Razgovor o Europi (3) – Mons. Želimir Puljić: „Trebamo jasnoću načela. Udaljili smo se od idealizma i predali ideologijama kojima je Europa ranjena“

Suvremena Europa udaljena je od kršćanskih, općeljudskih ideala i korijena na kojima je osnovana. Zavedena je i ranjena ideologijama, podijeljena “u zagrljaju Velike braće” s Istoka i Zapada. Opisavši povijesni kontekst njenog nastajanja i prvotnih nastojanja očeva Europe, Schumana, De Gasperija i Adenauera te osobito sv. Ivana Pavla II. koji je govorio o Europi od Portugala do Urala, osnovna poruka mons. Puljića je želja za ujedinjenom, a ne razdijeljenom Europom. Za to su se zauzimali Pape te istaknuti i razboriti europski državnici.

U Vašem uravnoteženom promišljanju onoga što je aktualno ne samo sada, nego godinama, kažete: „Nasuprot Zapadnog brata, Istočni brat je u nevolji od ideje komunizma, bratstva, socijalizma kojima su se gazila ljudska prava, a internacionalizam nijekao narodne posebnosti. Ta dva nova centra političkim i materijalnim mamcima zavode Europu da ovladaju njenom sviješću: na Zapadu putem zavodljivog mita blagostanja, zarade i konzumerizma, a na Istoku preko obećanja jednakosti novog društva i novih ljudi.”

Točno tako. To je samo pokušaj analize i sinteze onoga što je Europa proživljavala zadnjih dvadesetak, 30 godina i što proživljava i danas. Ali sad nije u takvoj nevolji kao što je bila prije 30 ili 50 godina, kad je zaista istočna granica bila nepremostiva. Nije se smjelo ni izlaziti, bilo je zabranjeno ulaziti. Kontrola je bila jako velika, a obećanja strašna, raj na zemlji. Komunizam – raj na zemlji. A vidjeli smo kakav je raj bio. I sada pokazuje svoje zube.

Prema tome, ono što treba konačno učiniti, treba se vratiti sebi. Europa treba biti svjesna svoje prošlosti, svojih lutanja, svojih podjela, svojih nametanja. Da se osvijesti i da bude ono što bi zapravo trebala biti: ne samo svjetlo za svoje ljude, nego i svjetlo naroda. Zašto ljudi iz Afrike, iz Azije, hrle u Europu? Ima nešto što privlači! To je moć zarade, poštovanje čovjeka, dostojanstvo čovjeka. Sve su to vrednote koje je zaista prikazuju svijetu kao zemlju, ne samo blagostanja, nego i zemlju neke budućnosti.

Ako Europa bude svjesna sebe, ako, na čemu je Ivan Pavao II. toliko inzistirao i u svom nagovoru u Santiago de Composteli, ako bude oživjela svoje korijene, upoznala sebe – ima budućnosti. Ali, to treba učiniti. To trebaju učiniti prvenstveno zauzeti Europljani koji imaju neke ideale. Ne ideologije, nego ideale! A ja bih rekao, kršćanske ideale koji nisu protiv nekoga, nego za nešto, za čovjeka, njegovo dostojanstvo, njegove vrijednosti.

Svojstvo kršćanstva je i sposobnost biti ujedinjen u različitosti. I Europa je kontinent koji se počeo krajem 1. tisućljeća oblikovati kao zajednica različitih naroda. Vi kažete, “tada njenim dijelom postaju Poljska, Mađarska. Počelo se uvažavati raznolikost u jedinstvu te prihvaćati i uvažavati princip nezavisnosti u raznolikosti”.

Kad sam to pročitala, Oče nadbiskupe, meni je jako zazvonilo kako mi danas iz administrativnog središta Europe, iz Bruxellesa, čujemo da je najviše opomena upućeno baš prema te dvije zemlje, Poljskoj i Mađarskoj. I to kad? Kad one zagovaraju svoju jedinstvenost, suverenizam, ali ne želeći narušiti jedinstvo Europe, nego u izražavanju svoje osobitosti u društvenom, ekonomskom, a osobito u vjerskom, kršćanskom opredjeljenju, i to javno. Nije li to simptomatično?

Pa jest, u smislu da Europa nije monolitna. Europa nije partijsko jedinstvo nego je baš to što ste rekli – mnoštvo naroda koji se prihvaćaju, koji su raznoliki. U knjižici o Europi rekao sam da je taj princip usvojen krajem prvog milenija. I tada su se na zajedničkom zadatku našli trojica ljudi koje sam povezao: jedan car, jedan misionar i jedan Papa. Našli su se zajedno u Rimu. Dakle, car Oton III. (980.–997.) razmišlja kako se oduprijeti Poljacima koji su u to vrijeme pomalo osvajali germanske krajeve i kako ih učiniti Germanima. Njemu je bio cilj, moramo germanizirati te, rekli bismo, poganske narode.

U razgovoru s papom Silvestrom II. (999. – 1003.) koji je bio Francuz, ipak su došli do ideje kako bi trebalo uvažiti njihovu samobitnost kao Poljaka. A biskup, Čeh Vojtjeh Slavniković, koji je kod ređenja uzeo ime Adalbert (956. – 997.), on je bio bijeli Hrvat, u dijelu sjeveroistočne Češke živjeli su Bijeli Hrvati. Vojtjeh kao biskup Praga stavlja se na raspolaganje: Papa, ako hoćeš, šalji me kao misionara. Ja idem misionariti među Poljake i među Pruse, koji se ne mogu vidjeti. I Prusi će ga ubiti. On je došao s Evanđeljem; ljudi moji, vi ste svi Božja djeca, živite kao braća. Odvojeno, ali živite kao braća.

Međutim, nije bilo tako. Njima je bio cilj kako podložiti Poljake, kako ih učiniti Germanima. Ali onda se dogodilo nešto povijesno, što će, što ste Vi spomenuli, označiti početak Poljske kao nezavisne, rekli bismo, nezavisnog naroda. Dvije godine nakon Adalbertove mučeničke smrti, papa Silvestar proglašava ga svetim te je pošao s carem Otonom na hodočašće u Gdanjsk, na grob ubijenom Vojtjehu koji je bio sahranjen najprije u katedralu u Gniezmu, prijestolnici tadašnje poljske kneževine, a 1039. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u katedralu sv. Vita u Prag.

To hodočašće je predstavljalo i politički potez od povijesnog značenja za Poljsku i za Europu. Osnovat će tri biskupije. To su temelji poljskog identiteta – tri biskupije, i tako Poljsku učlaniti u broj europskih kršćanskih naroda. Koju godinu iza toga, Mađarska će dobiti krunu preko svetog Stjepana. I mađarski narod će postati poseban narod, posebna država. I tako su se počele formirati države, kršćanske države s njihovim kraljevima, carevima. I tu je počelo formiranje Europe. Evo, trajalo je 1000 godina. A sada, evo, ponovno smo u 20. stoljeću bili pred pokopom Europe.

Europa je bila strašna. U tom kontekstu sada treba ponovno oživljavati te korijene, uvažavati pojedinosti, i što ste rekli, raznolikosti. Smijem li ovdje nešto osobno reći? Što sam stariji, moje biskupsko geslo mi jako puno znači. Najprije sam mislio da je to Augustinovo. Ali mi je kolega, mons. Tomo Vukšić, nadbiskup iz Sarajeva koji je priredio monografiju uz 25. obljetnicu moga biskupstva, našao i otkrio da je to zapravo plod razmišljanja poznatog splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, koji je nažalost završio među hereticima, bili su strogi u ono vrijeme pa je kažnjen. Ali on je, razmišljajući o Crkvi, izgovorio to moje geslo koje sam ja, kad sam ga uzimao, uzeo kao Augustinovo. A uzeo sam ga radi Dubrovnika, jer unutra se spominje libertas.

Dakle, što kaže to geslo o Crkvi? Da bi Crkva mogla funkcionirati, treba se, kaže Markantun de Dominis, vladati po tom principu: In necessariis unitas. U onome što je najnužnije, što je nužno, mora biti jedinstvo. Mi kao vjernici ne možemo raspravljati je li jedan Bog ili pet bogova. Je li Isus Bog ili čovjek. Ima nekih stvari, dogmatskih, o kojma nema diskusije. U tim bitnim stvarima jedinstvo. A drugo pravilo je In dubiis libertas. U nekim stvarima gdje sumnjamo, dvoumimo, gdje nismo baš načistu, neka bude sloboda.

I Crkva katolička u tome je zaista uzorak. Naši teolozi imaju pravu slobodu diskutirati, raspravljati o svim temama. I na kraju, zadržati ono što je bitno – tu nema diskusije. Mi ne možemo raspravljati postoji li Bog ili ne postoji, je li se Isus utjelovio ili nije. O tome nema diskusije. Ali, hoćemo li krizmu dijeliti s mitrom ili bez mitre, to nije bitno za dijeliti  sakrament. Ima nekih stvari koje su sporedne. Zato kaže, in dubiis libertas – u onome što je dvojbeno, gdje dvoumimo, sumnjamo, neka bude sloboda. I treće, što je najvažnije, In omnibus caritas – Neka u svemu bude ljubav. U tom kontekstu, mislim da to nije samo pravilo za Crkvu. To je pravilo i za društveni život, za obitelj. To je pravilo za zajednicu, gradova, sela.

Ako želimo živjeti u miru i zajedno, čini mi se da nam je to potrebno. Kamo sreće kad bismo mi Hrvatsku gradili na tim principima? Imamo neke stvari koje su nam svima jedinstve. Nama je jedinstvena himna, ili držanje kod himne. Mi tu nemamo jedinstvenog stava. U himnu se ne dira. Treba to onda reći. Ali moramo i mi nešto jedinstveno pokazati. Hoćemo li ovako ruku držati, hoćemo li onako ruku držati. Tu se mora dogovoriti neko jedinstveno ponašanje. Mi imamo raznolikost.

Nekima himna ne znači ništa. Nama je himna svetinja. Tako treba nastupiti i onda se u tome ponašati jedinstveno. U tom kontekstu, čini mi se da se princip koji je Markantun de Dominis davno donio kao model funkcioniranja života Crkve, može mirne duše prenijeti i na obitelj, na društvo i na zajednicu. Dakle, u bitnim stvarima – jedinstvo. U nebitnima sloboda, a u svemu ljubav.

Želja za ujedinjenom Europom nije bila san samo Ivana Pavla II. Među mudre i dalekovidne Europejce svrstavate i Winstona Churchilla, engleskog državnika koji je rekao, ovo je vrlo zanimljivo znati: „Europa ne može doživjeti preporod bez duhovno velike Francuske i bez duhovno velike Njemačke. No, i male države jednako su važne kao i velike u doprinosu zajedničkom cilju”.

I sad, ono što smatram vrhuncem toga citata Churchilla: „A Velika Britanija, Commonwealth, moćna Amerika i nadam se, sovjetska Rusija, što bi doista bilo dobro i poželjno, moraju biti prijatelji i pokrovitelji nove Europe i zagovarati njeno pravo da živi, svijetli i napreduje”. Oče nadbiskupe, iz Engleske čuti ovakve riječi jednog državnika, uistinu…?

Nedostaju nam. Nedostaju nam takvi državnici, nedostaju zaista. Ja sam to donio, ne zato što bih favorizirao Englesku ili nekoga, nego čovjeka koji je zaista europski razmišljao. I svaka mu čast. On je bio pobjednik Drugog svjetskog rata. On je mogao isto kao i Rus tražiti neki interes, zauzeti, ne dati. Ne. On je isto razmišljao da je Europa posebni kontinent u kojem svi zajedno možemo nešto učiniti da Europa zaživi i da bude ono što jest.

Hrvatski biskupi 2010. izdali su Pismo povodom pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Tada ste poručili da je “jedinstvo Europe na zajedničkim osnovama kršćanske baštine zanemareno u korist ekonomije” i da se “oblikovanje europske nove zajednice ne obazire na ono što Crkva smatra bitnim u tom procesu, a to je područje morala i vječnih objavljenih istina”.

Oče nadbiskupe, nismo se baš mnogo pomaknuli od tada rečenoga, ugroze morala, vječnih objavljenih istina. Naime, danas neki zastupnici koji se nazivaju i demokršćanima glasaju za istospolne parove, za pravo na pobačaj, za legalizaciju, pravno ozakonjenje svega toga, što se onda smatra i moralnim i dopustivim u društvu. Kako Vi gledate na to? Je li Vas boli kad vidite takav angažman iz Hrvatske u Europi?

Nažalost, zaista me smeta i boli. Ali, kao demokrat, kao čovjek koji zastupa različita mišljenja, ne brinem da ima takvih, nego me zabrinjava da nema drugih koji bi mogli objasniti drugačije. Objasniti sve to što ste spomenuli, i moral, temeljem onoga što Crkva naučava, temeljem onoga što Katekizam Katoličke Crkve uči. I tu je naša snaga, tu je snaga Europe. Tu je snaga kršćana Europe.

Jer to što ste spomenuli, to su ideologije. A ideologije su uvijek bile nazočne. I Europa je žrtva mnogih ideologija. Europa je ranjena od ideologija. Od 16. stoljeća već počinje to razglabanje i razjedinjavanje Europe. Moramo se ponovo vratiti. Ja sam zanesenjak one trojice velikih kršćana koji se nisu stidjeli svojih korijena, nisu zanijekali što Crkva naučava. Dapače, smatrali su da ti principi, te vrednote, nauk koji Crkva širi, može biti podloga budućnosti i sigurnosti Europe.

Glede identiteta i europske budućnosti, veliki Joseph Ratzinger smatrao je da se ne bi trebalo izostaviti tri temeljna moralna elementa: ljudsko dostojanstvo, brak i obitelj te poštivanje onoga što je ljudima sveto.

Oče nadbiskupe, vidimo da su udari upravo na to. Ali, i papa Benedikt XVI., Ivan Pavao II., unatoč tome što su protuprirodni procesi već bili prisutni u Europi i za njihovog života, željeli su i formalni ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kao i hrvatski biskupi. Mi želimo u takvu Europu, iako tamo ima i  Sodome i Gomore.

To je od pada prvog čovjeka, to će biti do kraja svijeta. Mi nećemo nikad biti oslobođeni ni ideologije ni krivih nazora, ni krivih stavova. Ali zato postoji nauk, postoje sakramenti, postoji vjera, postoji uvjerenje, postoje ljudi dobrih primjera. Kao što sam spomenuo trojicu, Adenauera, De Gasperija i Schumana, oni nikoga nisu sablažnjavali. Dapače, svi su ih respektirali i oni su ostavili svjedočanstvo.

Europa će preživjeti ako bude imala dosta takvih svjedoka koji će biti uvjereni ili djelovati da vjeruju u ono što naučavaju, što što su primili u Crkvi. Tako da mislim da će toga biti uvijek. Jer čovjek je ranjen. Čovjeka treba spašavati, njemu treba pomoći. A Isus je došao da nam pomogne. Imamo nauk, sakramente, imamo sve što nam Bog nudi. Prema tome, ako želimo, mi možemo. Nisam pesimist skroz.

Ali ono što ovaj naraštaj karakterizira je legalizacija protuprirodnih pojava. Je li to nešto s čime se možemo složiti da toga baš u povijesti Europe nije bilo? Da je ipak postojao neki javni moral.

Je, tako je. Tako je. Tu bih ja pomalo pozvao medije koji su u nečijoj službi. Oni registriraju, a ne pročišćavaju. Ne govore o onome što je, nego samo registriraju kao da je to istina. Nije istina, nije ni dobro nekada. Moraš registrirati, ali moraš dodati nešto, moraš neki komentar reći. Nije dobro, ali ima ih i koji legaliziraju neke pojave.

Vrijedi spomenuti i alarmantne i poticajne riječi pape Franje. U Parlamentu Europe u Strasbourgu 2014., papa Franjo pita: “Europo, gdje je tvoja snaga? Gdje je onaj duhovni zanos koji je prožimao tvoju povijest, ispunjavao je smislom i oduševljenjem? Gdje ti je glad za istinom koju si dosad sa strašću posredovala cijelom svijetu? O odgovoru na ta pitanja ovisi budućnost kontinenta”.

Veliki papa Franjo. Zaista, on udara u temelje. Svaka mu čast za to. To su prekrasne riječi koje je izgovorio. Koliko su ih oni razumjeli, koliko su prihvatili… I to što je on govorio o Atenskoj školi, možda to nitko nije uzeo ozbiljno. Ali veličanstvene su te riječi – Gdje ti je?

On je na neki način pozvao, Papa koji nije Europljanin, dolazi nas malo osvijestiti. Dolazi nam prizvati u svijest ono što je Europa bila kroz stoljeća. Gdje ti je ta svijest kojom si utjecala i na druge kontinente? Mi smo se pomalo umorili, mi smo se razjedinili.

Papa Franjo je tada rekao da je Europa kao umorna baka.

Umorna baka, da. Mi smo se pomalo udaljili od idealizma i predali se ideologijama. Nekim nemoralnim i ne znam kakvim drugim ponudama. A Europa mora biti nešto drugo.

Ali i na duhovnoj razini gledano, Oče nadbiskupe. Uz svu rascjepkanost između Velike braće, pa i sa zajednicama koje nisu utemeljene u kršćanskim, općeljudskim vrijednostima, je li to vječni onaj mamac, kao što ste govorili o ranjenosti ljudskog bića.

Vječno je prisutno i ono zlatno tele koje nam daje materijalno blagostanje. Ucjenjuje nas materijalnim pomoćima, novcem, povlasticama. A istovremeno nam sve to zapravo uvjetuje oduzimanjem duše i odbijanjem objavljene istine o kojoj ste govorili i vi hrvatski biskupi u svom Pismu, ali i svi Pape, oci Europe i mudri Europejci koji na to nisu gledali konfesionalno, nego općeljudski.

Tu je zaista Europa na ispitu. Baš što ste spomenuli zlatno tele, ono najlakše zavodi. Kao što je i Izabrani narod pokušao mu se klanjati jer je u jednom trenutku Mojsije nestao, nije ispunio ono što su oni očekivali. Pa ajmo mi… Ajmo mi poganskim bogovima, ajmo mi zlatnom teletu. I tu se najlakše može ljude zavesti. Tu zavodnici imaju jako puno uspjeha. A za to nam trebaju trijezni vođe, trijezni političari, trijezni crkveni ljudi, s jasnoćom i principima kakve su naučavali i kakve naučava papa Franjo, kako je naučavao Benedikt XVI. i Ivan Pavao II., da ne spominjemo dalje, svi Pape do sada.

Potrebna nam je ta jasnoća. Ja se samo bojim da negdje u pozadini, kako je govorio jedan propovjednik, kao da nema interesa na tržištu. Na tržištu ima interesa samo za kruh, igre, a nema interesa za duhovne vrednote, za nešto što čovjeka ispunja, što mu pomaže da bude boljim čovjekom, što pomaže da raste. Nego baš samo kruha i igara, kako su govorili Rimljani u ono vrijeme – daj nam kruha i igara.

I nažalost, neke ideologije idu s tom pretpostavkom – mi ćemo ljude najbolje disciplinirati ili učiniti da ne stvaraju problem po načelu – daj im kruha i igara. A čovjek se ne zadovoljava time. Čovjeku treba kruh, mi ne možemo bez kruha. Ne možemo ni bez igara, ali to nije bît našega života. Nešto novo, nešto jače, nešto potpunije treba ponuditi. U tom vidu, kršćanski nazor, kršćanstvo ima određenu šansu.

I u tom vidu hrvatski biskupi su rekli u svom Pismu, “Nije nam svejedno kakva će ta Europa biti”.

Tako je.

Unatoč tome, Oče nadbiskupe, Vama kao Crkvi, pretpostavljam i našim Papama, nije žao što ste poticali da Hrvatska bude članom europske zajednice, unatoč ranjivosti koja se događa – nego je raditi na samosvijesti.

Tako je, tako je. To je projekt koji je možda jedinstven u povijesti. I on ima neku svoju budućnost, se samo u području ekonomije i drugih ovozemaljskih vrednota, nego zaista ima mogućnost ponuditi nešto veće.

Ovisi o onima koji će biti za 10, 15 godina nositelji javnih službi, koji neće valjda zaboraviti ono gore. Onaj Platonov prst. Nije samo sve ovdje na zemlji, nego  imamo nešto što nas vuče gore, nešto što dolazi odozgor. Integracija jednoga i drugoga mogla bi biti pomoć i ovakvoj Europi.

Ne bih voljela biti pesimistična, ali trebamo biti realni. I Vi ste se složili u svojoj knjižici s tvrdnjom mnogih javnih osoba – da je Europa u krizi, ali i da je čovjek u krizi. Pri tome uistinu potresa misao Georgesa Bernanosa, francuskog pisca kršćanskog nadahnuća, koji je rekao: “U svijetu kojega izgrađuje čovjek će moći živjeti, ali uz uvjet da bude sve manje čovjek”.

To je Bernanos pisao odmah nakon Drugog svjetskog rata. Zaplašen mogućim multikompanijama koje su obećavale raj na zemlji – ali, moraš bit rob. E takvo mi ropstvo ne treba! Zato je on to rekao – moći će čovjek živjeti, ali, čini mi se, uz uvjet da bude manje čovjek. To je strašno. To su sve diktature radile!

One su stvarale i kruha i igara, omogućavali to društvu, ali uz uvjet da čovjek bude što više pokoran, da što više razmišlja kako on razmišlja, da bude u rob. A čovjek nije stvoren da bude rob! Čovjek je stvoren da bude slobodan, da u slobodi stvara i svoju budućnost, ali na nekim idealima, nekim vrednotama i nekim istinama – i to nosi čovjek.

I Isus Krist je došao da nas oslobodi.

Došao je da nas oslobodi i da nam ponudi. Isus je rekao, Ja sam istina, put i život. Blago čovjeku kad to otkrije, kad upozna da na ovoj zemlji nije sam, nego je pokraj njega njegov brat Isus Krist.

Oče nadbiskupe, zahvaljujem Vam za ovaj razgovor. Uz preporuku da se u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru može nabaviti Vaše vrijedno djelo ‘Europa – osobito ozemlje na kartama svijeta’. Da dobivamo spoznaje koje su utemeljene u stvarnosti, jer mi smo zavedeni dezinformacijama, podmeću nam se zablude i manipulacije. Nama trebaju podaci i informacije utvrđene u činjenicama, povijesnim izvorima, da se osvijestimo i ojačamo u procesima koji nas okružuju, da bolje čitamo stvarnost u kojoj živimo.

Hvala lijepo na izazovnim i dokumentiranim, suvislim i dobro postavljenim pitanjima. Drago mi je da ste dobro prostudirali moju knjižicu i da ste ušli u problematiku Europe. Nadam se da sam nešto i pojasnio, neka čitatelji prosude. Hvala lijepo i pozdrav svima.