Kršćanstvo je duboko ukorijenjeno u hrvatski identitet, no povijest oblikuju i oživljavaju iznimni pojedinci koji su svoju vjeru živjeli s dubokim osjećajem odgovornosti prema vlastitom narodu. Ti vizionari, prosvjetitelji i mučenici ostavili su neizbrisiv trag u trenucima povijesnih prekretnica i iskušenja.

Jeronimsko naslijeđe: Korijeni identiteta i suvereniteta (9. – 11. st.)
Hrvatska duhovna i jezična samobitnost crpi korijene iz najranijeg doba kršćanstva, pri čemu se snažan temelj nalazi u naslijeđu Svetog Jeronima (4./5. st.). Iako se to ne može potvrditi povijesnim činjenicama, stoljetna hrvatska tradicija, osobito glagoljaši, čvrsto ga je smatrala izumiteljem glagoljice i zaštitnikom narodne pismenosti (Hieronymiana tradicija), dajući time hrvatskom jeziku starinu i apostolski autoritet (usp. Vidović, 2007, str. 99–100).

U doba ranohrvatske državnosti, temelji identiteta bili su neodvojivi od snažnih crkvenih ličnosti koje su posredovale između Rima, Bizanta i lokalnih vladara (usp. Šegvić, 1930, str. 97). Najraniji i najslikovitiji borac za kulturnu samobitnost bio je biskup Grgur Ninski (10. st.). On je, suprotstavljajući se latinskom kleru na splitskim saborima (925. i 928.), postao simbol obrane glagoljaške tradicije i staroslavenskog jezika u liturgiji, postavljajući prvi čvrst temelj hrvatskog identiteta (usp. Kale, 1999, str. 14–15).

Uz borbu za jezik, ključno je bilo i očuvanje državne stabilnosti i mira. Iako manje poznat široj javnosti, biskup i mirotvorac sveti Ivan Trogirski (11. st.) izniman je primjer uloge koju je Crkva zauzimala u očuvanju političkog kontinuiteta Hrvatskog Kraljevstva. Kao posrednik koji je diplomatski spriječio razaranje Trogira od strane ugarske vojske kralja Kolomana, Ivan Trogirski utjelovljuje iznimnu ulogu crkvenih ličnosti toga doba: njihov je moralni i duhovni autoritet često djelovao kao stvarna politička poluga koja je osiguravala opstanak hrvatskog državnog identiteta u turbulentnim previranjima (usp. Raukar, 1997, str. 469–470).

Renesansa i Barok: Stražari kulture i obnova identiteta (15. – 17. st.)
U razdoblju Katoličke obnove i renesanse, hrvatski intelektualci, često pripadnici klera, svoju su vjeru usmjerili u zaštitu naroda i kulturni napredak.

Splitski plemić i humanist Marko Marulić (1450.–1524.) zaslužio je naslov „oca hrvatske književnosti”. On je sebe vidio prvenstveno kao poeta christianus – kršćanskog pisca i moralista, koji svoja djela koristi za obnovu kršćanskog duha. Kao laik duboke vjere, njegov ep Judita koristio je biblijsku priču kao nadahnuće za borbu protiv Osmanlija, pri čemu je Marulić bio i prvi koji je u umjetničkom djelu jasno imenovao svoj jezik kao „hrvatski”.

Nakon što je Marulić svojim radom potaknuo razvoj književne produkcije na narodnom jeziku, nužnost kodifikacije pismenosti i jedinstvenog jezika postaje imperativ. Na tom je području isusovac Bartol Kašić (1575.–1650.) objavio „Prvu hrvatsku gramatiku” (1604.) i preveo Ritual rimski (1640.), prvi obrednik na narodnom jeziku, postavljajući temelj za standardizaciju. Njegov rad nastavio je pavlinski redovnik Ivan Belostenec (1594.–1675.), koji je u svom monumentalnom rječniku Gazophylacium (1740.) proveo ideju jezičnog jedinstva spajanjem riječi iz sva tri hrvatska narječja.

Prosvjetiteljstvo: Vizija nacionalne cjelovitosti (18. st.)
U 18. stoljeću, klerici su postali ključni nositelji prosvjetiteljskih ideja. Franjevac Andrija Kačić Miošić (1704.–1760.) ostvario je ulogu najutjecajnijeg pučkog prosvjetitelja djelom Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.). Koristeći štokavsku ikavicu i epski deseterac, omogućio je najširim slojevima puka da se upoznaju s vlastitom povijesnom i vjerskom baštinom, snažno utječući na buđenje nacionalne svijesti.

Paralelno s buđenjem svijesti na narodnom jeziku, visoka znanost iz crkvenih krugova osigurala je Hrvatskoj mjesto na svjetskoj karti. Isusovac Ruđer Bošković (1711.–1787.) iz Dubrovnika demonstrirao je takvo jedinstvo svrhe. Kao izvanredan matematičar i fizičar, primijenio je svoja znanstvena znanja za očuvanje crkvene baštine, poput sanacije kupole bazilike sv. Petra u Vatikanu, pokazujući kako vjera i najviša znanost mogu biti u službi kulture (usp. Ćosić, 2014, str. 11–12).

Hrvatski narodni preporod: Graditelji modernih institucija (19. st.)
Hrvatski narodni preporod označio je razdoblje kada je Katolička Crkva postala vodeća snaga u nacionalnom osvješćivanju. Sredinom 19. stoljeća, kler je stajao na čelu nacionalnih institucija, osiguravajući materijalne i intelektualne temelje za modernu naciju.

Tu je ulogu desetljećima ranije započeo zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752.–1827.). On je 1813. godine izdao Okružnicu kojom je potaknuo svećenstvo na sustavno prikupljanje narodnog blaga (pjesama, poslovica i rukopisa), čime je aktivno stvarao preduvjete za Preporod (usp. Šidak, 1981, str. 71).

Na tim je temeljima, postavljenim u duhu prosvjetiteljstva, sredinom stoljeća izrasla vizija moderne nacije utemeljena na znanosti i visokoj kulturi. Svećenik i povjesničar Franjo Rački (1828.–1894.) bio je glavni teoretičar i prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. S biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom (1815.–1905.) dijelio je viziju moderne nacije; dok je Rački bio začetnik kritičkog pristupa istraživanju hrvatske povijesti, Strossmayer je svojim mecenatskim radom temeljio ključne nacionalne institucije i Sveučilište u Zagrebu, postavljajući tako infrastrukturu hrvatske moderne kulture (usp. Vidović, 2007, str. 142).

Moralni otpor totalitarizmu (20. st.)
Duhovni i kulturni rad nastavljen je i u 20. stoljeću, suočavajući se s totalitarnim ideologijama.

Blaženi Ivan Merz (1896.–1928.), laik iz Banje Luke, postavio je temelje modernog katoličkog apostolata među hrvatskom mladeži. Kao intelektualac, pisac i odgojitelj, Merz je promicao katolički ideal kroz geslo: „Žrtva – Euharistija – Apostolat”, stvarajući duhovno i intelektualno formirane pojedince koji će biti postati moralni autoriteti u nadolazećim vremenima (usp. Merz, 1920, str. 4).

Konačno, nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac (1898.–1960.) postao je najsnažniji simbol moralnog otpora i otpornosti hrvatskog naroda u 20. stoljeću. Stepinac je svoju vjeru manifestirao kao nepokolebljivu obranu ljudskog dostojanstva pred svim totalitarnim režimima, kako onim koji su djelovali u vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i onim komunističkim. Njegovo mučeništvo i zatvorska kazna, koje je podnio u ime vjere i obrane prava Katoličke Crkve i hrvatskog naroda, trajno su ga ugradili u nacionalnu svijest kao predstavnika patnje i nadanja naroda (usp. Benigar, 1993, str. 10).

Foto: Enciklopedija.hr // Knjiga Bartola Kašića “Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige”

Literatura:

Knjige

• Benigar, A. (1993). Stepinac. Zagreb: Glas Koncila / Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda.
• Kale, E. (1999). Hrvatski kulturni i politički identitet. Osijek–Zagreb–Split: Pan liber.
• Raukar, T. (1997). Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb: Školska knjiga.
• Vidović, M. (2007). Povijest Crkve u Hrvata. Split–Metković: Crkva u svijetu / Matica hrvatska.

Članci u časopisima i zbornicima

• Horvat, V. (1993). Prvi hrvatski jezikoslovac – Bartol Kašić i njegov ‘Ritual rimski’ u Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti, 48(2), 127–146.
• Merz, I. (1920). Što hoćemo u Zora–Luč, br. 1.
• Šegvić, K. (1930). Hrvatsko bogoslužje i Grgur Ninski ili Škizma u Hrvatskoj (1059.–1075.) u Bogoslovska smotra, 18(1), 93–104.
• Šidak, J. (1981). Hrvatske zemlje u razdoblju nastajanja preporodnog pokreta (1790–1827) u Historijski zbornik, Vol. 33–34, 51–98.

Diplomski radovi

• Ćosić, M. (2014). Znameniti Hrvati u iseljeništvu do 1918. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

Doprinos Katoličke Crkve obrazovanju i kulturi u Hrvatskoj (4/9)

Katoličanstvo kao identitet naroda kroz stoljeća (3/9)

Glagoljica: Pismo koje je čuvalo vjeru i narod (2/9)

Krunidba i krst: Kršćanstvo kao temelj hrvatske državnosti (1/9)