Mons. Bätzing u razgovoru je rekao da kršćanin Ukrajini može pomoći „prije svega solidarnošću i materijalnom pomoći, političkom podrškom i povezanošću u molitvi. U pomoć sada u vremenu rada hoćeš-nećeš spada i oružje. To mora biti jasno.“

Biskup je međutim naglasio da se sada prije svega mora razgovarati o miru. „Posebice kad se odgovorni u vjerskim zajednicama daju upregnuti u promidžbenu mašineriju jednog režima. Ovaj rat se ne može opravdati, ne može ga opravdati ni Ruska pravoslavna Crkva.“

Stoga se mora razgovarati o tome kako postići mir. „Smatram da je dobar znak da je u tom pogledu upravo Vatikan izjavio svoju potporu i spremnost na posredovanje“, rekao je predsjednik Njemačke biskupske konferencije.

Priznao je da ove godine ne može propovijedati za Božić a da ne spomene rat. Zaraćene strane su „jedna velika zemlja koja se nakon raspada Sovjetskog Saveza politički još uvijek ne snalazi i zemlja koja se bori za svoju slobodu i suverenost“.

Ljudi u Ukrajini moraju se upravo tijekom zime naoružati protiv hladnoće i mraka, podsjetio je biskup. „To upućuje točno na prabožićne teme: za Božić pjevamo ‚usred hladne zime‘, podsjetio je na tekst jedne božićne pjesme, kao i na riječi iz Evanđelja po Ivanu, u kojemu piše da je svjetlo došlo u tamu.

Nadalje, stanje u Ukrajini biskup Bätzing ilustrirao je i primjerom Svete obitelji koja u Betlehemu nije mogla naći utočište. „Zalupljena vrata, tvrdokorna ljudska srca, to doživljavamo u godini u kojoj se gazi po ljudskim pravima.“ To je očekivano – kazao je – glede „ogromnog izbjegličkog kretanja“ što ga je izazvao rat u Ukrajini. „Božić je sa svojom porukom tako blizak kao rijetko kad ranije“, smatra biskup Bätzing.

Prema njegovim riječima, cijeli svijet ne može izbjeći svrstavanje prema ratu u Ukrajini. U Europi se to događa „hvala Bogu sa snažnim glasom“, rekao je. Dodao je da „nema slobode bez mira ni mira bez slobode“. Stoga se Ukrajinci tako složno zauzimaju za svoju suverenost, zaključio je.

Govoreći o stanju u Crkvi, biskup Bätzing izjavio je da Crkva prolazi „duboku krizu vjerodostojnosti“. Ljudi joj okreću leđa, a „to smo najvećim dijelom sami skrivili, skandalima, poglavito zlostavljanjem djece i mladih ljudi“.

Kriza vjerodostojnosti odražava se i u sudjelovanju na božićnoj misi. „Ali ja nisam za to da se žalimo na one koji ne dolaze k nama, nego da onima koji su tu izrečemo radosnu vijest i srdačnu dobrodošlicu“, rekao je.

Limburški biskup smatra da se Crkva previše brine o sebi, a ne o Isusovoj poruci. „Na tome moramo raditi“, poručio je.

Sebe osobno ne smatra „velikim majstorom okupljanja“, ali drži da je to s povjerenjem u Boga moguće. „Kao društveni čimbenik, Crkva je sve manja i poniznija. Ali vjerujem da je naša riječ i nadalje tražena u bitnim pitanjima, i izvan okvira Crkve.“

Kao primjere naveo je teme povezane sa slobodom i demokracijom, moralnim izazovima u doba digiraliziranja, ratom i mirom, zaštitom života i Božjeg stvorenja. Mons. Bätzing želi da ponovno bude moguće ljude privesti u Crkvu.

Njega je, kako je rekao, biskupska služba naučila kako „mnogo jasnije zauzeti stajalište. Primjerice, o dostupnosti služba u Katoličkoj Crkvi ženama reći odlučno ‚da‘ u pitanju spolne raznolikosti i njezine prihvatljivosti u Crkvi“. To je put naprijed, iako misli da „smo još uvijek iza onoga što bi bilo potrebno“.

Govoreći o reformskom procesu unutar Crkve u Njemačkoj, Sinodalnom putu, biskup Bätzing je rekao da nastoje pojasniti da skupljaju argumente o bitnim i svjetski važnim temama i stavljaju ih na raspolaganje svjetskoj Crkvi.“

Svim sudionicima je jasno „da mi ovdje ne možemo odlučivati o tim temama“. Ali Crkva želi izmijeniti svoje ponašanje tako da ljudi to osjete, „primjerice kad je riječ o pitanju kako će se u budućnosti donositi odluke u Crkvi“.

Na pitanje gledaju li i kritičari to na isti način, biskup Bätzing je odgovorio da „kritičari to ne gledaju tako. Ali, Sinodalni put razvija zamah koji ne dopušta povratak.“