama je Bog povjerio obitelji vjernika i redovničkih zajednica sa željom da te obitelji predvodimo u vjernosti Bogu za dobro njegova Mističnog Tijela. Traži od nas da budemo više proroci nego službenici, da budemo više svjedoci nego nadređeni”, naglasio je. Dodao je da je to velika odgovornost u nemalim kušnjama današnjeg vremena u kojemu se kršćanski život u Europi sve više vjernički i duhovno razvodnjava.

Stoga redovnici i pastiri trebaju biti „vidljiv znak koji će biti drugima poticaj” te biti blizu ljudima, zaključio je biskup Križić.

Nadbiskup Bozanić uvodeći u slavlje nazočnim hodočasnicima – biskupima i višim redovničkim poglavarima rekao je da su se okupili da očinskim i majčinskim srcem poput Josipa i Marije vrše službu u Crkvi.

Homiliju je izrekao predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić. „Ovim hodočašćem u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu želimo poput milosrdnog Samarijanca (Mt 13, 44) biti blizu svima koji su pogođeni opakom koronavirusnom bolešću i potresom u našem glavnom gradu Zagrebu i na Banovini”, rekao je na početku. „Želimo stoga molitvom, prevencijom i solidarnošću boriti se s nevoljama, pa sve naše muke i probleme preporučiti svetom Josipu zaštitniku Crkve, Hrvatskog sabora, obitelji i našega naroda”, dodao je.

„Želimo još jednom uočiti divne odlike kojima ga je opisao papa Franjo u svom pismu Očevim srcem. On ga je prikazao kao skromnog stolara i Marijina zaručnika, kao čovjeka koji je pravedan i spreman izvršiti volju Božju (Lk 2, 22). Svojim pak ponašanjem pokazao je kako biti hrabar i kreativan. Želimo danas pred Isusom, komu je Josip po Božjem odabranju bio otac i staratelj, zemaljski skrbnik i branitelj, u sjeni Josipovih vrlina i dobro obavljenih zadataka provjeriti sebe”, poručio je predsjednik HBK. Napomenuo je da je „biskupima i redovničkim poglavarima Providnost dodijelila izvršiti konkretne poslove i zadatke, pa biti brižni očevi i majke, te požrtvovni branitelji i skrbnici u okolnostima gdje se uz hrabrost i stvaralaštvo traži samozatajnost, skromnost i poniznost.

Osvrnuvši se na ulogu biskupa u Crkvi rekao je da „pred izazovima apostazije u sekulariziranom svijetu biskup ima biti prorok koji naviješta prave vrjednote. Dok srcem dobroga pastira ide tražiti što je izgubljeno, ne smije se bojati „razobličavati krive antropologije i upozoravati na zavodljive ideologije koje šire poluistine o čovjeku i njegovu spasenju”. Pritom je posebno izdvojio stanje današnjih obitelji. „jasnoćom i odvažnošću dužnost mu je upozoriti i na duh sekularizma, krivih nazora i stavova i u redovima Crkve, od župa, vjerničkih društava, udruga i pokreta, do Bogu posvećenih zajednica”, ustvrdio je.

Kako se čovjek ne rađa savršen, i biskup djeluje u okviru sakramentalnog bratskog zajedništva s ostalim biskupima, a biskupska konferencija trebala bi biti „kuća i škola zajedništva“, poručio je nadbiskup Puljić.

Potom se osvrnuo i na ulogu redovnika i redovnica. Istaknuvši povezanost četiriju službi: diakonije, koinonije, kerigme i liturgije, istaknuo je četiri bitna elementa posvećenog života. „Najprije tu je Duh Sveti koji je nadahnuće i pokretač svakog dobrog djela. Nakon toga slijedi odluka čovjeka da radikalno bira stil života prema Isusovim savjetima, u konkretnoj zajednici koja duhom crkvenosti živi i ostvaruje konkretni program po kojem se događa osobno posvećenje i slava Božja”, nabrojio je.

„No, znamo da se sa zvanjem ne rađa”, nastavio je. „Ali, u zvanju se prolazi kroz „klance i jadikovce“. I kad procjenjujemo koliko je netko „uspio u posvećenom zvanju“, to se ne mjeri ovozemnim „mjerilima uspjeha, ostvarenja, prestiža, već stupnjem usvajanja vrjednota. Pojedinac je, naime, usvojio vrjednote kad ih razumom spoznaje, srcem prihvaća i u život provodi, te po njima živi. Spoznaja, prihvaćanje i život po vrjednotama teoretski izgleda vrlo jednostavno. No, u praksi to nije uvijek tako. Psihologija nam govori o podsvjesnim i nesvjesnim dubinskim motivima koji nisu uvijek odraz života po vrjednotama.”

U tom smislu biskup Puljić upozorio je na osobnu dopadljivost kao motivaciju umjesto one apostolske. Također je upozorio na stanje neusvojenih vrjednosta i opasnost nerealnih očekivanja što vodi do očaranja utopijskim idealima te naglog razočaranja. Kao primjer naveo je one koji su tražeći „tihi kutak” nepromišljeno stvorili „vlastita ognjišta”. „Takvi primjeri pokazuju da se razočarani pojedinci ne osjećaju kao apostoli poslije Duhova, već kao izranjeni lavovi, koji nakon povlačenja iz boja, liječe vlastite rane, naglasio je.

„Znamo da su upravo Bogu posvećene osobe i pojedini redovi u povijesti Crkve često odigrali ulogu putokaza. Bili su kritička svijest i savjest svojih suvremenika i znali su da se u ime Isusovog siromaštva i opredjeljenja za prezrene i napuštene ne mogu praviti nikakvi kompromisi”, rekao je zadarski nadbiskup istaknuvši kao primjer proroka Jeremiju.

„Bogu hvala za ovoga proroka, kao i druge brojne svjedoke vjere, posebice iz redova apostolskih nasljednika i iz svijeta Bogu posvećenih osoba, koji su obilježili i usmjerili tijek povijesti čovječanstva. Znali su, naime, i vjerovali da vjernim služenjem, patnjom i žrtvom doprinose onome što manjka patnjama Kristovim (sv. Pavao). Bogu hvala za sve naše hrvatske svetce i blaženike koji su svojim životom i radom zadužili našu povijest i naš narod. Bogu hvala za sv. Josipa, tog skromnog stolara i Marijina zaručnika, koji je usprkos osobnim teškoćama prihvatio i do kraja spremno izvršio volju Božju (Lk 2, 22), zaključio je mons. Puljić.

Na kraju mise kardinal Bozanić predmolio je zajedničku posvetnu molitvu sv. Josipu, „sa željom i nakanom ‒ kako je rekao mons. Puljić ‒ da i mi poput njega požrtvovno služimo otajstvu Utjelovljenja, te i naš odgovor uvijek bude u posluhu hitar i pozitivan, hrabar i kreativan poput njegovoga odgovora koji je živio i radio u sjeni nebeskoga Oca”.

Prije toga, kardinal je Bogu posvećenim osobama odao priznanje i zahvalnost, rekavši da su one u Crkvi „dar, bogatstvo i znak pluralizma”. „Naša Crkva bila bi siromašnija bez vas”, poručio im je i kazao da to prenesu svojoj braći i sestrama. „Svijet i Crkva ne počinju s nama niti s nama završava”, naglasio je kardinal, dodavši da su u djelovanju imali prethodnike te će imati i nasljednike.

Kao uzor istaknuo je graditelja karlovačkog svetišta mons. Marijana Radanovića ustvrdivši da takvi ljudi nose Crkvu. „To su oni svetci među nama kojih ima i danas”.

Na kraju je riječ uputio i predsjednik HRK fr. Slavko Slišković, OP. Izrazio je radost zbog zajedništva članova HBK i HRK. „Vjerujem da se je svatko od nas u svojoj službi suočio s buđenjem od snova, što se događalo i sv. Josipu, ali i sviješću o nedostatku vlastite snage da probleme koji su uzrokovali nesanicu sam riješi”, rekao je, istaknuvši potrebu Josipovog primjera i zagovora da unatoč tomu mogu vršiti povjerene službe. „Neka nam Josipov primjer i zagovor pomgne da znamo biit očevi i majke ne samo u nazivu službe nego i u srcu te prepoznati Crkvu i svoju ulogu u njoj i po riječima sv. Augustina biti sretni ne zbog vlsti kojom se vlada nego zbog ljubavi kojom služimo”, zaključio je fr. Slavko.

Zahvalivši organizatorima zajedničkog susreta i rektoru Svetišta mons. Antunu Senteu, fr. Slavko mu je ostavio zavjetnu svijeću te darovao izdanja HRK za knjižnicu Svetišta.