Vaša Eminencijo, možete li prvo objasniti značenje ovoga dokumenta, a onda i kako je nastao i koje je njegova svrha?

Ovaj dokument, naslovljen “Rimski biskup”, znanstveni je tekst koji nudi sintezu nedavnih ekumenskih događanja na temu primata i sinodalnosti. Nastanak dokumenta seže sve do poziva koji je svim kršćanima uputio sveti Ivan Pavao II. u dokumentu ‘Ut unum sint’ kako bi se zajednički pronašli načini u kojima služba rimskog biskupa “može izvršiti službu ljubavi” i koja je kao takva međusobno prepoznata. Taj su poziv više puta ponovili papa Benedikt XVI. i papa Franjo. U dokumentu je sažeto tridesetak odgovora na ovaj poziv i pedesetak tekstova ekumenskih dijaloga na tu temu.

Godine 2020. Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana vidio je 25. obljetnicu enciklike ‘Ut unum sint’ kao priliku za prikaz ove teme. Sazivanjem Sinode o sinodalnosti potvrđena je važnost ovog projekta kao doprinosa ekumenskoj dimenziji sinodalnog procesa.

Koja je metodologija korištena za izradu ovog dokumenta?

Dokument je rezultat stvarnog ekumenskog i sinodalnog rada. U njezino ostvarenje uključili su se ne samo službenici, nego i članovi i savjetnici Dikasterija koji su o njemu raspravljali na dvije plenarne skupštine. Konzultirani su i mnogi katolički stručnjaci i znanstvenici iz različitih kršćanskih tradicija, Istoka i Zapada, u suradnji s Institutom za ekumenske studije Angelicum. Konačno, tekst je poslan raznim Dikasterijima Rimske kurije i Generalnom tajništvu Sinode. Ukupno je razmotreno više od pedeset mišljenja i priloga. Naš dokument također uzima u obzir najnovije intervencije u okviru sinodalnog procesa.

U enciklici ‘Ut unum sint’ (1995.) Ivan Pavao II. piše da je spreman raspravljati o oblicima vršenja primata rimskog biskupa. Kakav je put prijeđen u ova tri desetljeća?

O pitanju primata posljednjih se desetljeća intenzivno raspravlja u gotovo svim ekumenskim kontekstima. Naš list izvještava o napretku i ističe činjenicu da teološki dijalozi i odgovori na encikliku svjedoče o novom i pozitivnom ekumenskom duhu u raspravi. Ovo novo ozračje ukazuje na dobre odnose uspostavljene među kršćanskim zajednicama, na ono “ponovno otkriveno bratstvo” o kojem govori ‘Ut unum sint’.

Može se reći da su se ekumenski dijalozi pokazali kao prikladan kontekst za raspravu o ovoj osjetljivoj temi. U vrijeme kada se rezultati ekumenskog angažmana često smatraju oskudnim ili beznačajnim, ishodi teoloških dijaloga pokazuju vrijednost njihove metodologije, odnosno promišljanja “naravno, zajedno”.

Čitajući dokument, čovjek je prije svega zatečen sve većim konsenzusom koji se nalazi u različitim ekumenskim dijalozima o nužnosti primata. Znači li to da se za druge kršćanske Crkve uloga rimskog biskupa više ne doživljava samo kao prepreka jedinstvu?

Godine 1967. Pavao VI. izjavio je da je “Papa […] bez sumnje najveća prepreka na putu ekumenizma.” Međutim, pedeset godina kasnije, čitanje dijaloških dokumenata i odgovora na ‘Ut unum sint’ potvrđuje da se pitanje primata za cijelu Crkvu, a posebno službe rimskog biskupa, više ne doživljava samo kao problem, nego kao prilika za zajedničko promišljanje o naravi Crkve i njezinu poslanju u svijetu. Štoviše, u našem globaliziranom svijetu nedvojbeno raste osjećaj potrebe za službom jedinstva na univerzalnoj razini. Pitanje koje se postavlja jest dogovoriti se kako vršiti ovu službu koju je Ivan Pavao II definirao kao “služenje u ljubavi”.

Kako se u dva tisućljeća crkvene povijesti mijenjao način vršenja primata? I kakav bi razvoj mogao biti da bi ova praksa bila prihvatljiva i drugim Crkvama koje danas nisu u punom zajedništvu s Rimom?

Dakako, način vršenja Petrove službe mijenjao se tijekom vremena, ovisno o povijesnim okolnostima i novim izazovima. Međutim, za mnoge teološke dijaloge, načela i modele zajedništva koji su poštovani u prvom tisućljeću ostaju paradigmatski za buduću obnovu punog zajedništva. Određeni kriteriji prvog tisućljeća identificirani su kao referentne točke i izvori nadahnuća za vršenje općepriznate službe jedinstva.

Iako je prvo tisućljeće odlučujuće, mnogi dijalozi prepoznaju da ga ne treba idealizirati niti jednostavno rekreirati, jer se razvoj drugog tisućljeća ne može zanemariti i jer primat na univerzalnoj razini treba odgovoriti na suvremene izazove. U svakom slučaju, obnovljeno vršenje primata mora se u konačnici oblikovati prema služenju, prema dijakoniji. Autoritet i služba su usko povezani.

Je li moguće zamisliti za budućnost zajednički oblik vršenja Petrovskog primata nad cijelim kršćanstvom koji je odvojen od papinske jurisdikcije nad Latinskom crkvom?

Doista, neki ekumenski dijalozi sugeriraju jasnije razlikovanje između različitih odgovornosti rimskog biskupa, posebice između onoga što bi se moglo nazvati papinom patrijarhalnom službom unutar Zapadne ili Latinske Crkve, i njegove prvenstvene službe jedinstva u zajedništvu svih Crkava, i Zapadne i Istočne.

Štoviše, naglašavaju potrebu razlikovanja patrijarhalne i primatske uloge rimskog biskupa od njegove službe poglavara države. Naglasak na vršenju papinske službe u njegovoj partikularnoj Crkvi, Rimskoj biskupiji, koju je papa Franjo posebno istaknuo, pomaže istaknuti njegovu biskupsku službu koju dijeli sa svojom braćom biskupima.

Ovaj dokument izlazi dok Katolička Crkva prolazi kroz sinodalni hod usredotočen upravo na temu sinodalnosti. Kakva je veza između sinodalnosti i primata?

Veći dio odgovora i dijaloških dokumenata jasno se slaže o međusobnoj međuovisnosti primata i sinodalnosti na svim razinama Crkve: mjesnoj, regionalnoj, pa čak i na univerzalnoj razini. Prema tome, primat se mora vršiti na sinodalni način, a sinodalnost zahtijeva prvenstvo.

U svim ovim aspektima naš je Dikasterij organizirao i konferencije pod naslovom “Slušati Istok” i “Slušati Zapad”, slušajući tako različite kršćanske tradicije u pogledu sinodalnosti i primata, kao doprinos sinodskom procesu.

Odlučujući korak u pogledu primata bila je dogmatizacija nepogrešivosti rimskog biskupa kada govori ex cathedra i njegove jurisdikcijske vlasti nad Crkvom. Možete li nam reći je li, i kako je moguće novo čitanje i razumijevanje Prvoga vatikanskog koncila u svjetlu Drugog vatikanskog koncila i koraka poduzetih na ekumenskom putu?

Svakako, neki su dijalozi nastojali protumačiti Prvi vatikanski koncil u svjetlu njegova povijesnog konteksta, cilja i prihvaćanja. Budući da su njegove dogmatske definicije bile duboko uvjetovane povijesnim okolnostima, one sugeriraju Katoličkoj Crkvi da traži nove izraze i rječnik vjeran izvornoj nakani, integrirajući ih tako u ekleziologiju zajedništva i prilagođavajući ih aktualnom kulturalnom i ekumenskom kontekstu. Stoga se govori o “ponovnom prihvaćanju” ili “reformulaciji” učenja Prvog vatikanskog koncila.

Koji su sljedeći koraci za nastavak zajedničkog promišljanja Crkava o primatu?

Ovaj dokument završava kratkim prijedlogom Plenarne skupštine Dikasterija pod naslovom “Prema vršenju primata u 21. stoljeću”, koji identificira najznačajnije prijedloge predložene u različitim odgovorima i dijalozima za obnovljeno vršenje službe jedinstva rimskog biskupa. Naš Dikasterij želi podijeliti ovaj prijedlog, zajedno sa studijskim dokumentom, s različitim kršćanskim zajednicama, tražeći njihovo mišljenje o tome. Stoga se nadamo da ćemo nastaviti raspravu, “zajedno, naravno”, za vršenje službe jedinstva rimskog biskupa “priznatog od drugoga”.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.