Malobrojnim župljanima te prognaničke župe i vjernicima susjednih župa pridružili su se braća i sestre ubijene s. Cecilije sa svojim obiteljima te nećaci i nećakinje ubijenog župnika Filipa kao i brojne sestre milosrdnice predvođene provincijalnom glavaricom s. M. Vinkom Bilješko te sestre Klanjateljice Krvi Kristove. Liturgijsko pjevanje animirale su sestre milosrdnice uz orguljsku pratnju s. M. Julijane Djaković.

Na misi je biskup Komarica podijelio službu lektora bogoslovu Banjolučke biskupije Mirku Barunu koji je u listopadu 2022. godine u Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu započeo svoju svećeničku formaciju.

Riječi pozdrava biskupu Komarici, kolegama svećenicima, časnim sestrama, rodbini ubijenog župnika Filipa i s. Cecilije uputio je župnik Božinović. „Ponovno smo se okupili na dan naše tuge i ponosa; tuge zbog prerane smrti župnika Filipa i sestre Cecilije, ali i ponosa jer smo ih poznavali i bili svjedoci njihove vjernosti Kristu do kraja, do smrti“, rekao je mons. Ivica zahvaljujući posebno biskupu Komarici koji je i ove godine, uz brojne obveze, došao slaviti misu i predvoditi molitvu na mjestu gdje su svećenik Filip i sestra Cecilija dali svoj život iz ljubavi prema Isusu Kristu.

U prigodnoj propovijedi biskup Komarica je, oslanjajući se najprije na misni odlomak iz Knjige otkrivenja (12,10-12a), kazao da to što sveti apostol i evanđelist Ivan piše ne treba shvaćati kao neki povijesni niz događanja, koji se zbivaju jedan za drugim nego kao cjelokupno vrijeme između prvog Isusova dolaska na zemlju i drugog dolaska u nebeskoj slavi. „U svakom vremenskom razdoblju tog vremenskog perioda ponavlja se drama o kojoj piše apostol Ivan. Zloduh, imenom đavao, sotona, zavodnik svega svijeta (Otk 12,9), koji nema u nebu više nikakvog mjesta, nudi svu svoju moć u zavođenju cijelog svijeta i odvođenju od Boga. Njegova ljutnja i žestina je zato toliko velika, jer on dobro zna da ima malo vremena, kako piše apostol (r.21). U stvarnosti, unatoč njegovoj prividnoj moći pa i trijumfu nad djelima Božje dobrote i Božjih ruku, osobito nad nevinim i nedužnim Božjim ljubljenim stvorenjima – ljudima, sotonska je moć slomljena. Zlo, tj. utjecaj sotone, je na svijetu i ovo naše vrijeme još uvijek golemo i snažno, i mi ga ozbiljno moramo uzeti, a ne omalovažavati. Ali njega se može pobijediti! Kako? Svjedočanstvom života, mučeništvom, koje počiva na Kristovoj snazi i koje u zajedništvu s Kristovom mukom i smrću pobjeđuje! To su na dijelu pokazali mnogobrojni Kristovi sljedbenici, poznati i nepoznati u 20 stoljetnoj povijesti Kristove Crkve. Samo relativno mali broj njih je proglašen i službeno svjedocima vjere, tj. „mučenicima“ i postavljen generacijama Kristovih mučenika koje su iza njih uslijedile, dragocjenim uzorima i zagovornicima“, kazao je biskup Komarica.

Tumačeći misni odlomak iz Evanđelja po Ivanu (17 6a.16-19), u kojem evanđelist, između ostalog, piše da Isusovi učenici žive doduše u svijetu, u svome konkretnom životnom okruženju, ali nisu zahvaćeni od duha tog svijeta, tog svoga životnog okruženja. „To nikako ne znači da oni nisu prikladni za taj konkretni njihov svijet; da se njih taj svijet uopće ne tiče. Ali, taj naš svijet, nakon što je mogao čuti i čuo Božju objavljenu istinu, koju mu je saopćio utjelovljeni Sin Božji, i nakon toga razapeo tog istog Božjeg Sina, nije naprosto više svijet, kakvoga je Bog stvorio. Ovaj naš svijet tj. čovječanstvo odbilo je od sebe Isusa. Iz toga je sasvim logično da odbija od sebe i njegove učenike – s prezirom i neprijateljskim ponašanjem prema njima. A svaki je Isusov učenik ipak, poslan tome i takvom ljudskom rodu, da s njim živi. Naš svijet, naše životno okruženje je njiva na koju se sije zrnje Božje riječi. Da li će to zrnje donijeti ploda, za to smo i mi, Isusovi učenici i suradnici suodgovorni. Isus je za sve nas molio nebeskog Oca da budemo ustrajni u sijanju ali i neustrašivi kad je u pitanju žrtvovanje, odnosno umiranje, kako bi iz naše spremnosti da umremo s Kristom iznikao novi klas s mnogo novih zrna žita Kristovog blagoslovljenog i spasonosnog djelovanja“, rekao je pastir Crkve banjolučke.

Podsjetivši na Isusove riječi: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24) i „I za njih posvećujem sebe, da i oni budu posvećeni u istini“ (r.19), biskup Komarica je pojasnio da u tom kontekstu riječ „posvetiti“ označava odvajanje, darivanje, žrtvovanje odnosno da se misli na Isusovo dragocjeno žrtvovanje, darivanje ‘sve do smrti’, za spasenje ljudskog roda.

„Ovdje nam postaje jasnije, da svaki od učenika Isusovih, koje on izabere, opunomoćuje i šalje u svijet, trajno stoji pod oznakom žrtvovanja za svijet bilo odjednom ili ‘na rate’. A to može, kako znademo uključivati i ovakvu vrstu žrtvovanja, kako je Isus, najveći Mučenik u ljudskom rodu, bio namijenio ovim dvoma svojih izabranika, svome svećeniku Filipu i svojoj djevičanskoj zemaljskoj zaručnici – redovnici Ceciliji. Znamo, kao neposredni svjedoci, da su njih obadvoje tu Isusovu namjeru s njima mogli izbjeći, osujetiti. Ali ne, oni su je prihvatili i izvršili“, kazao je biskup Komarica te podsjetio na riječi velikog i svetog pape Ivana Pavla II. iz apostolskog pisma napisanog na prelasku praga u treće tisućljeće: „Na kraju drugog tisućljeća Crkva je ponovno postala mučeničko-svjedočka Crkva. Progonstvo i ubijanje Kristovih vjernika – svećenika, redovnika, redovnica i vjernika-laika u raznim dijelovima svijeta urodilo je bogatom žetvom mučenika – svjedočanstvom za Krista sve do prolijevanja vlastite krvi“.

Na kraju je biskup Komarica pozvao sve nazočne na molitvu za bogoslova Mirka kojemu je nakon propovijedi podijelio službu čitača.

Na kraju misnog slavlja svi su se sudionici u procesiji uputili pred crkvu do spomenika župniku Filipu i s. Ceciliji te zajedno molili za njih te izmolili molitvu koja se redovito moli u ovom svetištu.

Prije i poslije mise svi su pohodili i u tišini molili u spomen prostoriji na svjedočku smrt župnika Filipa i s. Cecilije.

Sestre milosrdnice istog dana molile su na grobu s. Cecilije i svećenika Filipa na groblju sv. Marka u Banjoj Luci gdje su sahranjeni 14. svibnja 1995.

U noći između 2 i 4 sata 12. svibnja 1995. spaljen je presnački župni stan u kojem su izgorjeli župnik vlč. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić, a župna crkva srušena je miniranjem. Crkva i župni stan obnovljeni su poslije rata, a mjesto stradanja preuređeno je u spomen-sobu koju posjećuju žitelji Presnača i banjolučkog kraja te brojni drugi, s puno ljubavi čuvajući uspomenu na vlč. Filipa i s. Ceciliju. Za to, ničim izazvano ubojstvo i spaljivanje župnika Filipa i redovnice Cecilije, kao i za spaljivanje župne kuće i rušenje župne crkve nitko nije pozvan na odgovornost iako je od tada prošlo 28 godina.